Razlika između verzija stranice "Historija Izraela i Palestine"

[[Biblija|Biblijska]] historija se na neki način smješta u kontekst stvarne historije o kojoj postoje arheološki i pisani dokazi. Ipak, najstariju historiju, biblijsku prahistoriju, biblijski pisci su počeli zapisivati najranije negdje od 6. vijeka p. n. e., pa se tekstovi koji se odnose na raniju historiju moraju smjestiti u područje usmene predaje i legendi.

[[Datoteka:Hatzor-SolomonicGate.jpg|250p|desno|mini|Kuća sa četiri prostorije (Hazor, 11.-10. vijek p. n. e.)]]

Arheološka nalazišta iz [[Željezno doba|željeznog doba]] I (oko. [[1200. p. n. e.|1200.]]-[[900. p. n. e.]]) svjedoče o novoj društveno-ekonomskoj prekretnici na području Izraela i Palestine. Krajem bronzanog doba, dio gradova je uništen, a civilizacija se posebno nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubljene u stijenama (npr. u [[Hazor]]u). Počinje upotreba [[željezo|željeza]], a zemlja se obrađuje na terasastim površinama.

Kako bi se spasili od ropstva, oko [[1235 p. n. e.|1235. p. n. e.]], pod vodstvom [[Mojsije|Mojsija]] ponovno kreću u seobu preko [[Crveno more|Crvenog mora]] (najvjerovatnije ovdje nije riječ o današnjem Crvenom moru) i [[Sinaj]]a u Kanaan. Mojsije, čije historijsko postojanje nije potvrđeno, smatra se osnivačem jevrejske vjere. Prema [[Petoknjižje|Petoknjižju]] on je oslobodio Izraelce iz egipatskog ropstva, a Bog [[Jahve]] mu je na gori Sinaj objavio [[Deset zapovijedi]] i Zakon, utemeljivši jevrejski narod.

Tokom dugotrajnih borbi sa starosjediocima na čelu naroda izdvojili su se [[suci]], karizmatske plemenske vođe. Biblija donosi niz izvještaja o sukobima Izraelaca sa Kanaancima i Filistejcima, a među njima posebno je značajan onaj koji opisuje pobjedu Izraelaca, predvođenih Deborom i njenim vojskovođom Barakom nad Kanaancima u Tanaku oko 1125. p. n. e. Iako je čitav izvještaj nastao tek negdje u 7. vijeku p. n. e., pobjednička pjesma koju sadrži u [[Suci|Knjizi o Sucima]] 5) nastala je nedugo nakon samog događaja, pa je time i najstariji tekst u [[Biblija|Bibliji]].

Urbani razvoj u drugoj polovini 11. vijeka p. n. e. možda govori u prilog početka monarhijskog uređenja među Izraelcima. Biblija govori o kralju Šaulu, porijeklom iz plemena [[Benjamin (pleme)|Benjamina]], ali o njemu ne postoje nikakvi izvanbiblijski podaci.

Na prelasku iz 11. u 10. vijek p. n. e. nasljeđuje ga [[kralj David|David]], iz plemena [[Juda (pleme)|Jude]], koji je najprije bio kralj Jude u [[Hebron]]u, a po preuzimanju vlasti nad cijelim Izraelom prenio je svoje sjedište u [[Jerusalem]], dotada grad kanaanskog plemena Jebusejaca. Iako su u Jerusalemu poznati ostaci kako iz predizraelskog, tako i iz izraelskog razdoblja, nema tragova nasilnog osvajanja grada, a građevine iz željeznog doba I dolaze na vidjelo u posljednjim arheološkim iskapanjima (nakon 2000. godine).

[[Datoteka:Megido City Gate1.jpg|200p|desno|mini|Gradska vrata u Megidu (10. vijek p. n. e.)]]

