Wikipedia

Razlika između verzija stranice "Ruska svemirska agencija"

Pregled historije
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Vagobot (razgovor | doprinosi)
7.788 edits
m r2.7.2) (robot dodaje: hr:Ruska svemirska agencija
prevođenje
Red 7:
[[Datoteka:Sputnik asm.jpg|mini|desno|250px|Maketa Sputnjika 1.]]
[[Datoteka:Russia-Moscow-VDNH-Rocket R-7-1.jpg|mini|desno|250px|Primjerak rakete R-7 u Ruskom muzeju.]]
[[Datoteka:Soyuz rocket ASTP.jpg|mini|desno|250px|Raketa Sojuz na lansirnoj platformi. Lansirno vozilo Sojuz je najupotrebljivanije lansirno vozilo u povijestihistoriji.]]
[[Datoteka:Mir on 12 June 1998.jpg|mini|desno|250px|Svemirska stanica Mir]]
[[Datoteka:Buran on An-225 (Le Bourget 1989) 1.JPEG|mini|desno|250px|Buran na aeromitingu 1989. u Parizu]]
Red 19:
prva modularna svemirska stanica, ''[[Mir (svemirska stanica)|Mir]]'' <small>(gore lijevo)</small>.]]
 
'''Ruska svemirska agencija''' ili '''RKA''' (ruski: Федеральное космическое агентство России), kraće '''Roskosmos''', osnovana 25. veljačefebruara 1992., je ključno tijelo u novoj organizaciji [[Rusija|ruskog]] (civilnog) svemirskog programa. Zapošljavala je svega nekoliko stotina djelatnika (nekad u [[Sovjetski Savez|Sovjetskom Savezu]] je MOM imao ukupno oko 2 milijunamiliona zaposlenikazaposlenih) i naslijedila neka postojeća postrojenja i institute. Zahvaljujući iskustvu svojih djelatnika, bivših stručnjaka, političara i upravitelja svemirskog programa, brzo je zadobila autoritet i u zemlji i inostranstvu. U martu 1999., objavljeno je da će ovlasti nad 350 firmi u vazduhoplovnoj industriji (prethodno ovisnih o Ministarstvu odbrane) biti prenesene na RKA, pa je u julu iste godine RKA postala '''RAKA''' (Ruska vazduhoplovna i svemirska agencija). <ref> [http://www.federalspace.ru/main.php?lang=en&id=2&nid=11156] www.federalspace.ru</ref>
 
==Historija==
Red 28:
Najpoznatija sovjetska ratna raketa razvijena tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] bila je "[[Kaćuša]]", raketa na kruto [[gorivo]] ispaljivana iz višecijevnih raketnih bacača i maksimalnog dometa od 5 do 10 [[metar|km]].
 
Pri kraju Drugog svjetskog rata američke su snage iz Mittelwerk postrojenja sovjetimaSovjetima doslovno pred nosom odnijele glavninu njemačke opreme i [[Aggregat A-4|V-2 raketa]], te osigurale većinu ključnih njemačkih raketnih naučnika. Ipak, [[SSSR]] je uspio osigurati Mittelwerk postrojenje, kao i važne njemačke naučnike Helmuta Grottrupa (stručnjaka za navođenje), Ericha Putzea (stručnjaka za proizvodnju) i Wernera Bauma (stručnjaka za propulziju). Također, osigurano je i nekoliko stotina radnika Mittelwerk postrojenja. Međutim, najvažnije od svega je to što je Sovjetski Savez već imao svoje raketne stručnjake, poput A. G. Kostikova, koji je konstruirao ratne rakete "Kaćuša" i [[Sergej Koroljov|Sergeja P. Koroljova]], smatranog ocem modernih sovjetskih raketa. <ref> [http://www.csa.hr/download/povijest_rakete.pdf] "Historija rakete", Pol Negri, www.csa.hr, 2011.</ref>
 
Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjeti su ponovno pokrenuli proizvodnju V-2 raketa u Mittelwerk postrojenju i nastavili je sve do 1946.. Poput [[SAD]]-a i SSSR je za početna poslijeratna raketna istraživanja koristio V-2 rakete. Krajem listopada 1946., svi njemački znanstvenici koji su radili za Sovjete, transportirani su bez prethodne najave, kamionima i vlakovima u Rusiju. Njemački raketni kolektiv ubrzo je uspostavljen u okoliciokolini [[Moskva|Moskve]], gdje je počeo usavršavati V-2 raketu.
 
