Salih Alić

Salih Alić (Bijeljina, 30. septembar 1906. - Zagreb, 11. mart 1982.) je bosanskohercegovački pjesnik.

Salih Alić
Rođenje	(1906-09-30) 30. septembar 1906. Bijeljina, Austro-Ugarska
Smrt	11. mart 1982(1982-03-11) (75 godina) Zagreb, SFRJ

Rođen 30. septembra 1906. godine u Bijeljini, gdje je završio osnovnu školu i medresu. Prvo je radio kao knjigovođa, a zatim kao dopisnik sarajevskih listova "Jugoslavenski list" i "Večernja pošta". Nakon kratkotrajnog boravka u Zagrebu gdje se bavi preprodajom knjiga dolazi u Sarajevo i radi u Islamskoj dioničkoj štampariji. Od 1936. godine Zagrebu, kreće se u bohemskom krugu Tina Ujevića i objavljuje pjesme u brojnim časopisima i listovima. Umro je 11. marta 1982. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen.

Salih Alić, uz Hamzu Humu, najznačajniji je predstavnik međuratne bošnjačke poezije, karakteristično za Alićev pjesnički opus jest dosljedno pjevanje u duhu neoimpresionizma i neosimbolizma, pri čemu, kako to ističe Željko Ivanković, ne zaboravlja bosanskomuslimansku pjesničku tradiciju i zavičajne pejzaže čak i kad pjeva sa Medvednice.

Sagledamo li Alićev pjesnički opus u cjelini uočavamo dominaciju pejzažne lirike. Alić je prije svega bio pjesnik – slikar prirode. Pjesnička preokupacija prirodom provlači se kroz i kroz njegovu poeziju socijalne tematike te kasniju poeziju poetskog i životnog suosjećanja sa samim sobom. Pjesničko djelo Salih Alića uvjetno bi se moglo podijeliti dvije faze – faza pejzažne lirike i faza sebe-opservacije u duhu ujevićevske tradicije. Ovome valja pridodati i pjesme socijalne tematike koje su sporadična pojava u Alićevom pjevanju. Salih Alić je pjesnik godišnjih ciklusa u prirodi i njegova poezija himna je monotoniji cikličnih promjena u prirodi. Za Alića ne može biti drugačijeg poimanja svijeta do onog prirodnog koje se iscrpljuje u smjeni godišnjih doba, pri čemu su jesen i zima izvori sjete i tuge, a proljeće i ljeto himna životu, radosti i snazi. U pjesmama jeseni i zime pjesnik sanja život, nada mu se, očekuje ga, a u pjesmama proljeća i ljeta i ne sluti mogući kraj. Čovjek u Alićevoj pejzažnoj lirici uvijek je u saglasju sa prirodom i njenim ritmom i stoga je svaka transformacija lirskog subjekta u neraskidivoj vezi sa samim mijenama prirode, sve ljudsko se isprepliće i stapa sa prirodnim ambijentom. Pjesma Ditramb meni karakteristična je za njegovu slikarsku preokupaciju i njegov poetski svijet.

Uočava se prisustvo slikarskih elemenata. Naglašenom slikovitošću izražena je pjesnikova preokupacija prirodom i izravan odnos lirskog subjekta prema lirskoj predmetnosti. Spajanjem boja i raspoloženja otkriva se bitna oznaka neoimpresionističke poezije.

Pjesnikovo komponiranje slika zasniva se na čulnoj percepciji, a samoj kompoziciji građenja predmetno-pojavne slike Alić se služi shemom: gore – dolje – gore ( V). Slikarski elementi su u početku dati u najvišoj ravni ( oblak, nebo) na kompoziciono postavljene niže ravni ( njiva).

Pjesma Krik iz moje sobe uvod je u Drugu Alićevu pjesničku fazu i svakako je jedna od najljepših Alićevih pjesama.

U druga fazi Alićeva pjesničkog forma distiha i katrena te portretiranje prirodnih mijena povlače se pred formom soneta i poezije sebe-opservacije u duhu ujevićevske tradicije ( Pjevac s Medvednice, Lirski dnevnik, soneti objavljeni u zbirci Jesenas i danas).

Pjevačem s Medvedice Alić raskida sa lirskim dnevničarenje. Lirski subjekt se pojavljuje kao mjera stvari.

Ponoćna ispovijed pjesnika Muse Ćazim Ćatića, s jedne strane, Alićev je hommage velikom prethodniku, vlastita ispovijest, s druge. Ispovijest se u ovoj pjesmi javlja kao dodirno mjesto ljudskog i umjetničkog.

Bibliografija

1. Lirski akvareli Zagreb, 1941.
2. Ranjeni galeb (U zbirci Pjesme šestorice), Zagreb, 1942.
3. Lirski dnevnik Zagreb, 1953.
4. Koloplet (U zbirci Pjesme osmorice), Zagreb, 1954.
5. Jesenas i danas (U zbirci pjesama Lirika osmorice), Slavonski Brod, 1954.
6. Tin u anegdotama (S. I. Posavcem), Vinkovci, 1960.
7. Poezija Znanje, Zagreb, 1972.