Wikipedia

Voluharica

Voluharice su mali glodari koji su srodnici leminga i hrčaka, ali sa snažnijim tijelom; duži, sa dlakavi repom, malo okruglija glava, manje uši i ]]oči]] i različito oblikovani molari (visoko krunisani sa uglastim kvržicama umesto nisko krunisanih sa zaobljenim kvržicama). Ponekad su poznati kao livadni miševi ili poljski miševi Sjeverne Amerike.

Voluharica
Voluharica ("Myodes glareolus") živi u šumskim područjima Evrope i Azije.
Voluharica ("Myodes glareolus") živi u šumskim područjima Evrope i Azije.
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedRodentia
NatporodicaMuroidea
PorodicaCricetidae
Plemena
Uključuje:
Isključuje:

Sa leminzia i moskratima, vrste voluharice formiraju potporodicu Arvicolinae. Postoji otprilike 155 različitih vrsta.voluharica

Opis uredi

Voluharice su mali glodari koji narastu do 3–9 cm, u zavisnosti od vrste. Ženke mogu imati pet do deset legla godišnje, ali sa prosječnim životnim vijekom od tri mjeseca i potrebno je mjesec dana do odrasle dobi, dva legla su norma.[1] Gestacija traje tri sedmice, a mlade voluharice postižu spolnu zrelost za mjesec dana. Kao rezultat ovog biološkog eksponencijalnog rasta, populacije voluharica mogu narasti vrlo velike u kratkom vremenu. Zreli par može proizvesti još stotinu voluharica godišnje.

Voluharice izvana podsjećaju na nekoliko drugih malih životinja. Krtice, goferi, miševi, pacovi, pa čak i rovke imaju slične karakteristike i tendencije ponašanja.

Voluharice uspijevaju na malim biljkama, ali, poput rovki, jedu mrtve životinje i, poput miševa i pacova, mogu živjeti na gotovo svim orašastim plodovima ili voću. Osim toga, voluharice ciljaju biljke više od većine drugih malih životinja, čineći njihovo prisustvo evidentnim. Voluharice se lahko pentraju i veru na mala stabla čije grančice i koru jedu, kao i pokrivač tla slično dikobrazu. Ovaj oguljeni opasač može lahko ubiti mlade biljke i nije zdrav za drveće i drugo grmlje.

Voluharice često jedu sočne korijenske sisteme i zakopavaju se ispod biljaka i jedu dok biljka ne ugine. Lukovice su još jedna omiljena meta za voluharice; njihove odlične vještine kopanja i tuneliranja omogućavaju im pristup osjetljivim područjima bez jasnog ili ranog upozorenja. Prisustvo velikog broja voluharica često se može prepoznati tek nakon što su uništile određeni broj biljaka. Međutim, kao i drugi glodari koji se kopaju, oni također imaju i korisne uloge, uključujući raspršivanje hranjivih tvari u gornjim slojevima tla.[2]

Predatori uredi

Mnogi predatori jedu voluharice, uključujući kune, sove, jastrebove, sokolove, kojote, risove,[3] lisice,[4] rakuni, zmije, lasica, domaće mačke i risovi. Kosti voluharice se često nalaze u peletima kratkouhih sova,[5] sjevernih pjegavih sova,[6] brusnih sova,[7] sova ušara, velikih sivih sova,[8] i sjevernih malih sova.[9][10][11][12]

Životni vijek uredi

Puštanje vodenih voluharica u dolini Glamorgan, Wales

Prosječan život manjih vrsta voluharica je tri do šest mjeseci. Ove voluharice rijetko žive duže od 12 mjeseci. Veće vrste, kao što je evropska vodena voluharica, žive duže i obično umiru tokom svoje druge, ili rijetko treće, zime. Procjenjuje se da čak 88% voluharica ugine u prvom mjesecu života.[13]

Genetika i spolno ponašanje uredi

Prerijska voluharica je značajan životinjski model zbog svoje monogamne društvene vjernosti, budući da je mužjak obično društveno vjeran ženki i sudjeluje u odgoju mladunaca. Šumska voluharica je također obično monogamna. Druga vrsta iz istog roda, livadska voluharica, ima promiskuitetno parenje mužjaka, a znanstvenici su promijenili ponašanje odraslih mužjaka livadskih voluharica da liči na ponašanje prerijskih voluharica u eksperimentima u kojima je virusni vektor korišten za povećanje ekspresija jednog gena unutar određene regije mozga.[14]

