Kavadh I

Kavadh I (449 — 13. septembar 531) sin Peroza I, bio je kralj Sasanidske Persije u dva navrata, prvo od 488. do 496., a zatim od 498. do 531. godine.

Prva vlada

Po bizantijskom hroničaru Jovanu Malali, Kavadh je 531. umro u 82. godini života, što znači da je rođen 449. godine. Na prijesto je došao uz pomoć plemstva koje je zbacilo i oslijepilo njegovog strica Balasha (484-488).

Na početku Kavadhove vladavine, njegovom kraljevstvu je prijetila opasnost od Bijelih ili Heftalitskih Huna iz srednje Azije. Huni su 483, teško porazili Peroza I koji je morao da pristane na plaćanje visokog danka i slanje Kavadha kao taoca. Kao hunski talac Kavadh je živio dvije godine, dok je u međuvremenu njegov otac 484. ubijen u borbi sa Heftalitima. Nakon toga kraljevski prestiž je bio prilično pogođen, i ni Balash nije mogao da ga obnovi. Dolazak Kavadha na mjesto kralja trebalo je da produži ovaj period nesigurnosti u korist persijskih magnata i sveštenika.

Međutim, novi šah se pokazao voljnim i sposobnim da obnovi centralizovanu državu. Prvo je podržao Mazdaka, sina Bamdada, vođu jedne egalitarističke sekte koja je zahtijevala da bogati svu svoju imovinu, uključujući i žene, podijele sa siromašnima. Preko Mazdakovog učenja izvršen je ideološki napad na moćno plemstvo, tako da je Kavadh privremeno svrgnut (496.-498.) i pritvoren u "Zamak pokajanja" (grč: Lete) u Susijani, dok ga je na tronu smijenio brat Djamasp.

Početak druge vlade i rat sa Bizantijom

Kavadh je ipak uspio pobjeći i utočište je našao upravo kod Heftalita. Hunski kralj ga je oženio svojom ćerkom i stavio mu na raspolaganje vojsku pomoću koje je Kavadh povratio prijesto. Po ponovnom preuzimanju trona, Kavadh je morao ponovo prihvatiti obnavljanje isplate danka Heftalitima. Obratio se istočnorimskom caru Anastaziju I zahtijevajući isplatu redovnih subvencija koje je carigradski dvor isplaćivao persijskom. Subvencije su bile namijenjene održavanju persijskih utvrđenja u Zakavkazju koje su posredno branile i rimsku Siriju i Mezopotamiju od Huna sjeverno od Kavkaza. Zenon je 483. prestao isplaćivati subvencije, a Anastasije je odbio pomoći Kavadhu očekujući njegove daljnje sukobe sa Hunima. U isto vrijeme, car se počeo miješati u prilike u Parsarmeniji, dijelu Armenije pod persijskom vlašću.

U augustu 502. Kavadh je lično upao u rimsku Armeniju i time prekršio Stogodišnji mir iz 422. godine. Iznenadni upad Persijanaca na samom kraju ratne sezone doveo je do pada nekoliko rimskih tvrđava, uključujući i Amidu u januaru 503. godine. Tek kada su vijesti o padu Amide (današnji Diyarbakir u Turskoj) stigle u Carigrad, Anastasije je opremio brojnu vojsku koju je povjerio trojici međusobno zavađenih vojskovođa, Aerobindu, Patrikiju i svom sestriću Ipatiju. Jedina pozitivna stvar koju je carska vojska izvela 503. bila je odbrana Edese, koju su njeni stanovnici odbranili uzdajući se u relikviju koju su čuvali: pismu koje je Isus poslao njihovom knezu Agbaru. Naredne 504. godine, Anastasije je poslao Celera, svog kancelara (magister officiorum), kao vrhovnog komandanta, dok je Ipatije opozvan u Konstantinopolj. Ovog puta inicijativa je bila na strani Bizantinaca, persijske pogranične provincije su poharane, a Patrikije je opsadom natjerao Amidu na predaju (početak 505. godine). Pošto su 505. Zakavkaski Huni napali Parsarmeniju Kavad je pristao da sklopi mir na sedam godina sa Celerom. Kratak ali težak rat sa Persijom, Anastasije je uspješno okončao tako što je, uprkos protestima nemoćnog Kavada, utvrdio Teodosiopolj (današnji Erzerum u Turskoj), najznačajniju tvrđavu rimske Armenije, i podigao nasuprot Nizibisu tvrđavu Anastasiopolj. Ipak, car je ovog puta spremno isplatio subvencije persijskom kralju.

