Razlika između verzija stranice "Mahabharata"

Iz pitanja o zakonitom prijestolonasljedniku razvija se i niz drugih pravnih i moralnih pitanja u samoj radnji epa koja nerijetko djeluju kao primjeri pravnih ili moralnih dilema. One, međutim, dobijaju snažan pjesnički izraz i postaju slika ljudske sudbine u svijetu. Ali, kada se u 12. i 13. knjizi uvrste opsežne pravne rasprave i Bhišmine pouke Yudhišthiri, one nemaju pjesničkog izraza ni snage i tu golemiveliki poučni tekstovi posve mijenjaju prirodu epa u eksplicitnu dharmašastru. Isto vrijedi i za kosmološke, geografske i ostale rasprave koje su Mahabharatu pretvarale u [[enciklopedija|enciklopediju]] poput poučnih spjevova purana.

Nije Bhagavadgita jedini tekst koji daje epu prirodu vjerske knjige, ali je najznatniji, i ne stoji sama izdvojeno u njemu, nego je široko uticala na svoj kontekst i svojom perspektivom prožela brojne epizode i pojedinačne odlomke u čitavom epu. Ipak mnogi drugi dijelovi priče ostali su tako stilizirani kao da za tu božansku perspektivu i ne znaju, te, na primjer, prikazuju Krišnu kao običnog čovjeka sa neizbježnim slabostima.

# I sama Mahabharata čuva svjesnu uspomenu na svoje širenje kao i stilizirani prikaz svog razvoja. Ona, naime, sama tvrdi da je djelo mudraca i isposnika Vyase koji u epu više puta savjetuje Yudhišthiru i Pandave ili im pripovijeda priče. Vyasa je naučio sina Šuku i nekoliko učenika svoju pjesmu, a jedan je od učenika, Vaišampayana, kazivao zmijskoj žrtvi koju je prinosio. Vyasa tu možda u svomusvom liku utjelovljuje službu porodičnog genealogiste i panegirčara ili redaktora književne predaje, a svakako još Vaišampayana pjeva pjesmu o precima Bharatama neposredno zainteresiranom nasljedniku kraljevske loze. Međutim, Mahabharata sebe prikazuje kao nečije iznošenje pjesme kako je Ugrušravas, sin Šute Lomaharsane, koji je čuo od Vaiš na Đaninoj žrtvi, kazivao brahmanima i isposnicima okupljenim na dugom dvanaestogodišnjem žrtvenom sijelu obredovoditelja Šaunake u šumi Naimiša. Ugrušravas je još uvijek sin Šute, dvorskog pjevača koji je često bio kraljevski kočijaš i iz očevida opjevao podvige gospodara, ali njegovi slušaoci već su brahmani i isposnici, nosioci svjetovnih i duhovnih znanja, obrednih i vjerskih predaja, kakvimakakvim se s vremenom proširivao tekst velikog epa.

Istraživači Mahabharate posvećivali su posebnu pažnju traženju različitih sadržajnih slojeva: hvalopjeva Kurua, hvalopjeva Pandava itd., koji su se nataložili u Mahabharati u toku njenog razvoja<ref>Adolf Holtzman, Sr. ''Indische Sagen'', 3 sv., Karlsruhe 1845-47. (Jena 1920-21.) i Jr. ''Das Mahabharata und seine Teile'', Kiel 1892-95.</ref> ili u traženju jedinstvene niti i nacrta cijelog djela kako je do nas došlo u pouci i dharmi, pravu i moralu<ref>Joseph Dahlmann ''Das Mahabharata als Epos und Rechtbuch'', Berlin 1895.</ref>, nastojali su otkriti odnos mitskog obrasca prema historijskoj podlozi u mitskoj priči, npr. u priči o [[brak]]u crne Draupadi s petoricom Pandava kao braku crne Zemlje sa pet godišnjih doba<ref>A. Ludwig ''Uber das Verhdltnis des mythischen Elementcs zu der historischen Grundlage des Mahabharata'', Prag 1884.</ref> ili doprijeti do slike historije velikog epa<ref>E. W. Hopkins ''[https://archive.org/details/greatepicofindia00hopk The Great Epic of lndia]'', Charles Scribner's sons, New York 1901.</ref> DugoNaučnici su se naučnicidugo morali služiti izdanjima samo pojedinih recenzija Mahabharate, i to često nekritičkim.

U toku tog izdavanja i posebno poslije njega ponovno su oživjeli svi oni pristupi istraživanju Mahabharate koji su se javili u vremenu prije kritičkog izdanja i potom u nedostatku takvog pomagala privremeno zamrli. O postanku i razvoju Mahabharate pisali su sam priređivač kritičkog izdanja Sukthankar ''On the Meaning of the Mahabharata'', Bombay, 1937. i R. V. Vaidva. ''Vaidya'', nav. dj. (bilj. 5). Međutim, Sukthankar je pritom bio bliži unitarnom shvatanju Mahabharate u Dahlmanna, barem u pogledu jedinstvenosti zamisli epa, nego analitičkom pristupu Holtzmanna, strica i nećaka. Smatrao je da Mahabharata ima značenje pjesme o podvizima svojih junaka, ali i značenje pouke o dharmi i svete historije ili krišnističke objave, a vidjelividjelo smose da su upravo ta dva druga značenja izrasla na podlozi prvog u toku razvoja epa.

To samo znači da ep ne samo da je u osnovi svoje junačke radnje imao jasnu koncepciju u dugu suta koji su ga stvarali, nego da se i u proširenim preradama u rukama brahmana, isposnika i vjerovjesnika također razvijao prema promišljenim koncepcijama smjera i smisla u kojem su željeli preraditi i proširiti ep. Stoga u osnovi nema ni onoliko proturječjaprotivrječnosti između analitičkog i unitarnog pristupa epu koliko ga vidi Sukthankar. Historijska filološka kritika teksta ne mora polaziti od isključivog interesa za pra-Bharatu, nego može istraživati historiju niza koncepcija sa kojim se ep u historiji prerađivao.

* na [[francuski jezik]]: H. Fauche, Paris 1863-70. (1-10. parvan) Ii oni koji su mu slijedili:

* [http://www.mahabharataonline.com MahabharataOnline.com - Mahabharata Translationsprevodi, Simplejednostavne narrationspriče, Storiespripovijesti andi Scriptureszapisi]

* [http://www.urday.in/Mahabharata.htm Mahabharata majorveliki ancientdrevni Sanskritsanskritski epicsep of IndiaIndije]

* [http://www.sub.uni-goettingen.de/ebene_1/fiindolo/gretil/1_sanskr/2_epic/mbh/sas/Mahabharata.htm] (transliteratedtransliterirano) atna [http://www.sub.uni-goettingen.de/index-e.html Goettingen State and University Library]