Na ponašanje utiče broj ponavljanja određenog niza mikrosatelitne DNK. Mužjaci prerijskih voluharica s najdužim sekvencama DNK provode više vremena sa svojim partnerima i mladuncima od mužjaka prerijskih voluharica s kraćim.[15] However, other scientists have disputed the gene's relationship to monogamy, and cast doubt on whether the human version plays an analogous role.[16] Fiziološki, pokazalo se da je ponašanje vezanja parova povezano sa nivoima vazopresina, dopamina i oksitocina, pri čemu se genetički uticaj očigledno javlja preko broja receptora za ove supstance u mozgu. U eksperimentima je također pokazano da se ponašanje vezanja parova može jako modificirati direktnom primjenom nekih od ovih supstanci.

Voluharice imaju niz neobičnih hromosomskih osobina. Pronađene su vrste sa 17 do 64 hromosoma. Kod nekih vrsta, mužjaci i ženke imaju različite brojeve hromosoma, što je osobina neuobičajena kod sisara, iako se viđa kod drugih organizama. Osim toga, genetički materijal koji se tipski nalazi na Y hromosomu pronađen je i kod mužjaka i kod ženki kod najmanje jedne vrste. Kod druge vrste, hromosom X sadrži 20% genoma. Sve ove varijacije rezultiraju vrlo malim fizičkim aberacijama; većina vrsta voluharica se praktično ne razlikuje.[17] Kod jedne vrste, pužeće voluharice Microtus oregoni, otkriveno je da je hromosom Y potpuno izgubljen, hromosom koji određuje mužjaka je zapravo drugi X koji je u velikoj mjeri identičan ženkinom X, a oba su naslijeđena po majci i muški specifični spolni hromosomi nose ostatke predačkog Y. Ovo je prilično neobično kod sisara, jer je XY sistem prilično stabilan kod njihovih brojnih vrsta.[18]

Sistem parenja uredi

Voluharice mogu biti monogamne ili poligamne, što dovodi do različitih obrazaca izbora partnera i roditeljske brige. Uslovi okoline igraju veliku ulogu u određivanju toga koji sistem je aktivan u datoj populaciji. Voluharice žive u kolonijama jer mladi ostaju u porodičnoj grupi relativno dugo.[19] U rodu Microtus, monogamija je poželjna kada su resursi prostorno homogeni, a gustina naseljenosti niska i kada se ostvaruje suprotan od oba uslova, javljaju se poligamne tendencije.[20] Sistemi parenja voluharica su također osjetljivi na operativni omjer spolova i teže monogamiji kada su mužjaci i ženke prisutni u jednakom broju. Tamo gdje je jedan spol brojniji od drugog, poligamija je vjerovatnija.[21] Međutim, najizraženiji uticaj na sistem parenja je gustina populacije i ovi efekti se mogu javiti i inter- i intraspecifično.[20]

Mužjaci voluharica su teritorijalni i obično uključuju teritorije nekoliko ženki voluharica kada je to moguće. U ovim uslovima postoji poliandrija i mužjaci nude malo roditeljske brige.[22] Mužjaci obilježavaju i agresivno brane svoje teritorije jer ženke preferiraju mužjake s najnovijim oznakama u datom području.[23]

Voluharice preferiraju poznate partnere putem olfaktornih senzornih organa. Monogamne voluharice preferiraju mužjake koji tek treba da se pare, dok to nemonogamne ne vole.[24] Sklonost prema partneru kod voluharica razvija se kohabitacijom za samo 24 sata.[23] To tjera mlade mužjake voluharice da pokažu neograničenu sklonost prema braći i sestrama po ženskoj liniji. Ovo ne uključuje sklonost ženki prema mužjacima što može pomoći da se objasni odsustvo indikatora ukrštanja.

Iako ženke pokazuju malo teritorijalnosti, u uslovima vezanja parova imaju tendenciju da pokažu agresiju prema drugim ženkama voluharica.[24] Ovo ponašanje je fleksibilno jer neke ženke roda Microtus dijele jazbine tokom zime mjesecima, možda radi uštede topline i energije.[25] Populacije koje su monogamne pokazuju relativno male razlike u veličini između spolova u poređenju sa onima koje imaju poligamne sisteme.[26]

Sivostrana voluharica (Myodes rufocanus) pokazuje disperziju prema mužjacima kao način izbjegavanja incestnog parenja.[27] Među onim parenjima koja uključuju inbriding, broj odbijenih mladunaca u leglima je značajno manji od broja iz neinbridindinških legla, zbog depresija inbreedinga.

