Wikipedia

Vatrene kočije

film Hugha Hudsona iz 1981.

Vatrene kočije britanski je film snimljen 1981. To je priča zasnovana na istinitim događajima o dva atletičara na Olimpijskim igrama 1924. Eric Liddell je posvećeni škotski kršćanin koji trči za slavu Boga, dok je Harold Abrahams engleski Jevrej koji trči da pobijedi predrasude. Scenario je napisao Colin Welland, a režiser je bio Hugh Hudson. Nominiran je za 7 Oscara, a osvojio ih je 4, uključujući i onaj za najbolji film. Britanski filmski institut rangirao ga je kao 19. na listi od 100 najboljih britanskih filmova. Naslov filma nadahnut je stihom "Dovezi mi moju vatrenu kočiju" koji je napisao William Blake u jednoj svojoj pjesmi, što je bilo prilagođeno u čuvenu britansku himnu "Jerusalem"; himna se može čuti na kraju filma. Originalna fraza "vatrene kočije" potječe iz Biblije.[2]

Vatrene kočije
Originalni poster za film
RežiserHugh Hudson
ProducentDavid Puttnam
Dodi Fayed
James Crawford
Scenarist(i)Colin Welland
UlogeNicholas Farrell
Nigel Havers
Ian Charleson
Ben Cross
Daniel Gerroll
Ian Holm
John Gielgud
MuzikaVangelis
ŽanrDrama
KinematografijaDavid Watkin
MontažaTerry Rawlins
ProdukcijaAllied Stars Ltd.
Distributer20th Century Fox
Premijera9. oktobar 1981.
Trajanje124 minute
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Budžet5,5 miliona $
Zarada58,9 miliona $[1]

Radnja uredi

Film je baziran na istinitoj priči o dva britanska atletičara koji se takmiče na Ljetnim olimpijskim igrama 1924. u Parizu. Englez Harold Abrahams (Ben Cross), koji je jevrej, suočava se sa antisemitizmom i predrasudama da bi se takmičio sa "letećim škotlanđaninom", Ericom Liddellom (Ian Charleson), u trci na 100 metara. Priča počinje 1919. u Engleskoj kad se Harold Abrahams upisuje na Cambridge univerzitet, gdje se suočava sa antisemitizmom od strane nastavnog osoblja. On postaje prva osoba koja je ikad pretrčala Trinity Great Court. Abrahams postiže niz pobjeda u raznim nacionalnim takmičenjima u trčanju. Iako posvećen svom trčanju, zaljubljuje se u čuvenu sopranisticu, Sybil (Alice Krige).

Eric Liddell (Ian Charleson), rođen u Kini čiji su roditelji bili škotski misionari, nalazi se u Škotskoj. Njegova religiozna sestra Jennie (Cheryl Campbell) ne odobrava Liddellove planove da se posveti takmičenju u trčanju. Ali Liddell vidi u trčanju način da se oduži Bogu prije nego se vrati u Kinu da radi kao misionar. Kad su prvi put počeli da se takmiče, Liddell pobjeđuje Abrahamsa koji poraz jako teško podnosi. Ali Sam Mussabini (Ian Holm), profesionalni trener koga je Abrahams znao od prije, nudi mu da ga trenira i da popravi svoju tehniku. To izaziva kritiku od strane upravnika koledža (John Gielgud i Lindsay Anderson). Oni zamjeraju da nije uljudno da jedan amater "izigrava trgovca" upošljavajući profesionalnog trenera. Abrahams shvata da je ovo samo pokriće za njihov antisemitizam, i odbija da prihvati njihove kritike.

U međuvremenu, nakon što je Liddell slučajno propustio redovne molitve u crkvi zbog svog trčanja, njegova sestra Jennie optužuje ga da mu Bog više nije važan. Ali Eric joj objašnjava da iako on ima namjeru da se vrati u Kinu kao misionar, osjeća u sebi božansko nadahnuće kad trči, i kada ne bi trčao to bi bilo nepoštovanje prema Bogu: "Ja vjerujem da me je Bog stvorio sa razlogom. Ali On me je učinio da budem brz, i kad trčim, osjećam Njegovo zadovoljstvo."

