Korisnik:Tulum387/Igralište

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (12/25. septembar 1906. – 9. avgust 1975.) bio je ruski kompozitor, dirigent i pijanist. Nakon premijere njegove Prve simfonije 1926. godine doživio je međunarodnu slavu.

Šostakovič je rano postao poznat u Sovjetskom Savezu, ali je imao kompleksan odnos sa vladom. Isprva je njegova opera Lady Macbeth Mcenskog okruga (1934.) doživjela uspjeh, da bi je nešto kasnije sovjetska vlada osudila, što je dovelo njegovu karijeru u opasnost. Godine 1948. njegov rad osuđen je na temelju Ždanovljevog dekreta, s posljedicama koje su trajate nekoliko godina. Čak i nakon povlačenja cenzura 1956, izvedbe nekih njegovih djela bile su povremeno podložne državnim intervencijama, što je bio slučaj sa Trinaestom simfonijom. Šostakovič je bio član Vrhovnog savjeta Sovjetskog Saveza (od 1962. pa sve do smrti), te je bio i predsjednik Saveza kompozitora RSFSR-a (1960–1968). Dobitnik je Lenjinovog ordena.

U svojim djelima Šostakovič je kombinovao niz različitih muzičkih tehnika koju su odlikovali oštri kontrasti, groteskni elementi i ambivalentni tonalitet; bio je pod jakim uticajem neoklasicizma i kasnog romantizma Gustava Mahlera. Njegova orkestralna djela uključuju 15 simfonija i 6 koncerata (po 2 za klavir, violinu i violončelo). Također je i autor 15 gudačkih kvarteta, klavirskog kvinteta i dva klavirska trija. Iza sebe ostavio je i solo klavirska djela, odnosno dvije sonate, rani niz od 12 prelida i kasni niz od 24 prelida i fuge. Scenska djela uključuju tri dovršene opere i tri baleta. Napisao je i nekoliko ciklusa pjesama, te veliki broj komada pozorišne i filmske muzike.

Njegov ugled nastavio je rasti nakon njegove smrti. Interes o njegovom radu značajno je porastao od kraja 20. vijeka.

Biografija

Odrastanje

Rodio se u ruskoj porodici koja je živjela u Ulici Podolskaja, br. 2, u Sankt Peterburgu, kao drugo od troje djece Dmitrija Boleslavoviča Šostakoviča i Sofije Vasiljevne Šostakovič. Njegovi bliski preci došli su iz Sibira, ali njegov djed po ocu, poljski revolucionar Bolesław Szostakowicz, bio je poljskog rimokatoličkog porijekla, dok porodične korijene vuče iz regije grada Vileyka, današnja Bjelorusija. Djed mu se doselio nakon gušenja Januarskog ustanka 1863-64, pošto je prognan u Narim dvije godine kasnije, poslije pokušaja atentata Dmitrija Karakozova na cara Aleksandra II. Nakon isteka izgnanstva, odlučio je ostati u Sibiru, gdje je podigao veliku porodicu i postao uspješan bankar u Irkutsku.

Kompozitorov otac, Dmitrij Boleslavovič, rodio se 1875. godine u egzilu u Narimu. Studirao je fiziku i matematiku na Univerzitetu u Sankt Peterburgu, gdje je i diplomirao 1899, a potom je otišao raditi kao inženjer kod Dmitrija Mendeljejeva u Zavodu za težine i mjere u Sankt Peterburgu. Godine 1903. oženio je sibirsku imigranticu, koja je također živjela u Moskvi, Sofiju Vasiljevnu Kokulinu.

Dmitrij je pokazivao muzički talenat u ranom dobu. S majkom je počeo učiti klavir u 9. godini života. U nekoliko navrata pokazao je sposobnost brzog učenja i pamćenja onog što mu je majka svirala na prethodnim časovima, te je bio "uhvaćen na djelu" svirajući muziku iz prethodnih lekcija, dok se pretvarao da čita druge komade koji su bili ispred njega. Sa 12. godina napisao je posmrtni marš u spomen na dvojicu vođa Kadetske stranke koje su ubili boljševički mornari.