Brandtova voluharica (Lasiopodomys brandtii) živi u grupama koje se uglavnom sastoje od bliskih srodnika. Međutim, ne pokazuju znake uklrštanja u srodstvu.[28] Sistem parenja ovih voluharica uključuje tip poliginija za mužjake i ekstragrupu poliandrije za ženke. Ovaj sistem povećava učestalost parenja među udaljeno srodnim jedinkama, a postiže se uglavnom raspršivanjem tokom sezone parenja.[28] Takva strategija je vjerovatno prilagođavanje kako bi se izbjegla depresija u srodstvu koja bi bila uzrokovana ekspresijom štetnih recesivnih alela ako su se bliski srodnici parili.

Empatija i utjeha uredi

Studija o ponašanju voluharica iz 2016. godine, konkretno Microtus ochrogaster, otkrila je da voluharice tješe jedna drugu kada su maltretirane, provodeći više vremena na njegu maltretirane voluharice. Voluharice koje nisu bile maltretirane imale su nivoe hormona stresa slične voluharicama koje su bile maltretirane, što sugerira da su voluharice bile sposobne suosjećati jedna s drugom. Ovo je dalje dokazano blokiranjem receptora za oksitocin, hormon uključen u empatiju. Kada su receptori oksitocina blokirani, ovo ponašanje je prestalo.[29]

Prethodno se smatralo da se ova vrsta empatijskog ponašanja javlja samo kod životinja s naprednom kognicijom kao što su ljudi, majmuni i slonovi.

Voluharični sat uredi

Glavni članak: Voluhatični sat

Voluharice pokazuju složene genetiče strukture sa mnogo varijacija, i čini se da se brzo razvijaju u poređenju sa drugim kičmenjacima. Iz tog razloga, mogu biti korisni arheolozima za datiranje slojeva, metodom koja se naziva "voluharičin sat". Sat voluharice je metod datiranja arheoloških slojeva pomoću zuba voluharice.[30]

