Razlika između verzija stranice "Bartol Kašić"

Od 1613. objavio je niz djela vjersko-poučnoga sadržaja i namjene (o životu [[Sv. Ignacije Lojolski|sv. Ignacija]], [[Sv. Franjo Ksaverski|sv. Franje Ksaverskog]], [[Isus]]ovu i [[Sveta Marija|Marijinu]]), hagiografski zbornik Perivoj od djevstva (1625. i 1628), dva katekizma i dr. Potkraj [[1627]]. završio je duhovnu tragediju Sveta Venefrida s podnaslovom »triomfo od čistoće« koja je ostala u rukopisu i objavljena 1938. Godine [[1622]]. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi [[Novi zavjet]] i to na dubrovačku štokavštinu, a [[1625]]. dobio je nalog da prevede cijelu [[Biblija|Bibliju]]. God. [[1633]]. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki »našijenci« bili protiv prijevoda na narodnome jeziku. Konačno prijevod je zabranjen (''»non est expediens ut imprimatur«''). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju [[Standardni jezik|jezične standardizacije]], zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnogaknjiževnog jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz iscrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek [[2000]]. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je ''Ritual rimski'' koji je u raznim izdanjima do 19. st. bio u upotrebi u svim hrvatskim [[biskupija]]ma i nadbiskupijama osim u [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebačkoj]], a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik posve izvjesno snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnogaknjiževnog jezika.

Da bismo pokazali da se radi o esencijalno istome hrvatskom jeziku kakav je sada u [[Službeni jezik|službenoj]] porabi, navest ćemo dio Kašićevog prijevoda Biblije (1622.-1637.) u savremenoj grafiji. Ako zamijenimo Kašićev slovopis, tj. umjesto ''x'' pišemo ''ž'', ''sc'' kao ''š'', ''gn'' kao ''nj'', ''gli'' kao ''lj'', ''cz'' kao ''c'', ''c'' kao ''č'', ''chi'' kao ''ć'', ''y'' kao ''j'', vidjet ćemo da se radi o nešto arhaičnijem izrazu istoga hrvatskoga književnogaknjiževnog jezika kakav je i danas u porabi. Primjer je dan iz »Pjesme nad pjesmama« (''Canticum canticorum''), u prijepisu Julija Derossija koji je preslovio tekst u modernu grafiju: