Sve o mojoj majci
Sve o mojoj majci (španski: Todo sobre mi madre) španski je dramski film koji je napisao i režirao Pedro Almodóvar 1999. godine, a glavne uloge tumače Cecilia Roth, Marisa Paredes, Antonia San Juan, Penélope Cruz i Candela Peña. Radnja filma potječe iz ranijeg Almodóvarovog filma Cvijet moje tajne iz 1995. koji prikazuje studente medicine koji se obučavaju u tome kako uvjeriti ožalošćenu rodbinu da omoguće upotrebu organa za transplantaciju, usredotočujući se na majku tinejdžera koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Sve o mojoj majci bavi se složenim pitanjima kao što su AIDS, homoseksualnost, transseksualizam, religija i egzistencijalizam. Film je imao međunarodni komercijalni i kritički uspjeh, osvojio je nagradu Oscar za najbolji strani film zatim Zlatni globus za najbolji strani film i nagrade Britanske akademije za film BAFTA za najbolji strani film i najbolju režiju (Almodóvar). Film je osvojio i 6 nagrada Goya, uključujući najbolji film, najbolji režiser (Almodóvar), najbolja glumica (Roth).
| Sve o mojoj majci | |
|---|---|
 Originalni poster za film autora Oscara Marinéa | |
| Režiser | Pedro Almodóvar |
| Producent | Agustín Almodóvar Michel Ruben |
| Scenarist(i) | Pedro Almodóvar |
| Uloge | |
| Muzika | Alberto Iglesias |
| Kinematografija | Affonso Beato |
| Montaža | José Salcedo |
| Produkcija |
|
| Distributer | Warner Sogefilms (Španija) Pathé (Francuska) Sony Pictures Classics |
| Premijera |
|
| Trajanje | 104 minute 101 minuta[1] (američko izdanje) |
| Zemlja | Španija Francuska |
| Jezik | Španski katalonski engleski |
| Budžet | 600 million pezeta (4.989.091 $) |
| Zarada | 67,8 miliona $ |
Radnja uredi
Film se fokusira na Manuelu, argentinsku medicinsku sestru koja nadgleda transplantaciju organa dobrovoljnih darivatelja u bolnici Ramón y Cajal u Madridu. Ona je samohrana majka sa sinom Estebanom, tinejdžerom koji želi da postane pisac. Na njegov sedamnaesti rođendan, Estebana je udario automobil i ubio ga na mjestu dok je ganjao glumicu Humu Rojo da mu da autogram nakon predstave "Tramvaj zvan čežnja" "u kojem je glumila ulogu Blanche DuBois. Manuela se slaže sa kolegama na poslu da srce njenog sina bude presađeno muškarcu nastanjenom u Coruñi. Nakon što je to sve obavljeno, Manuela napušta posao i putuje u Barselonu, gdje se nada da će pronaći oca svoga sina, Lolu, transrodnu ženu za koju je Manuela čuvala kao tajnu od svoga sina, kao što nikad nije rekla ni Loli da imaju sina.
U Barseloni Manuela se ponovo sastaje sa svojim starim prijateljem Agradom, toplim i duhovitim transrodnim seksualnim radnikom. Također se upoznaje i postaje duboko povezana s nekoliko drugih osoba: Rosom, mladom redovnicom koja radi u skloništu za seksualne radnike koji su doživjeli nasilje, ali zatrudnila sa Lolom i HIV je pozitivna; Huma Rojo, glumica kojoj se njen sin divio; i ovisnicu o drogi Ninu Cruz, Humina glumačka kolegica i ljubavnica. Njen život postaje duboko povezan s njihovim dok se brine oko Rose tokom njene trudnoće, a Huma radi kao njen lični asistent, pa čak i glumi u predstavi umjesto Nine za vrijeme jedne od njenih kriza zbog ovisnosti droge.