Klasifikacija uredi

Reference uredi

  1. ^ "Vole Lifespan and Life Cycle". INSECT COP (jezik: engleski). 13. 5. 2019. Pristupljeno 25. 3. 2022.
  2. ^ Dickman, Chris R. "Rodent–Ecosystem Relationships: a Review" in Singleton G, Hinds L, Leirs H, Zhang Z. ed. 1999. "Ecologically-based management of rodent pests" Arhivirano 28. 3. 2022. na Wayback Machine. ACIAR Monograph No. 59, 494p Retrieved on 2018-03-28
  3. ^ "Bobcats in Connecticut". CT.gov - Connecticut's Official State Website (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 12. 2020. In Connecticut, bobcats prey on cottontail rabbits, woodchucks, squirrels, chipmunks, mice, voles, white-tailed deer, birds, and, to a much lesser extent, insects and reptiles.
  4. ^ O'Mahony, Declan; Lambin, Xavier; MacKinnon, James L.; Coles, Chris F. (1999). "Fox predation on cyclic field vole populations in Britain". Ecography (jezik: engleski). 22 (5): 575–581. doi:10.1111/j.1600-0587.1999.tb01287.x. ISSN 1600-0587. Field voles and roe deer Capreolus capreolus L. were the two main prey species in the diet of the red fox.
  5. ^ Blem, C. R.; Blem, L. 1B.; Felix, Joel H.; Holt, D. W. (1993). "Estimation of Body Mass of Voles from Crania in Short-Eared Owl Pellets". The American Midland Naturalist. 129 (2): 282–287. doi:10.2307/2426509. ISSN 0003-0031. JSTOR 2426509. Voles comprised more than 95% of the diet of short-eared owls (Asio flammeus) breeding in western Montana.
  6. ^ Marks-Fife, Chad A.; Forsman, Eric D.; Dugger, Katie M. (2020). "Age Distribution of Red Tree Voles in Northern Spotted Owl Pellets Estimated from Molar Tooth Development". Northwest Science. 93 (3–4): 193–208. doi:10.3955/046.093.0304. ISSN 0029-344X. S2CID 210932920. We used the regression to estimate the age distribution of 1,703 red tree voles found in northern spotted owl (Strix occidentalis caurina) pellets collected in western Oregon during 1970–2009.
  7. ^ "Northern Saw-whet Owl Life History, All About Birds, Cornell Lab of Ornithology". www.allaboutbirds.org (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 12. 2020.
  8. ^ Bull, Evelyn L.; Henjum, Mark G. (1990). Ecology of the Great Gray Owl (PDF). United States Department of Agriculture. str. 3. Diet by biomass consisted mainly of northern pocket gophers (67 percent) and voles (27 percent).
  9. ^ Holt, Denver W.; Leroux, Leslie A. (1996). "Diets of Northern Pygmy-Owls and Northern Saw-Whet Owls in West-Central Montana". The Wilson Bulletin. 108 (1): 123–128. ISSN 0043-5643. JSTOR 4163644. One hundred ninety-four prey items were recorded from 31 Northern Pygmy-Owls. Thirteen bird and four mammal species were eaten (see Table I for list and scientific names of prey items). Mammals represented 60.8% of the prey and birds at least 36.6%. Microtus voles represented 53.6% of the total prey eaten and 88.1% of the mammals eaten (Table 1)
  10. ^ Holt, Denver W.; Bitter, Colleen (2007). "Barred Owl Winter Diet and Pellet Dimensions in Western Montana". Northwestern Naturalist. 88 (1): 7–11. doi:10.1898/1051-1733(2007)88[7:BOWDAP]2.0.CO;2. ISSN 1051-1733. JSTOR 4501977. Of the small mammals, voles (Microtus) were clearly the most numerous prey group, representing 97.6% of all prey.
  11. ^ naomim (21. 6. 2017). "Dissecting an owl pellet". whatnaomididnext (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 21. 4. 2022. Pristupljeno 11. 12. 2020. I was able to identify that two sets of lower jaw bones appeared to be from a bank vole and one set from a field vole.
  12. ^ "Owl pellet contents: small mammal bone identification guide". The Barn Owl Trust (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 12. 2020. Photos of the skull and jaw bones of a Wood Mouse; House Mouse; Field Vole; Common Shrew; Brown Rat, Bank Vole and Pygmy Shrew – the main prey of wild Barn Owls in the UK.
  13. ^ Daar, Sheila (decembar 1997). "How to Control Voles in Your Garden". VegetableGardener.com. Taunton Press. Arhivirano s originala, 8. 6. 2019. Pristupljeno 14. 10. 2011.
  14. ^ Lim, Miranda M.; Wang, Zuoxin; Olazábal, Daniel E.; Ren, Xianghui; Terwilliger, Ernest F.; Young, Larry J. (2004). "Enhanced partner preference in a promiscuous species by manipulating the expression of a single gene". Nature. 429 (6993): 754–7. Bibcode:2004Natur.429..754L. doi:10.1038/nature02539. PMID 15201909. S2CID 4340500. Referenced in Graham, Sarah (17. 6. 2004). "Gene Linked to Lasting Love in Voles". Scientific American.