Dva atletičara, nakon pet godina treninga i utrka, prihvataju da predstavljaju Veliku Britaniju na Olimpijadi 1924. u Parizu. Članovi tima su također Abrahamsovi prijatelji sa Cambridgea, lord Andrew Lindsay (Nigel Havers), Aubrey Montague (Nicholas Farrell), i Henry Stallard (Daniel Gerroll). Dok su se ukcavali na brod za Pariz, Liddell saznaje iz novina da će se utrka na 100 metara održati u nedjelju. Liddell odbija da trči usprkos jakog pritiska od Princa od Wellesa (David Yelland) kao i od šefa Britanskog olimpijskog komiteta, lorda Cadogana (Patrick Magee) zato što Liddellova kršćanska uvjerenja ga sprečavaju da se takmiči na dan molitvi, to jest nedjelju. Lord Andrew Lindsay pokušava da nađe rješenje za nesporazum. Pošto je već osvojio srebrnu medalju na 400 metara s preponama, Lindsay predlaže da ustupi svoje mjesto Liddellu u utrci na 400 metara koje treba da se održi sljedećeg utorka. Liddell razdragano prihvata. Njegova religiozna uvjerenja u ime nacionalnog atletskog ponosa privlače pažnju javnosti širom svijeta. Liddell te nedjelje predvodi molitvu Škotskoj crkvi u Parizu, i citira izvod iz Biblije: "Ali oni koji čekaju na Boga će ponovo dobiti snagu; oni će se uzdići sa krilima poput orlova; oni će trčati, i neće se umoriti; i oni će hodati, i neće izgubiti svijest."

U međuvremenu, Abrahams je teško poražen (stiže na cilj treći) od strane jako favorizovanog i mnogo iskusnijeg američkog trkača Charlesa Paddocka (Dennis Christopher) u utrci na 200 metara i tako osvaja zlatnu medalju. Abrahams shvata da njegova posljednja šansa za zlatnu medalju jeste utrka u disciplini na 100 metara. On trči i uspijeva da pobijedi Paddocka koji na cilj dolazi drugi. U utorak, uoči same Liddellove utrke, američki trener govori svojim trkačima da Liddell nema nikakve šanse u utrci na 400 metara pošto je to duža staza za njega. Ali jedan od američkih trkača , Jackson Scholz (Brad Davis), predaje Liddellu poruku podrške zbog njegovih religioznih uvjerenja. Liddell pobjeđuje Scholza kao velikog američkog favorita i osvaja zlatnu medalju.

Britanski tim se vraća kući u trijumfu. Po završetku filma, tekst na ekranu objašnjava da je Abrahams oženio Sybil, i postao stariji stručnjak za britansku atletiku. Umro je 1978. godine. Posmrtni govor na Abrahamsovoj sahrani je održao ostarjeli lord Andrew Lindsay, posljednji preživjeli član britanskog olimpijskog tima iz 1924. Eric Liddell se vratio svom misionarskom radu u Kinu gdje je bio ubijen od strane japanskih okupacionih trupa 1945.[1]

Uloge uredi

Nagrade uredi

Oscari uredi

BAFTA uredi

  • Najbolji film
  • Ian Holm - najbolja sporedna muška uloga
  • Milena Canonero - najbolji kostim

Zlatni globus uredi

Ostale nagrade uredi

  • Ian Holm - najbolji sporedni glumac - Kanski filmski festival
  • Najbolji film - nagrada Kruga filmskih kritičara Londona
  • Colin Welland - najbolji scenarist - nagrada Kruga filmskih kritičara Londona
  • David Watkin - najbolji kinematograf - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka [1]