Godine 1919, kao trinaestogodišnjak. primljen je na Petrogradski konzervatorij, koji je tada vodio Aleksandar Glazunov. Šostakovič je učio klavir kod Leonida Nikolajeva i Elene Rozanove, kompoziciju kod Maksimilijana Steinberga, a kontrapunkt i fugu kod Nikolaja Sokolova, koji mu je postao i prijatelj. Također je pohađao i časove muzičke historije kod Aleksandra Ossovskog. Godine 1925. upisao se u razred dirigiranja kod Nikolaja Malka, gdje je dirigirao konzervatorijskim orkestrom u privatnoj izvedbi Beethovenove Prve simfonije.

Prema sjećanju kompozitorovog kolege, Valerijana Bogdanova-Berežovskog:

"Šostakovič je stajao na podiju, igrao se kosom i manžetnama sakoa, gledao oko sebe ušutkane tinejdžere s instrumentima na gotovs i podigao dirigentsku palicu. ... Niti je zaustavio orkestar, niti je nešto rekao, svu svoju pažnju usmjerio je na aspekte tempa i dinamike, koji su se vrlo jasno iskazivali u njegovim gestama. Kontrasti između "adagio molto" iz uvoda i "allegro con brio" prve teme bili su prilično upečatljivi, kao i oni između perkusivnih naglasaka akorda (drveni puhači, francuski rogovi, pizzicato gudači) i trenutno produženog klavira u uvodu slijedeći ih. U karakteru danom obrascu prve teme, sjećam se, bilo je i snažnog stremljenja i lahkoće; u basovskom dijelu bila je naglašena gipkost nježne navojne artikulacije. ... Trenuci ove vrste...bili su improvizovana otkrića, rođena iz intuitivno istančanog razumijevanja karaktera djela i elemenata muzičke slike ugrađene u njega. I izvođači su uživali."

Dana 20. marta 1925. u Moskvi je prvi put svirala Šostakovičeva muzika, u programu koji je uključivao i djela njegovog prijatelja Vissariona Shebalina. Na kompozitorovo razočarenje, tamošnja kritika i publika hladno je primila njegovu muziku. Tokom posjete Moskvi, Mihail Kvadri ga je upoznao s Mihailom Tuhačevskim, koji je Dmitriju pomogao pronaći smještaj i posao tamo, te je poslao vozača da ga odveze na koncert u "vrlo elegantnom automobilu".

Šostakovičev muzički proboj bila je Prva simfonija, koju je napisao kao diplomsko djelo u dobi od 19 godina. U početku je Šostakovič težio samo privatnom izvođenju s orkestrom konzervatorija i pripremao se da sam dirigira scherzom. Krajem 1925. Malko je pristao dirigovati njezinu premijeru s Lenjingradskim filharmonijskim orkestrom nakon što su mu Steinberg i Šostakovičev prijatelj, Boleslav Javorski, skrenuli pažnju na simfoniju. Dana 12. maja 1926. Malko je predvodio praizvedbu simfonije; publika ju je s oduševljenjem primila, zahtijevajući bis scherza. Nakon toga, Šostakovič je redovito slavio datum svog simfonijskog debija.

Početak karijere

Nakon diplomiranja, Šostakovič je započeo dualnu karijeru koncertnog pijaniste i kompozitora, ali je njegov suhoparni stil na klavijaturi često kritiziran. Šostakovič je do 1930. održavao težak raspored nastupa, da bi nakon 1933. izvodio samo vlastita djela. Zajedno s Jurijem Brijuškovim, Grigorijem Ginzburgom, Levom Oborinom i Josifom Švarcom, bio je među sovjetskim učesnicima na inauguralnom Prvom međunarodnom pijanističkom takmičenju Chopin u Varšavi 1927. Bogdanov-Berežovski se prisjeća:

"Samodisciplina sa kojom se mladi Šostakovič pripremao za [Chopin] takmičenje 1927. bila je zapanjujuća. Tri sedmice se zatvorio kod kuće, satima je vježbao, odgodivši komponiranje, odrekavši se odlazaka u pozorište i posjeta prijateljima. Još je zaprepašćujući bio rezultat ove povučenosti. Naravno da je također i prije toga svirao vrhunski i bio je prilika za Glazunovljeve sada poznate blistave izvještaje. Ali tokom tih dana, njegov pijanizam, oštro idiosinkratičan i ritmički impulzivan, višestruki ali grafički definiran, pojavio se u svom koncentriranom obliku."

