Frankfurtski sporazum (1871)

Mirovni sporazum kojim je okončan Francusko-pruski rat

Frankfurtski sporazum (francuski: Traité de Francfort; njemački: Friede von Frankfurt) bio je mirovni sporazum potpisan u Frankfurtu 10. maja 1871, na kraju Francusko-pruskog rata.

{{{slika_alt}}}
Frankfurtski sporazum u arhivu Fondacije "Otto von Bismarck" u Friedrichsruhu
Vrsta Mirovni sporazum
Kontekst Francusko-pruski rat
Potpisan 10. maj 1871. (1871-05-10)
Lokacija Frankfurt
Istječe 1914. (Prvi svjetski rat)
Strane
Potpisnici
  • Otto von Bismarck
  • Harry von Arnim
  • Jules Favre
  • Augustin Pouyer-Quertier
  • Eugène de Goulard
  • Depozitar Njemačka vlada
    Jezici
    Traité de Francfort na Wikizvoru
    Wikizvor

    SažetakUredi

    Ovim sporazumom učinjeno je sljedeće:

    • stanovnicima regije Alsace-Lorena dat je rok do 1. oktobra 1872. da odluče hoće li zadržati francusko državljanstvo i emigrirati ili ostati u regiji i postati njemački državljani;
    • postavljen je okvir za povlačenje njemačkih trupa iz određenih područja;
    • regulirana je isplata odštete Njemačkom Carstvu u iznosu pet milijardi franaka (u roku pet godina);
    • Vilim I Pruski priznat je za njemačkog cara;
    • dijelovi Francuske ostali su pod vojnom okupacijom do potpune isplate odštete (Francuska ju je isplatila za kraće vrijeme od dogovorenog).

    Također su određeni uvjeti za:

    • upotrebu plovnih puteva povezanih s Alsace-Lorenom;
    • trgovinu između Francuske i Njemačkog Carstva;
    • povratak ratnih zarobljenika.

    Faktori koji su utjecali na granicuUredi

    StrategijaUredi

    Njemačka vojska zagovarala je kontrolu nad Alsaceom do Vogeza i područjem između Thionvillea (Diedenhofena) i Metza kao zahtjev radi zaštite Njemačke, smatrajući rutu između ta dva grada najvažnijim područjem kontrole ako bi ikad izbio rat protiv Francuske.[1]

     
    Posmatran od Bismarcka, Jules Favre, francuski ministar vanjskih poslova, stavlja svoj pečat na Frankfurtski sporazum

    PolitikaUredi

    Bez promjene granice u smjeru zapada granica novog carstva s Francuskom uveliko bi bila podijeljena između Badena i Bavarske, čije vlasti nisu željele imati osvetoljubivu Francusku na svom pragu. To bi iziskivalo postavljanje znatnih carskih snaga unutar granica tih država, što bi moglo kompromitirati njihovu sposobnost da ostvare znatnu autonomiju, koju su južne države bile u stanju održati, prema sporazumu o ujedinjenju. Promjena granice ublažila je ta pitanja.

    NacionalizamUredi

    Nova politička granica uveliko je (iako ne i potpuno) pratila lingvističku. Činjenica da je većina stanovništva u novoj carskoj teritoriji (Reichsland) govorila germanskim dijalektima i da je to područje prethodno bilo dio Svetog Rimskog Carstva, fokusiranog na Njemačku, dok ga Francuska nije postepeno stekla tokom dva prethodna stoljeća, omogućila je Berlinu da aneksiju opravda nacionalizmom. Međutim, osvajanje frankofonih područja, kao što je Metz s bližom okolinom, također je izazvalo bijes u Francuskoj i korišteno je kao jedan od glavnih argumenata za francuski revanšizam.

    EkonomijaUredi

    Prirodni resursi u Alsace-Loreni (ruda željeza i ugalj), izgleda, nisu imali ulogu u borbi Njemačke za anektirana područja.[2] Vojna aneksija navedena je kao glavni cilj, uz ujedinjenje njemačkog naroda.

    U isto vrijeme Francuska je izgubila 1.447.000 hektara, 1.694 sela i 1.597.000 stanovnika. Također je izgubila 20% potencijala kad je riječ o rudarstvu i čeliku. Trgovinski sporazum s Pruskom iz 1862. nije obnovljen, ali Francuska je Njemačkoj odobrila klauzulu najpovlaštenije nacije za trgovinu i plovidbu. Francuska je potpuno poštovala klauzule Frankfurtskog sporazuma do 1914.

    Također je morala platiti pet milijardi franaka u zlatu, od čega milijardu tokom 1871, prije bilo kakvog povlačenja njemačkih snaga (što se dogodilo u septembru 1873).[3]

    NaslijeđeUredi

    Ovaj sporazum polarizirao je francusku politiku prema Njemačkoj u sljedećih 40 godina. Ponovno osvajanje Alsace-Lorene, "izgubljenih pokrajina", postalo je opsesija koju je karakterizirao revanšizam, što će biti jedan od najsnažnijih motiva Francuske da se uključi u Prvi svjetski rat.

    Godine 1918. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Woodrow Wilson dotakao se ovog pitanja u Tački 8 njegovog govora "Četrnaest tačaka", izrazivši želju SAD-a da ta regija bude vraćena Francuskoj. Stoga je Alsace-Lorena vraćena Francuskoj Republici prema uvjetima Versajskog sporazuma iz 1919. Nijemci su prihvatili da se predaju pod uvjetima postavljenim u američkom prijedlogu.

    NapomeneUredi

    1. ^ Hawthorne, 217.
    2. ^ Hawthorne, 248.
    3. ^ Cijeli tekst Frankfurtskog sporazuma (fr)

    ReferenceUredi

    • Richard Hawthorne, "The Franco-German Boundary of 1871", World Politics, januar 1950, str. 209–250.
    • C. C. Eckhardt, "The Alsace-Lorraine Question", The Scientific Monthly, sv. 6, br. 5, maj 1918, str. 431–443.