Pobjeda nad Heftalitima i Iberijski rat

Kavadh je 503. otpočeo seriju ratova sa Bijelim Hunima koji su se završili deset godina kasnije. Do 513. Heftaliti su protjerani sa sasanidskih teritorija i više nisu predstavljali presudan faktor u unutrašnjoj politici Kavadhove kraljevine.

Odnosi sa Bizantijom bili su mirni sve dok 522. nije došlo do promjene u osetljivoj ravnoteži snaga kada je Čat, kralj Lazike, malehne kraljevine na jugoistočnoj obali Crnog mora, riješio posjetiti Carigrad i od rimskog, umjesto od perzijskog vladara, zatraži potvrdu svoje titule. Justin I je primio kralja Lazike i kumovao mu na krštenju, a zatim ga je oženio rimskom nevjestom. Zauzvrat, perzijski kralj Kavadh I je pokušao nagovoriti Sabire, nomadske konjanike srodne Hunima, da napadnu Carstvo, ali mu je Justin otkrio da sabirski poglavar istovremeno pregovara i s njim. Nakon toga, Kavadh je uništio Sabire, ali je Justinov gest protumačio kao prijateljski. U znak pomirenja, Kavadh je zatražio da car usini njegovog sina Hozroja. Hozroje je bio treći po starini među sinovima persijskog kralja, ali ga je Kavadh smatrao najsposobnijim. Usinovljenje od strane Justina trebalo je da učvrsti njegove pretenzije na sasanidski prijesto. Justin je, nakon savjetovanja sa svojim pravnicima, ponudio da se usinovljenje izvede prema barbarskim, a ne rimskim običajima (kako Hozroje ne bi mogao pretendirati i na rimsku carsku krunu), što je Kavadh ozlojeđeno odbio. Persijski kralj je zatim upao u kavkasku kraljevinu Iberiju (zapad današnje Gruzije) i zatražio da se tamošnja vladarska kuća odrekne kršćanstva i prihvati zoroastrizam. Nevelika vojna pomoć koju je poslao Justin je poražena i iberijska dinastija je morala napustiti zemlju i pobjeći u Carigrad. Upadi rimske vojske na teritoriju persijske Armenije, preduzeti 526., pokazali su se kao besplodni.

Iberijski rat vođen je sa promjenljivom srećom na obje strane. Justinijanov vojskovođa Velizar je 530. odnio sjajnu pobjedu u bici kod Dare, ali su naredne godine Perzijanci uzvratili pobjedom kod Kalinika na Eufratu. Mir je sklopljen tek poslije Kavadhove smrti 531. godine. Justinijan I je želeći da pokrene obnovu rimske vlasti na Zapadu, sklopio 532. Vječni mir s novim šahom Hozrojem I po cijenu plaćanja ogromnog danka.

Posljednje godine

Kavadh je posljednje godine vladavine bio pod velikim utjecajem svog sina i dezigniranog nasljednika Hozroja. Jedna od posljedica dominacije Hozroja na dvoru, bio je i raskid njegovog oca sa mazdaizmom. Mazdak i njegovi sljedbenici su 529. pozvani na dvor gdje su morali prihvatiti polemiku sa magima, sveštenicima dominantne zoroastrijanske vere. Nakon poraza u teološkim raspravama, Mazdak je obješen, a njegove pristalice su progonjene.

Kavadh je preminuo 531. godine. Ostao je zapamćen kao vladar koji je povratio unutrašnju stabilnost Sasanidskoj Persiji, sproveo reformu poreskog sistema i osnovao nekoliko gradova koje je nazvao po svom imenu. Za Bizantince bio je dostojan protivnik i Prokopije iz Cezareje ga je opisao kao dalekovidog i energičnog vladara.

Vanjski linkovi

• Oxford reference