Uspon na Mount Everest bez dodatnog kisika

Uspon na Mount Everest bez dodatnog kisika prvi su izveli 1978. godine italijanski alpinista Reinhold Messner i austrijski alpinista Peter Habeler.

Reinhold Messner 1985. g.

Peter Habeler

Penjanje na Mount Everest, najviši vrh na svijetu, postao je izazov za alpiniste nakon prvog uspona 1953. godine koji su izveli Edmund Hillary i Tenznig Norgay. Dugo vremena se vodila rasprava o potrebi korištenja dodatnog kisika prilikom uspona na visine preko 8.000 m. i mišljenja su bila podijeljena. Dvojica vrsnih alpinista, Mesnner i Habeler su bili mišljenja da kisik ne treba koristiti. Njih dvojica su 1975 godine ispenjali jedanaesti vrh na svijetu Gasherbrun I (8.080 m.) bez dodatnog kisika.

U proljeće 1978. godine Mesnner i Habeler postali su članovi Austrijske ekspedicije na Mount Everest koju je Wolfgang Nairz preko Jugoistočnog grebena vodio na vrh. U ovoj ekspediciji bio je i Reinhard Karl, prvi Nijemac koji je osvoji Mount Everest, uz upotrebu dodatnog kisika. U martu je ekspedicija pristigla u Bazni kamp. Nekoliko nedjelja su proveli u aklimatizaciji podižući kampove I-IV.

Uspon

Uspon su počeli 21. aprila i dva dana kasnije bili su u Kampu III na Lhotseu. Te noći Habeler se žestoko razbolio od trovanja sardinom. Mesnner je idućeg jutra odlučio nastaviti sa dvojicom Šerpa. Na Južnom prevoju su se iznenada našli u velikom nevremenu. Temperatura je bila -40 ⁰ a vjetar 125 km/h puna dva dana. Cijelo vrijeme su se iscrpljivali u nastojanju da sačuvaju šator. Kad se vrijeme smirilo preostalo im je samo da se vrate u Bazni kamp.

Tu su Habeler i Mesnner dogovarali šta dalje. Habeler je htio na vrh uz korištenje dodatnog kisika. Mesnneru je bilo važno da ide na vrh, ali samo bez kisika. Habeler je popustio. Ponovo su krenuli 6. maja. Lako su došli do Kampa III na 7.200 m. bez obzira na novi snijeg i bili su spremni da krenu na Južni prevoj. Sa sobom su ponijeli i dvije boce kisika do Kampa IV zbog eventualnosti. Dogovorili su se da do vrha idu kao ekipa, i da se obojica vrate ako bilo koji upadne u neprijatnosti (koordinacija pokreta, smetnje u govoru...).

Slijedećeg dana trebalo im je samo 3,5 sati do Južnog prevoja (7986 m.) gdje su ostali popodne i naveče. Habeler se žalio na glavobolju i duplu sliku pred očima, ali se poslije odmora osjećao bolje. Popili su velike količine čaja. Dalje su krenuli u tri sata iza ponoći. Zbog otežanog disanja prestali su razgovarati pa su se sporazumijevali pokretima ruku. Za 4 sata stigli su do Kampa V na 8.500 m, gdje su ostali pola sata. Vrijeme je još uvijek bilo neprijatno, ali su odlučili nastaviti.

Zatim su se međusobno vezali. Vjetar ih je nemilosrdno šibao ali su se nadali da bi se nevrijeme moglo smiriti. Preostalo im je još 88 m. visinske razlike do vrha. Bili su u stanju apatije pomiješane sa prkosom. Prešli su Hillaryjev stepenik, stalno se izmjenjujući u vodstvu. Nedostatak kisika primoravao ih je da svakih desetak metara legnu na snijeg. Messner je to kasnije opisao kao kraj života, tijelo je bilo gotovo i samo ih je misao vukla naprijed.

Konačno između 1 i 2 poslije podne 8. maja 1978. postigli su nemoguće, izašli su na vrh, što je bio prvi ljudski izlazak na Mount Everest bez dodatnog kisika.

Habeler se do Južnog sedla spustio za jedan sat, što je zabilježeno kao svjetski rekord. Messneru je trebalo 1 sat i 45 minuta za udaljenost koju su to jutro penjali preko 8 sati. U Bazmom logoru bili su dva dana kasnije. Njihov uspjeh zbunio je medicinsku nauku i doveo do novih postavki u ljudskoj fiziologiji. Dvije godine kasnije, 1980. godine, Messner se vratio na Everest i izveo prvi solo uspon na Mount Everest.