Natan Perelman, koji je čuo Šostakoviča dok svira Chopinove programe prije nego što je otišao u Varšavu, rekao je da je njegovo "anti-sentimentalno" sviranje, koje je izbjegavalo rubato i ekstremne dinamičke kontraste, bilo drugačije od svega što je ikada čuo. Arnold Alschwang nazvao je Šostakovičevo sviranje "dubokim i bez ikakvih salonskih manira".

Šostakovič je na dan otvaranja takmičenja imao apendicitis, ali mu se stanje popravilo do prvog nastupa 27. januara 1927. (Slijepo crijevo mu je uklonjeno 25. aprila.)

Prema Šostakoviču, njegovo je sviranje naišlo na naklonost publike. Došao je do finalnog kruga natjecanja, ali je na kraju zaradio samo diplomu, ne i nagradu; Oborin je proglašen za pobjednika. Šostakovič je bio utučen zbog rezultata, ali je neko vrijeme odlučio nastaviti karijeru kao izvođač. Dok se oporavljao od operacije slijepog crijeva u aprilu 1927, Šostakovič je rekao da počinje preispitivati svoje prvobitne planove:

"Kad sam bio zdrav, vježbao sam klavir svaki dan. Htio sam nastaviti tako do jeseni i onda odlučiti. Da sam primijetio da se nisam popravio, napustio bih čitav posao. Biti pijanist koji je gori od Szpinalskog, Etkina, Ginzburga i Brijuškova (tako se često mislilo) ne bi vrijedilo ništa."

Nakon takmičenja, Šostakovič i Oborin su proveli sedmicu dana u Berlinu. Tamo su upoznali dirigenta Brunu Waltera, koji je bio toliko impresioniran Šostakovičevom Prvom simfonijom da ju je kasnije te godine prvi put izveo izvan Rusije. Leopold Stokowski je naredne godine izveo američku premijeru u Philadelphiji i zabilježio prvu snimku ovog djela.

Godine 1927. Šostakovič je napisao Drugu simfoniju (s podnaslovom Oktobru), patriotsko djelo sa prosovjetskim hornim finalom. Zbog svog modernizma nije naišao na isti entuzijazam kao prvog puta. Ova je godina također obilježila početak Šostakovičevog bliskog prijateljstva sa muzikologom i pozorišnim kritičarom Ivanom Sollertinskim, s kojim se prvi put upoznao 1921, preko zajedničkih prijatelja: Leva Arnshtama i Lidije Žukove. Šostakovič je kasnije izjavio da ga je Sollertinski "naučio da razumije i zavoli velike majstore poput Brahmsa, Mahlera i Brucknera", te da mu je usadio "interes za muziku... od Bacha do Offenbacha."

Dok je pisao Drugu simfoniju, Šostakovič je također započeo rad na svojoj satiričnoj operi Nos, temeljenoj na priči Nikolaja Gogolja. U junu 1929., protiv kompozitorove volje, opera je koncertno izvedena; žestoko ga je napalo Rusko udruženje proleterskih muzičara. Njegova premijera na sceni 18. januara 1930. izazvala je općenito loše kritike i rašireno nerazumijevanje među glazbenicima. Kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih Šostakovič je radio u TRAM-u, proleterskom kazalištu mladih. Iako je malo radio na tom mjestu, to ga je zaštitilo od ideoloških napada. Velik dio tog razdoblja proveo je pišući svoju operu Lady Macbeth Mcenskog okruga, koja je prvi put izvedena 1934. U početku je odmah doživjela uspjeh, kako na popularnom, tako i na službenom nivou. Opisana je kao "rezultat općeg uspjeha socijalističke izgradnje, ispravne politike Partije" i kao opera koju je "mogao napisati samo sovjetski kompozitor odgojen u najboljoj tradiciji sovjetske kulture".