Zanimljivosti uredi

  • Lik lorda Lindsaya ustvari je atletičar, lord David George Brownlow Cecil Burghley, koji je prvi put nastupao 1924. na OI u Parizu, gdje nije osvojio nijednu medalju, ali je uspio pobijediti na 400 m na OI 1928. u Amsterdamu.
  • Derek Pringle, koji je glumio kapitena atletskog tima s Univerziteta u Cambridgeu, bio je profesionalni igrač kriketa koji je nastupao za Essex i Englesku. Danas je novinar koji piše o kriketu.
  • Nakon što je završio prvi nacrt scenarija, Colin Welland nije nikako mogao da smisli naziv filma osim neinteresantnog "Trkači". Inspiracija mu je došla jedne nedjelje navečer kad je upalio tv i na BBC-ju se prikazivala religiozna muzička serija Pjesme molitve - u kojoj se mogla čuti himna "Jerusalem", čiji su horovi pjevali "Dovezi mi moje vatrene kočije"; pisac scenarija je skočio razdragan i uzviknuo svojoj supruzi Patriciji: "Skontao sam, Pat! 'Vatrene kočije'!"
  • Statua nagrade Oskara za najbolji film je izložena u Nacionalnom muzeju fotografije, filma i televizije u Yorkshire-u.
  • Producenti su namjerno dodavali psovke u filmu kako bi izbjegli rejting G, jer oni su mislili da bi publika mogla pomisliti da je ovaj film za djecu.
  • Eric Liddell je bio upamćen samo kao atletičar, ali on je također bio čest član Škotskog nacionalnog ragbi tima.
  • Liddell se rodio u Kini, a tamo je i umro. Njegovi roditelji su tamo bili misionari, i on se vratio tamo također kao misionar. Tokom japanske okupacije Kine, odveden je u Weihsien japanski zarobljenički logor, gdje je i umro.
  • Iako je dobio mnoge ovacije nakon prikazivanja na Kanskom filmskom festivalu 1981., ovaj film je bio nemilosrdno napadan od strane francuskih filmskih kritičara, zato što su se u filmu Francuzi nazivali "žabama" i "neprincipijelnom ruljom." Da bi spriječio da negativna kritika ne ugrozi međunarodnu distribuciju filma, Roger Ebert je lobirao ostale američke kritičare da se filmu dodijeli "Nagrada američkih kritičara", što je i učinjeno glasanjem sa 6 na prema 5. Ovo je bio jedini put u 60-godišnjoj historiji festivala da je ovakva nagrada bila upriličena.
  • Iako Harold Abrahams govori Sybil o svom bratu-doktoru, film ne spominje da je on imao još jednog starijeg brata (Sidneyja "Sollyja" Abrahamsa) koji se natjecao na OI 1912 i to u disciplini skoka u dalj, ali nije osvojio ni jednu medalju.
  • Režiser Hugh Hudson je isprva želio Vangelisovu melodiju "L'Enfant", koja je bila objavljena u albumu iz 1979. 'Opera Sauvage', da bude tematska melodija filma, a scena trčanja na plaži je ustvari bila snimana sa melodijom "L'Enfant" koja je se čula u pozadini i čiji je ritam određivao ritam utrke. Vangelis, je međutim, konačno ubijedio Hudsona da posluša novu i bolju melodiju za film - i nakon što mu je odsvirao danas prepoznatljivu melodiju "Vatrene kočije", složio se da je ova nova melodija puno bolja. Ali melodija "L'Enfant" se ipak zadržala u filmu: kad su atletičari došli do Pariza i ušli u stadion, orkestar limene glazbe maršira preko stadiona, i svira "L'Enfant". Vangelisova elektronska "L'Enfant" melodija korištena je u filmu Godina opasnog življenja.
  • U sceni Abrahamsa i Aubrey u kapeli King's College Cambridge, hor pjeva Miserere od Gregorija Allegrija (1582-1652). Ovaj se komad mogao pjevati samo u Sistinskoj kapeli sve dok je Mozart nije napisao po sjećanju kad je imao samo 14 godina.
  • Kenneth Branagh pojavljuje se u jednoj sceni kao statista. On je student Cambridgea u grupi sa ostalima, i nosi sivi džemper, bijelu košulju, i tamnu kravatu. U ovoj sceni se pojavljuje ukupno 20 sekundi.
  • Iako je Harold Abrahams osvojio zlatnu medalju u trci na 100 metara s preponama na OI 1924., bio je zadnji u finalu trke na 200 metara.[1]

Kritike uredi

... Kao i svaki element ovog filma, glumci izlgedaju pravi; izgledaju kao da uskrsavaju iz prošlosti, a ne kao da su zalijepljeni za prošlost, kao što je to bio slučaj sa mnogim drugim likovima iz historijskih filmova ...

Richard Schickel, Time Magazine

... Ovo je čudno. Ja nisam zainteresovan za trčanje i ne interesuje me britanski klasni sistem. Pa zašto bih trebao da budem tako duboko dirnut Vatrenim kočijama, britanskim filmom čije su glavne teme trčanje i klase? Proganjalo me je ovo pitanje otkako sam prvi put gledao ovaj film u maju 1981. na Kanskom filmskom festivalu, i vjerujem da je odgovor prilično jednostavan: kao i mnogi drugi veliki filmovi, Vatrene kočije koriste svoje subjekte kao priliku za puno veći sažetak o ljudskoj prirodi ...

Roger Ebert [3]

... Tokom godina bilo je dosta sportskih drama prenesenih na filmove, uključujući "Rockyja" i prošlogodišnji precijenjeni "The Fighter," ali "Vatrene kočije" ostaju jedan od najboljih filmova zato što oživljava sportove ...

Robert Roten, Laramie Movie Scope [4]

Prethodi: Oskar za najbolji film
1981. 		Slijedi:
Obični ljudi Gandhi

Reference uredi

  1. ^ a b c d e http://www.imdb.com/title/tt0082158/
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 18. 8. 2012. Pristupljeno 20. 1. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ http://rogerebert.suntimes.com/apps/pbcs.dll/article?AID=/19810101/REVIEWS/101010313
  4. ^ http://www.rottentomatoes.com/m/chariots_of_fire/

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Vatrene_kočije&oldid=3520189"