Svetozar Borojević

Svetozar Borojević von Bojna (Boroević je germanizirani oblik prezimena) (Umetić, kod Kostajnice, 13. decembar 1856. – Klagenfurt, 23. maj 1920. godine) je bio austrougarski vojni zapovjednik.

Svetozar Borojević von Bojna

Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvog svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u defenzivnom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nosioc te titule u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog porijekla.

Prijeratna karijera

Borojević je rođen 1856. godine u selu Umetić, blizu Kostajnice, u Austro-Ugarskoj u hrvatskoj pravoslavnoj porodici. Porodica mu je imala dugu vojničku tradiciju, pa je tako i Svetozar još u mladosti usvojio osjećaj za stegu i čast, te se i sam odlučio za vojnički poziv. Vojnu akademiju je završio u Grazu. U vojsci je prilično brzo napredovao kroz činove: 1872. godine postao je kaplar, a tri godine kasnije poručnik. Kao zapovjednik istaknuo se u okupaciji Bosne i Hercegovine, 1878. godine za što je odlikovan, a dvije godine kasnije i unaprijeđen u natporučnika (Oberleutnant).

Nakon što je prošao dodatnu vojnu obuku, između 1887. i 1891. godine, radio je kao instruktor u vojnoj akademiji Teresianum u Wiener Neustadtu. 1892. godine postao je bojnik (Major), 1895. pukovnik (Oberstleutnant), a 1897. godine brigadir (Oberst). 1896. godine prvi put je dobio zapovjedništvo nad vlastitim bataljonom. 1899. godine oženio se austrijankom Leontinom, kćerkom pukovnika Friedricha von Rosnera. S njoj je imao sina Friedricha, koji se utopio u novembru 1918. godine. 1904. godine unaprijeđen je u general-majora (Generalmajor) i postao je zapovjednik u Hrvatskom domobranstvu. Ugarsku plemićku titulu von Bojna dobio je 1905. godine. 1908. godine unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Feldmarschallleutnant), a 1913. u generala (General der Infanterie).

Prvi svjetski rat

Na početku 1. svjetskog rata našao se u na Istočnom frontu, u Galiciji, kao zapovjednik Treće armije. U oktobru 1914. godine oslobodio je utvrdu Przemysl, čime je pružio privremeno olakšanje u toj, najvećoj, opsadi Prvog svjetskog rata. Nakon toga je, sa svojim jedinicama, učestvovao u vojnim akcijama na Karpatima, gdje mu je cilj bio zaustaviti ruski prodor prema Dunavu. U februaru i martu 1915. godine uspio je zadržati rusku ofanzivu prema Bratislavi i Budimpešti dovoljno da stignu pojačanja i odbrane ugroženi grad. Nakon toga pridružio se Austrijsko-Njemačkoj ofanzivi koja je potisnula Ruse.

U maju 1915. s dijelom svoje Treće armije poslan je na Italijanski front gdje je preuzeo zapovjedništvo nad Petom armijom s kojom je organizirao uspješnu odbranu protiv brojnih italijanskih napada. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za odbranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad frontom na Soči.

Borojevićeve jedinice su odbile jedanaest od ukupno dvanaest napada višestruko brojnije italijanske vojske, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto. Za junaštvo u borbi, 1916. dobio je najviši generalski čin – general zbora (Generaloberst), a slijedeće godine preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim frontom. 1. februara 1918. godine godine postao je feldmaršal, te je odlikovan brojim medaljama. Na frontu je ostao do novembra, a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog haotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske. I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u decembru, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj Državi SHS. No, kao visoki austrougarski oficir bio je nepoželjan u jugoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen, a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobijali nosioci odličja Red Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno. Umro je 1920. u klagenfurtskoj bolnici nakon moždanog udara, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio car Karlo I.

Karakter

Iako je bio sitne tjelesne građe, Borojević je imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna ličnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito."

Zanimljivo je napomenuti kako ga je osobna taština, po kojoj je bio poznat, stajala i plemićkog naslova. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji.

Značaj i reputacija

Svetozar Borojević von Bojna bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvog svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofanzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u odbrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u odbrani svakog metra fronta mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života. No usprkos takvim kritikama, učinkovitost u odbrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.

Još od početka sukoba Borojević se našao na meti italijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Italijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme Mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na frontu šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerovatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je italijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.

Vanjski linkovi

• Boroević at Austro-Hungarian Army, by Glenn Jewison & Jörg C. Steiner Arhivirano 3. 3. 2016. na Wayback Machine