Na putu do bolnice, Rosa moli taksistu da se zaustavi u parku gdje vidi psa svog oca Sapica, a potom i svog oca, koji boluje od Alzheimerove bolesti; on ne prepoznaje Rosu i pita je za njenu dob i visinu, ali Sapic prepoznaje Rosu. Rosa umire rodivši sina, a Lola i Manuela napokon se ponovo spajaju na Rosinoj sahrani. Lola (koji se nekada zvao Esteban), na samrti je od AIDS-a, govori o tome kako je oduvijek željela imati sina, a Manuela joj govori o njihovom Estebanu i kako je poginuo u nesreći. Manuela potom usvaja Estebana, Rosino dijete, i ostaje s njim u kući Rosinih roditelja. Otac ne razumije ko je Manuela, a Rosina majka kaže da je ona nova kuharica, koja tu živi sa svojim sinom. Otac zatim pita Manuelu za godine i visinu. Manuela upoznaje Estebana (Rosinog sina) sa Lolom i daje joj sliku njihovog vlastitog Estebana. Rosina majka ih viđa s ulice, a zatim se svađa s Manuelom što pušta strance da vide dijete. Manuela joj govori da je Lola Estebanov otac; Rosina majka je zgrožena i kaže: "Je li to čudovište koje je ubilo moju kćer?!"
Manuela se s Estebanom vraća u Madrid pošto ne može više da živi u Rosinoj kući, jer se baka plaši da će dobiti AIDS od bebe. Ona piše pismo Humi i Agradu u kojem kaže da odlazi i još jednom se izvinjava što se nije oprostila, što se dogodilo prije mnogo godina. Dvije godine kasnije, Manuela se vraća s Estebanom na konbrnviju o AIDS-u, govoreći Humi i Agradu, koji sada zajedno vode scensku predstavu, da Esteban za divno čudo nije naslijedio virus AIDS-a. Zatim kaže da se vraća kako bi ostala kod Estebanovog bake i djeda. Kad Manuela pita Humu za Ninu, Huma postaje melanholična i odlazi. Agrado kaže Manueli da se Nina vratila u svoj grad, udala se i da ima debelog i ružnog dječaka. Huma se zatim nakratko vraća razgovoru prije nego što je izašla iz svlačionice da krene na pozorišni nastup.
Uloge uredi
- Cecilia Roth - Manuela
- Marisa Paredes - Huma Rojo
- Antonia San Juan - Agrado
- Penélope Cruz - Rosa
- Candela Peña - Nina Cruz
- Rosa Maria Sardà - Rosina majka
- Fernando Fernán Gómez - Rosin otac
- Eloy Azorín - Esteban
- Toni Cantó - Lola
Kritike uredi
Rotten Tomatoes ocjenjuje film sa odobravanjem od 98% na osnovu 88 recenzija, sa prosječnom ocjenom 8,08 / 10. Konsenzus kritičara web stranice glasi: "Almodovar povezuje veličanstvenu tapiseriju ženstvenosti s nježnim očijukanjem sa klasikom pozorišta i kina u ovoj dirljivoj priči o ljubavi, gubitku i samilosti."[2] Na Metacriticu film ima prosjek ocjene 87 od 100, na osnovu 34 pregleda kritičara, što ukazuje na "opće priznanje".[3] Janet Maslin iz New York Timesa nazvala ga je Almodóvarovim 'najboljim filmom do sada', napomenuvši da ova ženska melodrama predstavlja empatiju koja podsjeća na Cukora i snažni intenzitet Sirka (Douglas Sirk)". Zatim je dodala: "To je prelazni trenutak u karijeri rođenog srceparajućeg pripovjedača koji sve više raste. Pazite, Hollywood, evo ga stiže."