Opijačeva tekija

Najstariji objekt u Mostaru iz osmanskog perioda čiji se tragovi koliko vide i u današnje vrijeme predstavljaju ostaci tekije na Šehovini. Prvi put spominje se u vakufnami Ibrahim-age Šarića, u kojoj je naglašeno da se iz njegova vakufa izdvaja plaća za nadzor nad upraviteljem vakufa. Tekija je izgrađena na lokalitetu koji je u Mostaru dugo nazivan Opijačevina. Članovi porodice Opijača u nekoliko generacija bili su šejhovi tekije. Pored vjerske, objekt je imao i svojevrsnu funkciju zaštite grada i Starog mosta od upada uskoka, hajduka, palikuća, uhoda i kavgadžija. Narodno predanje koje bilježi Husaga Ćišić kaže da su je izgradila dvojica braće sufija Prten-dede i Suknen-dede. Da je tekija zaista postojala i prije Opijača i prije Ibrahim-age Šarića, dokazuju četiri para četverougaonih nišana bez natpisa i bez turbana. Nišani su rađeni od tvrde pećinske sige, tipične za mostarske pećine.

Raspon među nišanima je oko pet metara. Ovo su najstariji šehidski nišani na području Mostara. Najpoznatiji šejh tekije bio je Ismail Opijač, učitelj Mustafe Ejubovića Šejha Juje. Opijač je izgradio i drugu tekiju, hanikah medresu uz džamiju Derviš-paše Bajezidagića, u kojoj se isključivo proučavala Mesnevija. Na osnovu ostataka tekije, može se zaključiti da je imala više prostorija: hodnik, semahanu, mejdan odaju (predavaonicu), turbe. Jedna od prostorija imala je i mihrab izdignut iznad nivoa poda. Cijeli prostor zauzima 350 metara kvadratnih. Tekija je stradala prilikom ulaska austrougarske vojske 1878. godine u Mostar, jer su odatle Mostarci pružali otpor. Austrougarske vlasti zabranile su njenu obnovu i upotrebu, pa je stoga zapuštena i prepuštena zubu vremena. Prvi radovi na sanaciji urađeni su 2005. godine, a druga faza realizirana je 2013. godine.