Matsuo Basho (japanski: 松尾芭蕉; 1644. - 24. novembar 1694.) bio je najpoznatiji pjesnik Edo perioda u Japanu. Tokom svog života bio je poznat po svojim radovima u kolaborativnom haikai no renga stilu; danas je poznat kao najveći majstor haikua (tada zvanog hokku). Poezija Matsua Bashoa je svjetski poznata, dok se u Japanu mnoge njegove pjesme reproduciraju na spomenicima i na tradicionalnim mjestima. Iako je Basho na Zapadu opravdano poznat po svom hokkuu, i sam je vjerovao da mu je najbolje djelo u vođenju i sudjelovanju u renkuu. Citiran je kako je rekao: "Mnogi moji sljedbenici mogu pisati hoku isto tako dobro kao i ja. Ono gdje pokazujem ko sam zapravo je povezivanjem haikai stihova."[1]

Matsuo Basho
Portret (Hokusai, kasno 18-to stoljeće
Rođenje
Matsuo Kinsaku

1694
SmrtDecembar 1644 (1632–1633 god)
Druga imenaSōbō (宗房)
Tōsē (桃青)
Bashō (芭蕉)
ZanimanjePjesnik
Poznat(a) poOku no Hosomichi

Basho se u poeziju upoznao u mladosti, a nakon što se integrirao u intelektualnu scenu Eda (današnji Tokio) postao je poznat širom Japana. Živio je u siromaštvu, radio je kao učitelj jer se odrekao društvenog i urbanog života književnih krugova lutajući cijelom zemljom kako bi dobio inspiraciju za svoje pjesme. Na njegove pjesme utjecalo je iskustvo iz prve ruke svijeta oko njega, često obuhvatajući osjećaj prizora nekoliko jednostavnih elemenata.

Biografija uredi

 
Statua Matsuo Basho

Pravim imenom Macuo Kinsaku rođen je kao samuraj te je stoga kasnije dobio i samurajsko ime - Macuo Munefusa. U djetinjstvu je služio Todi Jošitadi (Tōdō Yoshitada) koji ga je poučio o haikaiu, odnosno haiku pjesništvu. Pseudonim mu je bio Sōbō. Godine 1666. umro je Jošitada te je Bašo odlučio napustiti svoj dom i status samuraja i posvetiti se poeziji.[2] Od 1667. živio je u Edu gdje je počeo pisati haiku pjesme. S vremenom je odbacio takav način života i posvetio se proučavanju zena, historije i kineskog pjesništva. Živio je u siromaštvu i od darova svojih učenika. Poznata je njegova misao da je čovjek velik onoliko koliko je u stanju sagnuti se pri ribanju zahoda.

Djela uredi

 
Haiseiden (俳聖殿, Memorijalna dvorana pjesnika) u Iga, Mie, koja je izgrađena u znak sjećanja na 300. godišnjicu Bashoovog rođenja.
 
Zidne pesme u Leidenu: Bashō
  • Kai Ōi (The Seashell Game) (1672)
  • Edo Sangin (江戸三吟?) (1678)
  • Inaka no Kuawase (田舎之句合?) (1680)
  • Tōsei Montei Dokugin Nijū Kasen (桃青門弟独吟廿歌仙?) (1680)
  • Tokiwaya no Kuawase (常盤屋句合?) (1680)
  • Minashiguri (虚栗?) (1683)
  • Nozarashi Kikō (1684)
  • Fuyu no Hi (1684)
  • Haru no Hi (1686)
  • Kawazu Awase (1686)
  • Kashima Kikō (1687)
  • Oi no Kobumi, ili Utatsu Kikō (1688)
  • Sarashina Kikō (1688)
  • Arano (1689)
  • Hisago (1690)
  • Sarumino (猿蓑?) (1691)
  • Saga Nikki (1691)
  • Bashō no Utsusu Kotoba (1691)
  • Heikan no Setsu (1692)
  • Fukagawa Shū
  • Sumidawara (1694)
  • Betsuzashiki (1694)
  • Oku no Hosomichi (1694)[3]
  • Zoku Sarumino (1698)

Stihovi uredi

Prastari ribnjak
jedna žaba iskoči
- zvuk vode.

furuike ya
kawazu tobikomu
mizu no oto


Ljetnje trave.
Snovi o slavi
palih ratnika.

Vidio sam prvi snijeg.
Tog jutra zaboravih
Da lice umijem.

Noć proljetna.
Stabla trešnjina: s trešnjinih stabala
Zora silazi.

Reference uredi

  1. ^ Drake, Chris (2012). "Bashō's 'Cricket Sequence' as English Literature". Journal of Renga & Renku (2): 7.
  2. ^ "Basho - Japanese Poet". Encyclopedia Britannica. Encyclopaedia Britannica. 1. januar 2022. Pristupljeno 12. januar 2022.
  3. ^ Kokusai 1948, str. 248–249.

Dodatna literatura uredi

Vanjski linkovi uredi