Šostakovič je svoju prvu suprugu, Ninu Varzar, oženio 1932. godine. Poteškoće su dovele do razvoda 1935, no par se ubrzo ponovno vjenčao kada je Nina zatrudnjela s njihovim prvim djetetom, Galinom.

Prva zabrana

Dana 17. januara 1936, Josif Staljin je posjetio operu radi izvedbe novog djela. U pitanju je bilo djelo slabo poznatog kompozitora Ivana Džeržinskog, Tihi Don teče, a prema romanu Mihaila Šolohova. Na kraju performansa, kompozitor je pozvan u Staljinovu ložu na kraju koncerta, da bi mu bilo saopšteno da njegov rad ima "znatnu ideološko-političku vrijednost". Dana 26. januara, Staljin je ponovo posjetio operu, u pratnji Vjačeslava Molotova, Andreja Ždanova i Anastasa Mikojana, kako bi čuo Lady Macbeth Mcenskog okruga. On i njegova pratnja otišli su ne razgovarajući ni s kim. Prijatelj je Šostakoviča unaprijed upozorio da bi trebao odgoditi planiranu koncertnu turneju u Arhangelsku kako bi prisustvovao tom konkretnom nastupu. Izjave očevidaca svjedoče da je Šostakovič bio "blijed kao krpa" kada se nakon trećeg čina poklonio publici.

Sljedećeg dana, Šostakovič je otišao u Arhangelsk, gdje je čuo da je 28. januara Pravda objavila tekst pod nazivom "Nered umjesto muzike", žaleći se da je opera "smišljeno disonantna, zbrkana struja zvukova... koja kvoca, urla i dahće". Šostakovič je bez smetnji nastavio sa nastupima kako je i planirao, ali je iz Arhangelska uputio Isaaca Glikmana da riješi te probleme. Tekst je bio signal za nacionalnu kampanju, tokom koje su čak i oni sovjetski muzički kritičari koji su prvobitno hvalili operu bili prisiljeni da se povuku, rekavši "da nisu otkrili nedostatke Lacy Macbeth nana koje je ukazala Pravda". Postojao je i otpor onih koji su se divili Šostakoviču, poput Sollertinskog, koji se pojavio na skupu kompozitora u Lenjingradu, gdje je pozvan da osudi operu, a umjesto toga je hvalio. Njemu su se pridružila još dvojica govornika. Kada se Šostakovič vratio u Lenjingrad, dobio je poziv komandira Lenjingradskog vojnog okruga, kojeg je maršal Mihail Tuhačevski zamolio da se uvjeri da li je Šostakovič dobro. Kad je pisac Isaac Babel bio uhapšen četiri godine kasnije, rekao je svojim ispitivačima da je "za nas bilo uobičajeno proglašavati omalovaženog Šostakoviča genijem".

Šostakovič je i nakon toga bio napadnut u Pravdi, ovaj put zbog njegovog laganog komičnog baleta Bistri potok, za kojeg su napisali "da ne izražava ništa, te da ne daje načnu sliku seljačkog života na kolektivnoj farmi". U strahu da će biti uhapšen, Šostakovič je organizovao sastanak sa predsjednikom Državnog odbora za kulturu SSSR-a, Platonom Keržencevom, koji je izvijestio Staljina i Molotova da je kompozitoru naložio da "odbaci formalističke greške i u svojoj umjetnosti ugradi nešto što bi mogle razumjeti široke mase", te da je Šostakovič priznao da je pogriješio i da je tražio sastanak sa Staljinom, što mu nije odobreno.

Pravdina kampanja protiv Šostakoviča uzrokovala je značajan pad njegovih prihoda; više nije bio toliko tražen za nastupe i koncerte, a njegova mjesečna zarada pala je s prosječnih 12.000 rubalja na samo 2.000.

