MP3
MPEG-1 ili MPEG-2 audio sloj III,[1] češće poznat kao MP3, jeste zvučni format za digitalni zvuk koji koristi oblik kompresije sa gubitkom podataka. Ovo je uobičajen zvučni format za korisnički zvučni streaming ili pohranjivanje, kao i de facto standard digitalnog zvučnog sažimanja za prijenos i plejbek muzike na većini digitalnih izvođača zvuka.
Korištenje kompresije sa gubitkom podataka dizajnirano je da uveliko smanji količinu podataka potrebnih za predstavljanje zvučnog snimka koji i dalje zvuči kao vjerodostojna reprodukcija originalnog nekompresiranog zvuka za većinu slušaoca. Datoteka MP3 koja se kreira koristeći podešenja od 128 kbit/s rezultirat će u datoteci koja je oko 1/11 veličine CD datoteke kreirane iz originalnog zvučnog izvora (44.100 uzoraka po sekundi × 16 bita po uzorku × 2 kanala = 1.411.200 bita/s;[2] MP3 kompresiran na 128 kbit/s: 128.000 bit/s (1 k = 1.000, ne 1024, jer je ovo brzina prijenosa; omjer: 1.411.200/128.000 = 11,025). MP3 datoteka može također biti konstruirana pri višim i nižim brzinama prijenosa, sa višim ili nižim rezultatima kvaliteta.
Kompresija vrši smanjenje preciznosti na nekim dijelovima zvuka koji se smatraju da su izvan opsega čula kod većine ljudi. Ova metoda se obično smatra kao percepcijsko kodiranje.[3] Ona koristi psihoakustične modele radi odbacivanja ili smanjenja preciznosti komponenata koje su dostupne ljudskom sluhu, a onda snima preostale informacije u efektivnom načinu.
MP3 je dizajniran od strane Moving Picture Experts Group (MPEG) kao dio njihovog MPEG-1 standarda koji je kasnije proširen u MPEG-2 standard. Prva podgrupa za zvuk bila je formirana od strane nekoliko timova inženjera u ustanovama: Fraunhofer IIS, Univerzitet u Hannoveru, AT&T-Bell Labs, Thomson-Brandt, CCETT i ostalim.[4] MPEG-1 Audio (MPEG-1 dio 3), koji je uključen u MPEG-1 zvučni sloj I, II i III, prihvaćen je kao nacrt odbora ISO/IEC standarda 1991,[5][6] finaliziran 1992.[7] i objavljen 1993. (ISO/IEC 11172-3:1993[8]). Unazad kompatibilni MPEG-2 zvuk (MPEG-2 dio 3) sa dodatnim brzinama prijenosa i brzina uzoraka objavljen je 1995. (ISO/IEC 13818-3:1995).[9][10]
Reference
uredi- ^ "A More Loss-Tolerant RTP Payload Format for MP3 Audio — RFC 5219". IETF. februar 2008. Pristupljeno 4. 12. 2014.
- ^ "CD Audio Facts". Mediatechnics.
- ^ Jayant, Nikil; Johnston, James; Safranek, Robert (oktobar 1993). "Signal Compression Based on Models of Human Perception". Proceedings of the IEEE. 81 (10): 1385–1422. doi:10.1109/5.241504.
- ^ Chiariglione, Leonardo (6. 9. 2009). "Riding the Media Bits — MPEG's first Steps". Arhivirano s originala, 1. 11. 2011. Pristupljeno 4. 12. 2014.
- ^ ISO (novembar 1991). "MPEG Press Release, Kurihama, November 1991". ISO. Arhivirano s originala, 3. 5. 2011. Pristupljeno 17. 7. 2010.
- ^ ISO (novembar 1991). "CD 11172-3 - CODING OF MOVING PICTURES AND ASSOCIATED AUDIO FOR DIGITAL STORAGE MEDIA AT UP TO ABOUT 1.5 MBIT/s Part 3 AUDIO" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 30. 12. 2013. Pristupljeno 17. 7. 2010.
- ^ ISO (6. 11. 1992). "MPEG Press Release, London, 6 November 1992". Chiariglione. Arhivirano s originala, 12. 8. 2010. Pristupljeno 17. 7. 2010.
- ^ "ISO/IEC 11172-3:1993 – Information technology — Coding of moving pictures and associated audio for digital storage media at up to about 1,5 Mbit/s — Part 3: Audio". ISO. 1993. Pristupljeno 14. 7. 2010.
- ^ "ISO/IEC 13818-3:1995 – Information technology — Generic coding of moving pictures and associated audio information — Part 3: Audio". ISO. 1995. Pristupljeno 14. 7. 2010.
- ^ ISO (oktobar 1998). "MPEG Audio FAQ Version 9 - MPEG-1 and MPEG-2 BC". ISO. Arhivirano s originala, 18. 2. 2010. Pristupljeno 28. 10. 2009.
Nedovršeni članak MP3 koji govori o računarstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