Davida nasljeđuje [[kralj Salomon|Salomon]] (sredinom 10. vijeka p. n. e.). Za vrijeme njegove vladavine gradi se prvi hram u Jeruzalemu, o kojemu danas nemamo materijalnih dokaza; zbog povoljnog položaja Izraela na dva glavna puta između [[Egipat|Egipta]] i [[Mezopotamija|Mezopotamije]] šire se trgovinski odnosi s okolnim područjima. O njegovoj moći, ili moći njegovih neposrednih nasljednika, svjedoči nešto više arheoloških ostataka, osobito u vidu zidina [[Hazor]]a, [[Megido|Megida]] i Gezera, te utvrda u pustinji [[Negev]], što uključuje i veliko nalazište u Beer Ševi.

[[Željezno doba]] II (oko 900.-600. p. n. e.) donosi znakove punog razvoja izraelske [[monarhija|monarhije]] te vrhunca materijalne kulture na ovom prostoru.

[[Datoteka:Tel_dan_hram.jpg|mini|300p|desno|Židovski hram; Tel Dan, Izrael (9.-8. vijek p. n. e.)]]

Biblijski izvještaji govore o sukobima nakon Salomonove smrti (oko 922. p. n. e.), te o pobuni Jeroboama i sjevernih plemena, nakon čega se kraljevstvo dijeli na dvije države: Izrael (s centrima u [[Šekem]]u i [[Samarija|Samariji]]), te Judu (s centrom u Jerusalemu).

Uz stvaranje nove političke vlasti na sjeveru, uspostavlja se i novi kult sa svetištima u [[Betel]]u i [[Tel_Dan|Danu]], o čemu postoje i čvrsti arheološki dokazi. Osobito je značajan hramski prostor na nalazištu [[Tel Dan]] na samom sjeveru Izraela, uz koji su nađeni žrtvenici, antropomorfne figure, bronzani ukrasi i spaljene životinjske kosti. O moći Sjevernog kraljevstva svjedoči i rast gradova s pripadajućim fortifikacijama, konjskim stajama (npr. u [[Megido|Megidu]]) i velikim skladištima (npr. u [[Hazor]]u), osobito iz 9. st. p. n. e., a to znači iz vremena kraljeva Ahaba, ili iz 8. st., to jest iz vremena Jeroboama II.

[[Datoteka:Tel arad fortress.JPG|mini|200p|lijevo|Židovski hram; Tel Arad, Izrael (9.-7. st. p. n. e.)]]

Južno kraljevstvo predstavljeno je razvojem gradnje u [[Jerusalem]]u, uokolo nekadašnjeg jebusejskog grada, te dobro sačuvanim ostacima gradova i utvrda u pustinji [[Negev]], osobito u [[Be'er Ševa|Beer Ševi]] i [[Tel_Arad|Aradu]], gdje je, uz uobičajene utvrde, nađen i mali židovski hram, čija je upotreba prestala u doba kralja Ezekije ili, vjerojatnije, kralja Jošije (7. st. p. n. e.), koji provodi vjersku reformu sa središtem u Jerusalemu. Nedaleko od Arada nađen je i [[Hebrejski jezik|hebrejski]] natpis koji u blagoslovu spominje "Jahvu i njegovu Ašeru" (žensko božanstvo plodnosti), što govori o religijskom sinkretizmu toga doba.

Sredinom 9. st. počinje rast [[Asirija|Asirije]] pod Asurbanipalom II. ([[883. p. n. e.|883.]]-[[859. p. n. e.]]) i Salmanasarom III. ([[858. p. n. e.|858.]]-[[824. p. n. e.]]), a sve više slabi uticaj [[Egipat|Egipta]] na ovim prostorima.

Nakon smrti moćnog Jeroboama II. (oko [[786. p. n. e.|786.]]-[[746. p. n. e.]]) Sjevernim Kraljevstvom je zavladalo bezvlađe, dok Menahem (oko [[745. p. n. e.|745.]]-[[738. p. n. e.]]) nije preuzeo vlast i prihvatio biti [[vazal]]om [[Asirija|Asirije]], plaćajući Tiglat Pileseru III. visoki danak. Isto je stanje nastavljeno i za vrijeme Menahemovog sina Pekahije (oko [[738.p.n.e.|738.]]-[[737. p. n. e.]]), kojeg je pogubio njegov vojskovođa Pekah, preuzeo vlast i uspostavio savez sa susjednim [[Aram]]om protiv Asirije, što je na kraju dovelo do poraza, te Tiglat Pileser III. oko [[734. p. n. e.]] osvaja [[Gilead]] i [[Galilej|Galileju]] od koje stvara asirsku provinciju "Magiddu" (prema gradu [[Megido|Megidu]]. Na asirskom prijestolju nasljeđuje ga Salmanasar V. ([[726. p. n. e.|726.]]-[[722. p. n. e.]]) koji dvije ili tri godine opsjeda [[Samarija|Samariju]], središte Sjevernog Kraljevstva.