Sredinom ožujkamarta 1947. godine osnovana je Državna komisija za proučavanje izvodivosti proizvodnje dalekometnih [[Balistika|balističkih]] [[projektil]]a. Državna komisija je predložila da prvi logičan korak bude poboljšana verzija V-2 projektila, koja se već razvijala u okviru Njemačkog raketnog kolektiva, te je konačno prvi put lansirana u [[Kazahstan]]u, 30. listopada 1947. i postigla domet od 320 kilometara. Nakon poboljšane V-2 rakete uslijedio je razvoj mobilnog balističkog projektila "Pobeda", impresivnog dometa od 800 kilometara. Od te točke nadalje, njemačko sudjelovanje u sovjetskom balističkom programu naglo je opadalo. Većina njemačkih radnika i naučnika vraćena je kući do ranih 1950-tih. Posljednji koji je to učinio bio je vodeći naučnik Helmut Grottrup, koji se u [[Zapadna Njemačka|Zapadnu Njemačku]] vratio u studenom 1953. godine.
 
Početkom 1950-tih lansirane su prve sovjetske rakete u Kapustin Yaru i [[Bajkonur]]u, od strane dva tima, jedan predvođen V. P. Gluškom i S. Korolevom, a drugi M. Jangelom i V. Čelomejem
Red 39:
 
===Prvi umjetni satelit Sputnjik 1===
S dolaskom predsjednika [[Nikita Hruščov|Nikite Hruščova]], političko se rukovodstvo zainteresiralo za [[satelit]]e. Osnovana je posebna komisija pod okriljem Akademije nauke i objavljeno je da će Sovjetski Savez sudjelovati u Međunarodnoj geofizikalnoj godini (IGY). Svemirski program je privukao interes vojnih časnikaoficira i naučnika i generalni je sekretar prihvatio prijedlog S. Koroleva da se spoje programi lansiranja satelita i razvoja projektila.
 
Historija modernih sovjetskih lansirnih vozila, kao i ulazak čovječanstva u svemirsko doba, započinje 1957., kada je SSSR lansirao prvi interkontinentalni balistički projektil "[[R-7]]" (Semjorka), jednostupanjsku raketu sa četiri pomoćna raketna motora, koja je u svom modificiranom obliku, 4. listopadaoktobra 1957. lansirala prvi umjetni satelit "[[Sputnjik 1]]" u Zemljinu orbitu.
 
Ta [[raketa]] sačinjava osnovu tzv. Koroljevih lansirnih vozila, nazvana prema čovjeku (Sergeju P. Koroljovu) koji ih je i dizajnirao. To su [[Vostok]], Voskhod, Molnija i [[Sojuz (letjelica)|Sojuz]]. "Vostok" je proizišao iz "R-7" dodavanjem malog dodatnog stupnja, "Voskhod" je nastao dogradnjom dodatnog stupnja koji je tri puta jači od Vostokovog, dok je "Molnija", Voskhod sa dodanim trećim stupnjem. "[[Sojuz]]" se pojavio 1966. i sastoji se od Voskhoda sa usavršenim drugim stupnjem. Lansirno vozilo "Sojuz" je najupotrebljivanije lansirno vozilo u povijestihistoriji. Do danas je izvršeno niz modifikacija, a posljednja verzija "Sojuz ST", opremljena četvrtim "Fregat" stupnjem, testirana je 2000. godine. Vrlo je cijenjeno u svijetu zbog svoje pouzdanosti i niskih troškova, a po današnjim kriterijima spada u srednje tešku kategoriju lansirnih vozila.
 
Kako bi se optimizirala efikasnost svemirskog programa 1959. je godine napravljena njegova reorganizacija. Odgovornost za balističke projektile povjerena je Strateškim raketnim snagama (RVSN), treniranje [[kozmonautkosmonaut]]a dodijeljeno je Zrakoplovstvu, a Akademija nauke prepustila je koordinaciju znanstvenih istraživanja i svoje tehničke institute novoj vladinoj komisiji. Nedostatak središnje strukture (poput [[NASA]]-e) za upravljanje svemirskim programom kao cjelinom, nadomještena je personalizacijom odgovornosti, pa su [[inženjerinžinjer]]i i znanstvenicinaučnici na čelu konstruktorskih biroa bili direktno uključeni u novu vladinu komisiju i mogli su imati značajan utjecaj na članove Politbiroa i Centralnog Komiteta. Posebno velik broj službenih odgovornosti držao je S. Koroljov, uključen u znanstvene i tehnološke aspekte različitih programa.
 
