Razlika između verzija stranice "Infinitezimalni račun"

U [[antika|antičkom]] razdoblju bilo je ideja sličnih kalkulusu. [[Egipćani]] su računali zapreminu [[piramida|piramide]] bez vrha. [[Grci]] [[Eudoks]] i [[Arhimed]] koristili su metodu ekshaustacije, koja je metoda izračunavanja [[površina|površine]] nekog oblika tako što se u njega ubacuje niz [[poligon]]a, čije površine konvergiraju prema površini cijelog oblika. Tu metodu koristio je i Kinez [[Liu Hui]] u [[3. stoljećevijek|3. stoljećuvijeku]], da bi izračunao površinu kruga. U [[5. stoljećevijek|5. stoljećuvijeku]] [[Ču Čungdži]] koristio je metodu, koja će se kasnije nazvati [[Cavalierov princip]] za zapreminuvolumen sfere[[kugla|kugle]].

Godine [[499]]. indijski je matematičar [[Aryabhata I.]] računao kalkulusom i zapisao [[astronomija|astronomski]] problem u obliku diferencijalne jednadžbejednačine. Na temelju te jednačine, u 12. stoljećuvijeku [[Bhaskara]] je razvio neku vrstu derivacije. Oko [[1000]]. godine [[Ibn al-Haitam]] osmislio je formulu za sve vrste četvrtih [[potencija]] i time priredio put za integralni račun. U 12. stoljećuvijeku [[Iran|perzijski]] matematičar Šaraf al-Din al-Tusi otkrio je pravilo za odvajanjerastavljanje trinoma na kubičnogaproste polinomafaktore. U 17. stoljećuvijeku japanski matematičar Šinsuke Seki Kova dao je osnovu kalkulusu.