[[722. p. n. e.|722.]] ili [[721. p. n. e.]] Samarija pada pod asirsku vlast, a Salmanasara V., ubijenog u pobuni, nasljeđuje [[Sargon II.]] ([[721. p. n. e.|721.]]-[[705. p. n. e.]]), pa nije jasno ko je od njih dvojice stvarni osvajač Samarije. Moguće je da Sargon pripisuje sebi pobjedu svoga prethodnika. U svakom slučaju, pod njegovom su vlašću stanovnici Samarije preseljeni u Asiriju, a dio je pobjegao na jug i našao utočište u Jerusalemu, gdje će kralj Ezekija za njih podići novi dio grada.

[[Datoteka:Hezekiahs Tunnel.jpg|mini|desno|200px|Početak Ezekijinog tunela za vodu. Jerusalem, 8. st. p. n. e.]]

Za to vrijeme na jugu, u [[Juda|Judi]], vlada kralj Ezekija ([[729. p. n. e.|729.]]-[[687. p. n. e.]]), sklapa savez s Egipćanima i [[Etiopljani]]ma protiv Asirije. U vidu pripreme za ovu pobunu, sazidao je i zapadni jerusalemski brežuljak gdje su obitavali prognanici iz Izraela, te osigurao zalihe vode kopajući podzemne kanale kako bi izvorsku vodu doveo unutar grada. Tragovi oba ova pothvata arheološki su istraženi, a u [[Ezekijin_tunel|Ezekijinu tunelu]] za vodu nađen je i natpis iz toga doba. Iz Hrama je, kao znak nepodlaganja Asircima, uklonio njihovo posuđe, što je kasniji biblijski pisac protumačio kao vjersku obnovu, vjerovatno preslikavajući na Ezekijino vrijeme ono što je kasnije učinio Jošija. Uz Ezekiju je djelovao prorok [[Izaija]], a dio njegove knjige potiče iz toga razdoblja.

[[Datoteka:LachishFrontGate.jpg|mini|lijevo|250px|Lakiš: vanjske i nutarnje gradske zidine s vratima, 8. st. p. n. e.]]

Kralj Jošija (oko [[640. p. n. e.|640]]-[[609. p. n. e.]]) proveo je vjersku reformu te ga biblijski tekstovi drže za osobitog junaka, u čije je vrijeme za popravka [[Hram]]a nađena "Knjiga Zakona", što je neki poistovjećuju s [[Ponovljeni zakon|Ponovljenim zakonikom]]. Dok se asirsko kraljevstvo raspadalo, Jošija je nastojao povećati svoju moć. Kako bi postigao jedinstvo naroda, centralizira i [[kult]] u jerusalemskom Hramu, te zabranjuje sva ostala svetišta u kraljevstvu. O prestanku upotreb svetišta u to doba, imamo arheološke dokaze u [[Tel Arad]]u. Ipak, Jošija je poginuo kod [[Megido|Megida]] u borbi s Egipćanima koji su pošli upomoć Asircima, kao odbrani protiv rastuće snage Babilonaca. Tako je kraljevstvo Jude palo pod [[Egipat]]ski uticaj.

Od [[545. p. n. e.|545.]] do [[538. p. n. e.]] čitav Bliski istok, uključujući i ove prostore, dolazi pod vlast Perzije ([[539. p. n. e.]] perzijski "kralj nad kraljevima", Kir, osvaja Babilon). U 4. st. p. n. e., osvajanjima [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]], svi ovi prostori dolaze pod [[helenizam|helenistički]] uticaj, čije se trajanje računa do [[Pompej]]evih osvajanja sredinom 1. st. p. n. e.