Godina 1936. označila je početak Velike čistke, u kojoj su mnogi Šostakovičevi prijatelji i rođaci zatvoreni ili ubijeni. Među njima su bili Tuhačevski (pogubljen 12. juna 1937), njegov šurjak Vesvolod Frederiks (koji je na kraju pušten, ali je umro prije nego se vratio kući), njegov bliski prijatelj Nikolaj Žiljajev, muzikolog koji je podučavao Tuhačevskog (pogubljen), njegova punica, astronomka Sofija Mihajlovna Varzar (poslana u logor u Karagandi i na kraju puštena), njegova prijateljica, marksistička spisateljica Galina Serebrjakova (provela 20 godina u gulagu), njegov stric Maksim Kostrikin (umro), te njegove kolege Boris Kornilov i Adrian Piotrovski (pogubljeni).

Jedina utjeha tokom tog perioda za Šostakoviča bila je rođenje njegove kćerke, Galine, dok je sina Maksima dobio dvije godine nakon nje.

Povlačenje Četvrte simfonije

Objavljivanje teksta lista Pravda poklopilo se sa kompozicijom Šostakovičeve Četvrte simfonije. Djelo je naznačilo promjenu u njegovom stilu, vidljivi su uticaji Mahlerove muzike što mu je zadalo probleme u pokušaju da reformiše svoj stil. Uprkos člancima u Pravdi, nastavio je komponirati simfoniju planiravši premijeru za kraj 1936. Probe su počele tog decembra, ali prema riječima Isaaca Glikmana, koji je prisustvovao probama, direktor Lenjingradske filharmonije nagovorio je Šostakoviča da povuče simfoniju. Dmitrij nije u potpunosti odbacio djelo, te je čak i zadržao naziv svoje simfonije. (Redukcija za dva klavira izvedena je i objavljena 1946, a djelo je konačno praizvedeno 1961. godine.)

U mjesecima između povlačenja Četvrte simfonije i završetka Pete 20. jula 1937, jedino koncertno djelo koje je Šostakovič komponovao bile su Četiri romanse na Puškinovim tekstovima.

Peta simfonija i povratak

Kompozitorov odgovor na njegovu osudu bila je Peta simfonija (1937), koja je muzički konzervativnija od njegovih novijih djela. Premijerno prikazana 21. novembra 1937. u Lenjingradu, postigla je fenomenalan uspjeh. Mnoge je dovela do suza i raspirivanja emocija. Kasnije je u navodnom Šostakovičevom memoaru, Svjedočanstvu, napisano: "Nikada neću vjerovati da je čovjek koji ništa nije razumio mogao osjetiti Petu simfoniju. Naravno da su razumjeli, razumjeli su šta se događa oko njih i razumjeli su o čemu se radi u Petoj".

Uspjeh je ponovno vratio Šostakoviča na stare staze slave. Muzički kritičari i vlasti, uključujući i one koji su ga ranije optuživali za formalizam, tvrdili su da je naučio na svojim greškama i postao pravi sovjetski umjetnik. U novinskom članku objavljenim pod Šostakovičevim imenom, Peta simfonija okarakterisana je kao "kreativni odgovor sovjetskog umjetnika na pravednu kritiku". Kompozitor Dmitrij Kabalevski, koji je bio među onima koji su se distancirali od Šostakoviča kada je objavljen članak u Pravdi, hvalio je Petu simfoniju i čestitao Šostakoviču "što nije pokleknuo pred zavodljivim iskušenjima svojih prijašnjih 'pogrešnih' puteva".

U to vrijeme Šostakovič je skladao i svoj prvi gudački kvartet. U septembru 1937. godine, počeo je predavati kompoziciju na Lenjingradskom konzervatoriju, što mu je pružilo određenu finansijsku sigurnost, ali je ometalo njegov vlastiti rad.

