Parnica

Za druga značenja, pogledajte Parnica (čvor).

Parnica je sudski postupak u kome redovni sud raspravlja i odlučuje u sporovima iz ličnih i porodičnih odnosa, iz radnih odnosa (sa poslodavcem), kao i iz imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa fizičkih i građanskih pravnih lica, društveno-političkih zajednica, organizacija udruženog rada i drugih društvenih pravnih lica.

Ustanova parnice u pravnom sistemu odgovarana načelnoj zabrani samozaštite i činjenici da zaštita subjektivnih prava predstavlja jednu od funkcija organizovanog društva. Parnica se sastoji od radnji triju subjekata - tužioca, tuženog i suda. Tužilac je onaj parnični subjekat koji postavlja zahtjev da mu sud pruži zaštitu za njegovo pravo, a tuženi onaj prema kome tužilac tu zaštitu zahtjeva. Tužilac i tuženi su stranke u parnici, dakle, subjekti o čijem pravu i obavezi je riječ. Sud je treći parnični subjekat, nezainteresovan u predmetu spora, koji ispituje da li je traženje zaštite opravadano i, prema rezultatu ispitivanja, tužiocu zaštitu pruža ili je odbija. Sve radnje stranaka i suda teže, dakle, jednom kranjem cilju - presudi.

Parnični postupak

Kao postupak sudske zaštite prava, parnica je zakonom regulisana, što znači da su pretpostavke za punovažnost parničnih radnji, djelovanje tih radnji i njihov redoslijed određeni zakonom. U nizu radnji svaka prethodna uvjetuje sljedeću. Svakom novom radnjom parnični subjekti dolaze u drugi položaj, stvara se jedna nova situacija u parnici. Početna parnična radnja je tužba. Poslije toga, parnica prolazi kroz ove stadije: pripremanje glavne rasprave, glavna rasprava, odlučivanje i postupak po pravnim lijekovima. Osim presudom, parnica može biti okončana i rješenjem kojim sud, zbog nedostatka neke parnične pretpostavke, odbija da se upusti u pitanje opravdanosti traženja zaštite. Parnica se može završiti povlačenjem tužbe, odricanjem od tužbenog zahtjeva, odricanjem ili odustajanjem od pravnog lijeka, sudskim poravnanjem i sjedinjenjem obje parnične stranke u jednu ličnost (konfuzija).

Parnici obično prethodi spor. Pod ovim treba razumijeti životnu situaciju u kojoj jedan pravni subjekat ističe svoje pravo prema drugom, a ovaj osporava da to pravo uopće postoji, ili tvrdi da ne postoji prema njemu. U tom smislu i Zakon o Parničnom Postupku (ZPP) upotrebljava izraz "spor" kada govori o raspravljanju i odlučivanju u građanskim sporovima. Međutim, svaka parnica ne mora značiti da je tužiočevo pravo sporno. Tužilac koji želi da svoje pravo ostvari mora parnicu pokrenuti i kad tuženi to pravo ne osporava, ali se ma iz kojeg razloga ne pokazuje spreman da ispuni odgovarajuću obavezu. U takom slučaju tužilac putem parnice dolazi do presude, na osnovu koje će od suda tražiti prinudno ostvarenje svog prava. U zakonodavstvu, praksi i nauci riječ "spor" često se upotrebljava i za označenje parnice.

Iz svrhe parnice proističe da ona predstavlja jedan razvoj na podlozi suprotnosti interesa. Ta suprotnost postoji, prvo, između samih stranaka, od kojih svaka teži presudi koja će za nju biti povoljna. Druga suprotnost postoji između suda, s jedne strane, i svake stranke, s druge. U toj suprotnosti sud je predstavnik društvenog interesa, koji nalaže da se objektivno utvrdi da li je pravni poredak narušen i da se on uspostavi pružanjem zaštite za povrijeđeno pravo. Nasuprot tome, svaka od stranaka, rukovodeći se svojim posebnim interesima, teži povoljnoj, a ne tačnoj presudi.

Također pogledajte

• Advokat