[[Perzija|Perzijski]] vladar Kir, oko [[537. p. n. e.]], omogućava Židovima povratak u [[Jerusalem]] i dozvoljava obnovu Hrama. Dok [[Biblija]] (knjige o [[Ezra|Ezri]] i [[Nehemija|Nehemiji]]) taj njegov potez tumači kao čin pobožnosti prema židovskom Bogu, iz historijskih izvora saznajemo da je Kir jednako postupao sa svetištima i hramovima ostalih naroda. U ovom području, pridobijanje naklonosti domaćeg stanovništva bilo je važno u vidu budućeg osvajanja Egipta. Pred kraj 6. st. p. n. e. dovršena je obnova jerusalemskog Hrama, a u Jerusalemu tada djeluju proroci [[Hagaj]] i [[Zaharija]]. U razdoblju vjerske obnove u 5. st. p. n. e. neki vide početke [[sinagoga]]lnog bogoslužja u židovstvu.

Za vladavine [[Darije I.|Darija I.]] ([[522. p. n. e.|522]]-[[486. p. n. e.]]) utvrđene su granice ove nove sile, a ustaljen je i unutrašnji ustroj putem podjele na dvadesetak [[satrapija]]. Svaka od njih podijeljena je u manje pokrajine. Prostor Izraela i Palestine činio je samo mali dio satrapije koja se zvala "Preko Rijeke" (misli se na [[Eufrat]]), a u nju je još uključena i [[Sirija]], [[Fenikija]] i [[Kipar]].

U Judeji upravnici su bili Židovi (npr. [[Zerubabel]], imali su [[veliki sveštenik|velikog sveštenika]] u Hramu, a u cijeloj pokrajini vrijedi zakonodavstvo biblijskog [[Petoknjižje|Petoknjižja]]. Tako je pokrajina Judeja postala zapravo teokratska država koja je imala pravo i na kovanje vlastitog novca s oznakom ''jhd'' (heb. ''jahud'', "Judeja"). Poznate su razmirice između pokrajina Judeje i Samarije (upravnik Sanbalat), o čemu postoje i pisani izvori. U to doba se ustaljuje i židovska vojna kolonija u [[Elefantina|Elefantini]], ostrvu kod [[Asuan]]a u Egiptu, gdje je nađen velik broj papirusa sa spisima iz 5. st. p. n. e. na [[aramejski_jezik|aramejskom]].

Neposredno nakon zauzimanja [[Judeja|Judeje]], [[Antioh III. Veliki]] iz dinastije Seleukovića jamči toj pokrajini status teokratske države, te u njoj raste uloga [[veliki sveštenik|velikih sveštenika]]. Ipak, takav položaj Judeje nije se dugo zadržao. Kad je na vlast došao [[Antioh IV. Epifan]] počeli su i sukobi, što je kulminiralo velikim progonom Židova od [[167. p. n. e.|167.]] do [[164. p. n. e.]] i ukazom o zabrani židovskih [[obred]]a u jerusalemskom Hramu, gdje se uvodi obožavanje [[Zeus]]a [[Olimp]]skog. Ovi postupci potiču židovski ustanak predvođen [[Makabejci]]ma. Smrću Antioha IV. situacija se smiruje, a Židovi ponovno posvećuju Hram [[164. p. n. e.]] (događaj se slavi u [[židovstvo|židovstvu]] kao praznik [[Hanuka]]). Ipak, sukobi će se nastaviti sve dok [[Antioh VI.]] ne imenuje Jonatana Makabejca namjesnikom [[Sirija|Sirije]], a brata mu Šimuna vojnim zapovijednikom. Šimun će konačno postati veliki sveštenik i prvi [[etnarh]] Judeje ([[143. p. n. e.|143.]]-[[134. p. n. e.]]). Time počinje razdoblje vladavine dinastije [[Hašmonejci|Hašmonejaca]] koje će kraj 2. i čitav 1. vijek p. n. e. obilježiti žestokim dinastičkim borbama.

Sredinom 1. st. p. n. e. slabi moć Selukovića, a na historijsku pozornicu stupaju [[Rimljani]].