Drugi svjetski rat

Godine 1939, prije nego što su sovjetske snage pokušale izvršiti invaziju na Finsku, partijski sekretar Lenjingrada, Andrej Ždanov, naručio je slavljeničko djelo od Šostakoviča, Suitu na finske teme, da se izvede dok orkestari Crvene armije paradiraju Helsinkijem. Zimski rat bio je gorko iskustvo za Crvenu armiju, parada se nikad nije dogodila, a Šostakovič nikad nije položio prava na autorstvo ovg djela. Izvedena je tek 2001. godine. Nakon izbijanja rata između Sovjetskog saveza i Njemačke 1941, Šostakovič je isprva ostao u Lenjingradu, gdje se pokušavao prijaviti u vojsku, ali su ga odbili zbog slabog vida. Postao je dobrovoljac vatrogasne brigade Lenjingradskog konzervatorija i voditelj radio-emisije. Fotografija za koju je pozirao objavljena je u novinama širom zemlje.

Šostakovičev najpoznatiji ratni doprinos bila je Sedma simfonija. On je prva tri stavka napisao u Lenjingradu pod opsadom, a poseo je dovršio u Kujbiševu (danas Samara), gdje je bio evakuiran skupa s porodicom. Kako se navodi u radijskom obraćanju 17. septembra 1941, nastavio je rad na simfoniji kako bi sugrađanima pokazao da je "vojnička dužnost" osigurati nastavak života. U drugom članku napisanom 8. oktobra, napisao je da je Sedma bila "simfonija o našem dobu, našem narodu, našem svetom ratu i našoj pobjedi". Šostakovič je Sedmu simfoniju dovršio 27. decembra, a premijerno ju je izveo orkestar Boljšoj teatra u Kujbiševu 29. marta. Ubrzo je izvedena i u Londonu i SAD-u, gdje se nekoliko dirigenata trkalo da dirigiraju njenom prvom američkom izvedbom. Kasnije je izvedena i u Lenjingradu dok je grad još uvijek bio pod opsadom. Preostali gradski orkestar brojao je samo 14 muzičara, što je navelo dirigenta Karla Eliasberga da regrutuje bilo koga ko je znao svirati instrumente.

Porodica Šostakovič preselila se u Moskvu u proljeće 1943, dok je Crvena armija bila u ofanzivi. Zbog toga su sovjetske vlasti, ali i međunarodna javnost bile zbunjene tragičnim tonom Osme simfonije, koje je u zapadnim novinama dobila nadimak "Staljingradska simfonija". Simfonija je brzo prihvaćena u Sovjetskom Savezu i na Zapadu. Olin Downes bio je razočaran djelom, ali je Carlos Chávez, koji je dirigirao meksičkom praizvedbom simfonije, visoko ocijenio i pohvalio.

Šostakovič je još 1943. izrazio namjeru da svoju ratnu trilogiju simfonija završi grandioznom Devetom. Dana 16. januara 1945. predstavio je svojim studentima da je dan ranije započeo s radom na svom prvom stavku. U aprilu je njegov prijatelj Isaac Glikman čuo dio prvog stavka, ističući da je "veličanstven i da oduzima dah". Ubrzo nakon toga, Šostakovič je prekinuo rad na ovoj verziji Devete, koja je ostala izgubljena sve dok je muzikologinja Olga Digonskaja nije ponovno otkrila u decembru 2003. Šostakovič je svoju stvarnu Devetu simfoniju počeo komponovati krajem jula 1945; a dovršio ju je 30. avgusta. Gavriil Popov je napisao da je ovo djelo "sjajno u veličanju života, veselja, briljantnosti i pikantnosti!". Do 1946. bila je predmet zvaničnih kritika. Israel Nestjev upitao je "da li je pravo vrijeme za "laganu i zabavnu interludu između značajnih Šostakovičevih kreacija, privremeno odbacivanje velikih, ozbiljnih problema radi razigranih, filigranski dotjeranih sitnica". The New York World-Telegram je 27. jula 1946. bio jednako omalovažavajući: "Ruski kompozitor nije trebao izraziti svoja osjećanja o porazu nacizma na tako djetinjast način". Šostakovič je nastavio komponovati kamernu muziku; od kojih se ističe Drugi klavirski trio, posvećen uspomeni na Sollertinskog, sa židovskim totentanzom za finale.