[4] Roger Ebert iz "Chicago Sun-Timesa" "primijetio je: "Ne znate gdje se pozicionirati dok gledate film poput "Sve o mojoj majci", i postavljaju se neizbježna pitanja: da li to sve shvaćate ozbiljno, šta to rade likovi ili primjećujete li svijetle boje i blještave umjetničke ukrase, vesele posvete Tennessee Williamsu i filmu Sve o Evi, i to sve shvatate kao parodiju? ... Raniji filmovi Almodovara ponekad izgledaju kao da manipuliraju likovima za vježbu. Ovdje se zaplet trudi da iskoristi slučajnost, iznenađenje i melodramu. Ali likovi imaju težinu i stvarnost, kao da se Almodóvar konačno sažalio nad njima - vidio je da, iako se njihove teške situacije mogu činiti smiješnim, one su dovoljno stvarne da ih povrijede."[5] Bob Graham iz San Francisco Chroniclea rekao je: "Niko više ne snima filmove poput ovog španskog režisera" i dodao je: "S druge strane, ovi likovi mogu biti kandidati za nagrade i svađe poput onog na Jerry Springer Show, ali ovdje se postupa s najvećom simpatijom. Nijedan od tih događanja nije predstavljen kao odvratan ili beznačajan. Prezentacija je sjajna, sjajna i zavodljiva kao modni magazin ... ton filma Sve o mojoj majci otvoreno iznosi emocije poput sapunice, ali potpuno je iskren i nikako šund".[6]
Wesley Morris iz "San Francisco Examinera" nazvao je film "romantično labirintinom posvetom koja gomila slojeve međutekstualnih aklamacija filmu "Sve o Evi", te autorima kao što su: Tennessee Williams, Truman Capote, Federico García Lorca i Alfred Hitchcock, i lijepo ocjenjuje prirodu fasada ... Almodóvar miješa romantični roman zajedno sa stripovima i pretapa ih u melodrame sa nečim što je više od treptaja i osmijeha, i to je očaravajuće. Njegov se ekspresionizam i njegov scenarij zajedno oduvijek zabavljaju, ali sada tu postoji jedna vrsta vjere i duhovnosti koje sa svojim sekskapadama podsjećaju na filmove Zakon želje i Kika... film dalje sadrži mnoštvo superlativnih prvijenaca: pregršt zaista jedinstvenih pokretnih scena koje je snimio, najraskošniji dijalog koji je komponirao, njegove najdimenzionalnije izvedbe njegovih najdimenzionalnijih likova i možda njegova najdinamičnija fotografija i najrazvijeniji produkcijski dizajn."[7] Jonathan Holland iz magazina Variety film je nazvao "emocionalno zadovoljavajućim i sjajno odigranim" i komentirao: "emotivni ton je pretežno mračan i konfrontacijski ... Ali zahvaljujući slatkom tempu i iskrenom duhovitom scenariju, film ne postaje depresivan jer se fokusira na stoičku otpornost i dobar humor likova.[8]
Reference uredi
- ^ "ALL ABOUT MY MOTHER (15)". British Board of Film Classification. 5. 7. 1999. Arhivirano s originala, 29. 4. 2015. Pristupljeno 15. 12. 2012.
- ^ "Todo sobre mi madre (All About My Mother) (1999)". Rotten Tomatoes. Fandango Media. Pristupljeno 4. 4. 2020.
- ^ "All About My Mother Reviews". Metacritic. CBS Interactive. Pristupljeno 5. 3. 2018.
- ^ "''New York Times'' review". The New York Times. 24. 9. 1999. Pristupljeno 3. 2. 2012.
- ^ "''Chicago Sun-Times'' review". Rogerebert.suntimes.com. 22. 12. 1999. Arhivirano s originala, 26. 9. 2012. Pristupljeno 3. 2. 2012.
- ^ Graham, Bob (22. 12. 1999). "''San Francisco Chronicle'' review". San Francisco Chronicle. Pristupljeno 3. 2. 2012.
- ^ Wesley Morris, Examiner Film Critic (22. 12. 1999). "''San Francisco Examiner'' review". San Francisco Chronicle. Pristupljeno 3. 2. 2012.
- ^ Holland, Jonathan (15. 4. 1999). "''Variety'' review". Variety. Pristupljeno 3. 2. 2012.