  15. ^ Hammock, E. A. D.; Young, LJ (2005). "Microsatellite Instability Generates Diversity in Brain and Sociobehavioral Traits". Science. 308 (5728): 1630–4. Bibcode:2005Sci...308.1630H. doi:10.1126/science.1111427. PMID 15947188. S2CID 18899853. Summarized in Wade, Nicholas (10. 6. 2005). "DNA of Voles May Hint at Why Some Fathers Shirk Duties". The New York Times. Pristupljeno 17. 11. 2017.
  16. ^ Fink, S. (2006). "Mammalian monogamy is not controlled by a single gene". Proceedings of the National Academy of Sciences. 103 (29): 10956–10960. Bibcode:2006PNAS..10310956F. doi:10.1073/pnas.0602380103. PMC 1544156. PMID 16832060.
  17. ^ DeWoody, J. Andrew; Triant, Deb; Main, Douglas M. (14. 9. 2006). "Rodent's bizarre traits deepen mystery of genetics, evolution". Purdue.edu. Purdue University. Pristupljeno 25. 2. 2007.
  18. ^ Couger, Matthew B.; Roy, Scott W.; Anderson, Noelle; Gozashti, Landen; Pirro, Stacy; Millward, Lindsay S.; Kim, Michelle; Kilburn, Duncan; Liu, Kelvin J.; Wilson, Todd M.; Epps, Clinton W.; Dizney, Laurie; Ruedas, Luis A.; Campbell, Polly (7. 5. 2021). "Sex chromosome transformation and the origin of a male-specific X chromosome in the creeping vole". Science (jezik: engleski). 372 (6542): 592–600. doi:10.1126/science.abg7019. ISSN 0036-8075. PMID 33958470 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć). S2CID 233872862.
  19. ^ Potapov, M.; Zadubrovskaya, I.; Zabudrovskii, P.; Potapova, O.; Eviskov, V. (2011). "Mating Systems in the Steppe Lemming (Lagurus lagurus) and Narrow-Skulled Vole (Microtus gregalis) from the Northern Kulunda Steppe". Russian Journal of Ecology. 43 (1): 40–44. doi:10.1134/S1067413612010109. S2CID 16261654.
  20. ^ a b Streatfeild, C.; Mabry, K.; Keane, B.; Crist, T.; Solomon, N. (2011). "Intraspecific Variability in the Social and Genetic Mating System of Prairie Voles, Microtus ochrogaster". Animal Behaviour. 82 (6): 1387–1398. doi:10.1016/j.anbehav.2011.09.023. S2CID 53257008.
  21. ^ Zhang, J.; Zhang, Z. (2003). "Influence of Operational Sex Ratio and Density on the Copulatory Behaviour and Mating System of Brandt's Vole Microtus brandt". Acta Theriologica. 48 (3): 335–346. doi:10.1007/BF03194173. S2CID 42697613.
  22. ^ Ostfeld, R. (1986). "Territoriality and Mating System of California Voles". Journal of Animal Ecology. 55 (2): 691–706. doi:10.2307/4748. JSTOR 4748.
  23. ^ a b Parker, K.; Phillips, K.; Lee, T. (2001). "Development of Selective Partner Preferences in Captive Male and Female Meadow Voles, Microtus pennsylvanicus". Animal Behaviour. 61 (6): 1217–1226. doi:10.1006/anbe.2000.1707. S2CID 36508541.
  24. ^ a b Salo, A.; Dewsbury, D. (1995). "Three Experiments on Mate Choice in Meadow Voles (Microtus pennsylvanicus)". Journal of Comparative Psychology. 109 (1): 42–46. doi:10.1037/0735-7036.109.1.42. PMID 7705059.
  25. ^ Lambin, X.; Krebs, C.; Scott, B. (1992). "Spacing Systems of the Tundra Vole (Microtus oeconomus) During the Breeding Season in Canada's Western Arctic". Canadian Journal of Zoology. 70 (10): 2068–2072. doi:10.1139/z92-278.
  26. ^ Lee, C.; Chui, C.; Lin, L.; Lin, Y. (2014). "Partner Preference and Mating System of the Taiwan Field Vole (Microtus kikuchii)". Taiwania. 59 (2): 127–138. doi:10.6165/tai.2014.59.127.
  27. ^ Ishibashi Y, Saitoh T (2008). "Role of male-biased dispersal in inbreeding avoidance in the grey-sided vole (Myodes rufocanus)". Mol. Ecol. 17 (22): 4887–96. doi:10.1111/j.1365-294X.2008.03969.x. PMID 19140979. S2CID 44992920.
  28. ^ a b Liu XH, Yue LF, Wang da W, Li N, Cong L (2013). "Inbreeding avoidance drives consistent variation of fine-scale genetic structure caused by dispersal in the seasonal mating system of Brandt's voles". PLOS ONE. 8 (3): e58101. Bibcode:2013PLoSO...858101L. doi:10.1371/journal.pone.0058101. PMC 3597616. PMID 23516435.
  29. ^ "Animal behaviour: Voles console stressed friends". Nature (jezik: engleski). 529 (7587): 441. 28. 1. 2016. Bibcode:2016Natur.529T.441.. doi:10.1038/529441d. ISSN 0028-0836.
  30. ^ Currant, Andy (Natural History Museum, London) (2000). "2000 series: Elveden, Suffolk". Time Team. Channel 4. Arhivirano s originala, 17. 1. 2008. Pristupljeno 31. 5. 2014.

Vanjski linkovi uredi

Šablon:EB1911 Poster

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Voluharica&oldid=3553568"