Godine 1947. Šostakovič je postao poslanik u Vrhovnom sovjetu RSFSR-a.

Druga zabrana

Šostakovič je 1948, zajedno sa mnogim drugim kompozitorima, ponovno optužen zbog formalizma u Ždanovljevom dekretu. Andrej Ždanov, predsjednik Vrhovnog sovjeta RSFSR, optužio je kompozitore (uključujući Sergeja Prokofjeva i Arama Kačaturijana) da pišu neprikladnu i formalističku muziku. Bio je to dio pokrenute antiformalističke kampanje koja je za cilj imala iskorijeniti sav zapadnjački uticaj i bilo kakvu percipiranu "nerusku" produkciju.

Konferencija je rezultovala objavljivanjem Dekreta Centralnog komiteta "O operi Veliko prijateljstvo V. Muradelia", koji je ciljao sve sovjetske kompozitore i zahtijevao od njih da pišu samo "proletersku" muziku, odnosno muziku za mase. Optuženi kompozitori, uključujući Šostakoviča, pozvani su da se javno ispričaju pred Komitetom. Većina Šostakovičevih djela bila je zabranjena, a njegovoj su porodici oduzete privilegije. Jurij Ljubimov kaže da je Šostakovič u to vrijeme "čekao da ga uhapse noću na odmorištu kod lifta, kako barem ne bi uznemiravali njegovu porodicu".

Posljedice dekreta za kompozitora bile su teške. Šostakovič je bio među onima koji bili otpušteni s Konzervatorija. Za njega je gubitak novca možda bio i najteži udarac. Njegove kolege koje su ostale raditi na Konzervatoriju iskusile su atmosferu punu sumnje. Niko nije želio da se njihov rad shvati kao formalistički, pa su mnogi pribjegavali tome da optužuju jedni druge da pišu ili izvode antiproletersku muziku.

Tokom nekoliko narednih godina Šostakovič je skladao tri vrste djela: filmsku muziku kako bi platio stanarinu, službena djela usmjerena na rehabilitaciju i ozbiljna djela za "ladicu". U tom periodu napisao je i Koncert za violinu br. 1 i ciklus pjesama Iz židovske narodne poezije. Ciklus je napisan u vrijeme kada je poslijeratna antisemitska kampanja već bila u toku, sa velikim brojem hapšenja, uključujući i ona Dobrushina i Jiditskog, čije tekstove je Šostakovič koristio prilikom komponovanja.

Kada je Staljin odredio da Sovjetski Savez treba poslati umjetnike na Kulturni i naučni kongres za svjetski mir u New Yorku 1949, te da Šostakovič treba biti među njima, ublažene su muzičke i lične restrikcije s kojim se nosio Šostakovič. Za Šostakoviča je to bilo ponižavajuće iskustvo, koje je kulminiralo na press-konferenciji u New Yorku na kojoj se očekivalo da će pročitati pripremljeni govor. Nikolas Nabokov, koji je bio prisutan u publici, svjedočio je kako je Šostakovič počeo čitati "nervoznim i drhtavim glasom" prije nego što je morao prekinuti. Potpuno svjestan da Šostakovič nije slobodan izraziti svoje mišljenje, Nabokov ga je javno upitao podržava li tada nedavnu osudu Stravinskog u Sovjetskom Savezu. Veliki obožavalac Stravinskog na kojeg je uticala njegova muzika, Šostakovič nije imao izbora nego odgovoriti potvrdno. Nabokov nije oklijevao napisati da je to pokazalo da Šostakovič "nije slobodan čovjek, već poslušno oruđe svoje vlade." Šostakovič nikada nije oprostio Nabokovu ovo javno poniženje. Iste godine morao je skladati kantatu Pjesma o šumi, koja je hvalila Staljina kao "velikog vrtlara".

Staljinova smrt 1953. bila je najveći korak prema Šostakovičevoj rehabilitaciji kao umjetnika, što je obilježeno njegovom Desetom simfonijom. Sadrži brojne muzičke citate i kodove (posebno motive DSCH