Matsuo Basho

Statua Matsuo Basho

Matsuo Basho (japanski: 松尾芭蕉; 1644. - 24. novembar 1694.) bio je najpoznatiji pjesnik Edo perioda u Japanu. Tokom svog života bio je poznat po svojim radovima u kolaborativnom haikai no renga stilu; danas je poznat kao najveći majstor haikua (tada zvanog hokku). Poezija Matsua Bashoa je svjetski poznata, dok se u Japanu mnoge njegove pjesme reproduciraju na spomenicima i na tradicionalnim mjestima. Iako je Basho na Zapadu opravdano poznat po svom hokkuu, i sam je vjerovao da mu je najbolje djelo u vođenju i sudjelovanju u renkuu.

Basho se u poeziju upoznao u mladosti, a nakon što se integrirao u intelektualnu scenu Eda (današnji Tokio) postao je poznat širom Japana. Živio je u siromaštvu jer se odrekao društvenog i urbanog života književnih krugova lutajući cijelom zemljom kako bi dobio inspiraciju za svoje pjesme. Na njegove pjesme utjecalo je iskustvo iz prve ruke svijeta oko njega, često obuhvatajući osjećaj prizora nekoliko jednostavnih elemenata.

BiografijaUredi

Pravim imenom Macuo Kinsaku rođen je kao samuraj te je stoga kasnije dobio i samurajsko ime - Macuo Munefusa. U djetinjstvu je služio Todi Jošitadi (Tōdō Yoshitada) koji ga je poučio o haikaiu, odnosno haiku pjesništvu. Pseudonim mu je bio Sōbō. 1666. umro je Jošitada te je Bašo odlučio napustiti svoj dom. Od 1667. živio je u Edu gdje je počeo pisati haiku pjesme. S vremenom je odbacio takav način života i posvetio se proučavanju zena, historije i kineskog pjesništva. Živio je u siromaštvu i od darova svojih učenika. Poznata je njegova misao da je čovjek velik onoliko koliko se u stanju sagnuti pri ribanju zahoda.

StihoviUredi

Prastari ribnjak
jedna žaba iskoči
- zvuk vode.

furuike ya
kawazu tobikomu
mizu no oto


Ljetnje trave.
Snovi o slavi
palih ratnika.


Vidio sam prvi snijeg.
Tog jutra zaboravih
Da lice umijem.


Noć proljetna.
Stabla trešnjina: s trešnjinih stabala
Zora silazi.

Vanjski linkoviUredi