===Prvi svemirski let čovjeka u povijestihistoriji===
Prvi svemirski let čovjeka u povijestihistoriji započeo je 12. travnjaaprila 1961. na kozmodromu [[Bajkonur]]. U kabini svemirskog broda i lansirnog vozila "[[Vostok]]" (proizišlog iz interkontinentalnog balističkog projektila "R-7"), [[Jurij Gagarin]], prvi kozmonautkosmonaut svijeta, obletio je jedanput Zemlju i nakon 108 minuta leta uspješno se vratio u relativnu blizinu mjesta s kojega je i poletio.
 
Druga obitelj lansirnih vozila, Jangel lansirna vozila (prema M. Jangelu), također je proizišla iz balističkih projektila i provela je veliku većinu vojnih misija. Lako lansirno vozilo "Kosmos" korišteno je izmenu 1962. i 1977., a potom su uvedene jače dvostupanjske verzije "Kosmos 3M" i "Tsyklon 2", te trostupanjska verzija "Tsyklon 3".
Red 75:
* potpuno raspuštanje državnih izvršnih tijela koje su prethodno upravljale svemirskim aktivnostima
 
[[Rusija]] je raspolagala sa 80 % svemirskog potencijala [[SSSR]]-a i potpisala je sa većinom bivših država članica (1991.) sporazum o daljnjojdaljoj suradnjisaradnji. Osim u Rusiji, znatan svemirski potencijal koncentriran je još i u Ukrajini, [[Kazahstan]]u (kozmodrom [[Bajkonur]]) i [[Bjelorusija|Bjelorusiji]]. Na unutrašnjem planu, Rusija se trebala suočiti sesa slabo organiziranim vezama vlade, vojske i industrije. Dobro utvrđene institucije za donošenje odluka (KP izvršna tijela) i za managementupravljanje (MOM i dr.) nestale su sa scene, a Vojnovojno-industrijski kompleks ostao je ponajviše po strani.
 
===Osnivanje Ruske svemirske agencije===
25. veljače 1992. godine osnovana je '''Ruska svemirska agencija''' ili RKA, kao ključna inovacija u novoj organizaciji ruskog (civilnog) svemirskog programa. Zapošljavala je svega nekoliko stotina djelatnika (u Sovjetskom Savezu MOM je imao oko 2 milijunamiliona zaposlenika) i naslijedila neka postojeća postrojenja i institute. Zahvaljujući iskustvu svojih djelatnika, bivših stručnjaka, političara i upravitelja svemirskog programa, brzo je zadobila autoritet i u zemlji i inozemstvu. U ožujku 1999., objavljeno je da će ovlasti nad 350 poduzećapreduzeća u vazduhoplovnoj industriji (prethodno ovisnih o Ministarstvu obrane) biti prenešene na RKA, pa je u srpnju iste godine RKA postala RAKA (Ruska vazduhoplovna i svemirska agencija). <ref> Harvey Brian: "The Rebirth of the Russian Space Program", publisher=Springer, Germany, 2007.</ref>
 
U novim okolnostima određen utjecaj i dalje ostvaruju određena ministarstva, posebno Ministarstvo obrane i Ruske svemirske snage, a u znanstvenimnaučnim istraživanjima i vanjskoj suradnjisaradnji Akademija nauke. Državna sredstva dovoljna su tek toliko da održe postojeće potencijale, odnosno omoguće minimalno poslovanje, a dodatna sredstva za razvoj nastoje se ostvariti kroz međunarodnu suradnju i lansiranje (inozemnihinostranih) komercijalnih [[satelit]]a i [[Svemirske letjelice|svemirskih letjelica]].
 
U skladu sa sporazumima o razoružanju, koja su obuhvaćala na stotine strateških interkontinentalnih projektila, Rusija je poput SAD-a tražila način njihova preoblikovanja u lagana i srednje teška lansirna vozila, s namjerom da ih proda na međunarodnom tržištu. Istodobno, korisnici na Zapadu i širom svijeta tako su dobili priliku lansirati (najčešće iz [[Pljeseck]] i [[Bajkonur]] kozmodroma) male satelite po vrlo niskoj cijeni. Dodavanjem projektilima dodatnih stupnjeva tako je nastalo "Start 1" lansirno vozilo, po prvi puta lansirano 1993., zatim "Rockot", "Strela", "Dnepr" i druga lansirna vozila. Uz to, kako bi se zadovoljila potražnja za poboljšanim performansama zahtijevanim na međunarodnom lansirnom tržištu, pokrenuto je (kao i u SAD-u) u kooperaciji sa stranim kompanijama nekoliko projekata malih lansirnih vozila koja ne proizlaze iz balističkih projektila, kao što su "Air Launch" i "Rikcha" (obje koriste tekući [[kisik]] i [[prirodni plin]] kao gorivo).
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/wiki/Ruska_svemirska_agencija"