Razlika između verzija stranice "Hrvatski jezik"

Na dijalekatskoj razini, hrvatski jezik obuhvaća dijalekte čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću ([[Austrija]]) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan [[Bosanski jezik|bosanskom]] i [[Srpski jezik|srpskom]] standardnom jeziku.

Od [[9. vijek|9.]] do [[11. vijek|11. vijeka]] dolazi do pojave pismenosti na [[Crkvenoslavenski jezik|crkvenoslavenskom]] ili [[Staroslavenski jezik|staroslavenskom]] jeziku, prvom općeslavenskom književnom jeziku temeljenim na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okolice Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije toga jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska,...), obilježene glasovnim i drugim jezičnim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slavenskih jezika u pisanoj baštini. Prvo je pismo hrvatskog jezika bila glagoljica, za koju se pretpostavlja da su ju u Hrvatsku donijeli učenici očeva slavenske pismenosti Ćirila i Metoda. Ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u Bosnu također prošla kroz više grafijskih i pravopisnih promjena, te je tako nastao specifičan vid ćirilice, bosančica, kojim su se služili Bošnjani ali je pismo bilo u upotrebi nekad i kod Hrvata. Latinica ulazi u hrvatski jezik kasnije, u 14. vijeku, tako da do 1300-ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.

No, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem prva značajna djela u 16. vijeku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj miješani čakavsko-štokavsko-kajkavski jezik karakterističan je u 17. vijeku za tzv. [[Ozaljski krug]], kojega su njegovale velikaške porodice Zrinski i Frankopani. Najvažnija djela na tom hibridnom idiomu su dali Zrinski, Frankopan, kao i Pavao Ritter-Vitezović u epu, te Belostenec u golemom rječniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekt doživljava javni slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od strane Bečkoga dvora. Ipak i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još pišu ovim interdijalektom - donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković, a sada je to iznova postao na internetu i službeni jezik nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije ''(chak.volgota.com)''. Inače je ovo već vijekovima bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske ''(8%'' stanovnika), te ga i danas koriste npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Štokavski ili novoštokavski je postao temeljem hrvatskom standardnom jeziku zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavsko narječje na rubove hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Hrvatski jezik je formativan, tj. njegova je bitna karakteristika jezični purizam ili sklonost zamjenjivanja tuđih riječi domaćim [[Neologizam|neologizmima]] ili novotvorenim riječima. Još jedna osobina tog jezika je tronarječnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog.

U prvoj polovini 19. vijeka, Hrvatsku je zahvatio Ilirski pokret, poznat i kao Hrvatski narodni preporod. U klimi "proljeća naroda" nakon Napoleonskih ratova, u Hrvatskoj je počelo nacionalno buđenje među gradskom inteligencijom, ponajviše mladim ljudima. Središte pokreta bio je Zagreb. Politički vođa je bio Ljudevit Gaj, a osnovne crte, kao i rezultati pokreta se mogu sažeti u sljedećem:

Zagrebačka škola je nasljednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala u 1870-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slavenske jezike (slovenski, ruski, češki,..). Stoga njihovo inzistiranje na korijenskom pravopisu, razlikovanju padeža u množini (koji su u novoštokavštini izjednačeni u dativu, lokativu i instrumentalu), obzir prema ostalim hrvatskim narječjima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija djela Zagrebačke škole ostaju veliki rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa,..). Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je ''Ksaver Šandor Đalski'' (1854-1935) - čija su djela posmrtno prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega, kroz više decenija, jezik zagrebačke škole uglavnom nestaje iz javnosti, ali se dijelom obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju, koriste i razrađuju lingvisti ''Laszlo Bulcsu, Ivo Škarić, Zorislav Šojat i Marijan Krmpotić'', te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, M.H. Mileković i drugi.

U drugoj polovini 19. i na prijelazu u 20. vijek hrvatski jezik je konačno jezički standardiziran u svim glavnim karakteristikama, tj. ostvario je elastičnu stabilnost. Cijeli [[20. vijek]] obilježava snažno uplitanje politike u oblik jezika.

Tokom [SFRJ] došlo je - kao i kod bosanskog jezika - do potiskivanja imena hrvatskog jezika i utapanja u dvojni naziv (srpsko-hrvatski, hrvatskosrpskihrvatsko-srpski). U periodu od 1918. do 1941. uglavnom se išlo za tim da se srpski jezik, ekavskoga izgovora, nametne kao državni jezik cijele zemlje.

Slomom Jugoslavije 1941. i nastankom NDH prestali su "jugo-srpski" pritisci, ali je došlo do neočekivanoga nasilja, ovaj puta sa strane Ante Pavelića, poglavnika NDH. Iako se većina pripadnika ustaškog režima nije brinula za jezična pitanja, Pavelić je opsesivno želio vratiti stanje oblika jezika na ono kakav je bio prije kodifikacije od strane mladogramatičara, t.jtj. želio ih vratiti na pravopisnu normu iz 1870-ih i 1880-ih, no bez promjena gramatičke strukture. Režim NDH je tvorbenost i purizam doveo do ekstrema.

Dva su jezično-politička događaja obilježila hrvatski jezik u doba komunističke Jugoslavije: Novosadski dogovor 1954. i Deklaracija o položaju i imenu hrvatskog književnog jezika 1967. Na sastanku u Novom Sadu 18 srpskih lingvista i pisaca i 7 hrvatskih je odlučilo o nazivu imena koji je trebao biti srpskohrvatski/hrvatskosrpski, te najavilo izradu zajdničkog rječnika Matice srpske i Matice hrvatske. No, u sljedećim godinama je raslo nezadovoljstvo srbizacijom jezika, potpunom dominacijom u državnim instituacijama, kaokako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini.

Deklaraciju iz 1967., koju su potpisale sve hrvatske institucije, je sastavilo 7 hrvatskih lingvista i pisaca. Deklaracija je tražila ravnopravnost ne tri, nego četiri jezika u SFRJ: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog, te prestanak srpske jezičke dominacije na državnom polju i saveznim institucijama. Proglašen je hrvatski književni jezik kao poseban entitet. Masovno su kovane nove rječiriječi kako bi se hrvatski književni jezik što više razlikovao od srpskog.

Slomom SFRJ obilježeno je novo razdoblje u kojem se hrvatski reafirmirao kao standardni jezik. Politički i ratni događaji krajem 20. vijeka raskinuli su državno jedinstvo na području tzv. "srpskohrvatskogsrpsko-hrvatskog jezika". Hrvatsku je zapljusnuo novi val vještačkog stvaranja jezičkih razlika prema Srbima, ali i prema Bošnjacima.