Pokušaji državnih udara u Venecueli 1992.

Pokušaji državnih udara u Venezueli tokom 1992. godine bili su pokušaji Huga Cháveza i njegovog Bolivarskog revolucionarnog pokreta-200 da preuzmu vlast u Venecueli. Prvi pokušaj puča zbio se 4. februara 1992. godine, a predvodio ga je lično Chávez. Drugi pokušaj odvio se 27. novembra 1992. godine, dok je Chávez bio u zatvoru, a povela ga je grupa mladih oficira vjernih pokretu MBR-200. Pokušaji puča bili su usmjereni protiv korumpiranog predsjednika Carlosa Andrésa Péreza i to u periodu kada je vlada započela s provođenjem neoliberalnih reformi s ciljem smanjivanja zaduženosti, što je izazvalo velike proteste širom zemlje.

Venecuelanska vojska na ulicama u odbrani predsjednika Péreza, februar 1992.godine.

Prvi pokušaj puča iz februara 1992., bio je pažljivo isplaniran od strane Cháveza, koji je u tom trenutku uživao podršku oko 10% venezuelanskih vojnika. Nakon ulaska u Caracas i preuzimanja ključnih lokacija, Chávezov je cilj bio zarobiti predsjednika Péreza prije nego se vrati u predsjedničku palatu s međunarodnog putovanja. Puč je inicijalno trebao izvesti admiral Hernan Gruber Odreman, najviše rangirani oficir među pučistima, ali je isti odustao kada je saznao da bi Rafael Caldera trebao preuzeti vlast nakon puča. Nekoliko sati kasnije, narednik Miguel Rodríguez Torres trebao je izvesti puč, ali kako je Pérez znao za planirani puč, osiguranje je predsjednika smjestilo u automobil bez upaljenih svjetala, te ga brzinski poslalo na autocestu. Shvativši da je prevaren, Torres je naredio pučistima da pucaju po predsjednikovom automobilu. Posljednji pokušaj izveden je nekih pola sata kasnije, kada su pučisti trebali napasti palatu Miraflores, ali ih je dočekala zasjeda čuvara koji su bili upozoreni na njihov dolazak. Pérez se tokom napada sakrio i tako preživio. Odgovor vlade uslijedio je vrlo brzo, kada je Pérez generalu Ochoi izdao naredbu da se vojno obračuna s pučistima. U nasilju koje je uslijedilo, 18 vojnika je ubijeno, dok je 51 ozlijeđen. Pučisti su ubrzo pohapšeni i poslani u zatvore. Međutim, iako je puč bio neuspješan, Chávezu je donio veliku popularnost, a posebno među siromašnim stanovnicima, koji su u njemu vidjeli borca za njihova prava protiv korumpiranog režima..[1]

Hugo Chávez tokom razgovora sa novinarima nakon njegovog hapšenja.

Dana 27. novembra 1992., grupa mlađih oficira mornarice i ratnog vazduhoplovstva, među kojima je bio i Luis Reyes Reyes, inicirala je novi pokušaj puča. Pučisti su bili u kontaktu s Chávezom dok je ovaj bio u zatvoru te su odradili bolju pripremu, naučivši nešto iz grešaka prethodnoga puča. Oficiri su ubrzo preuzeli zgradu državne televizije Venezolana de Televisión te nekoliko značajnih zračnih baza. Međutim, predsjednik Pérez je i dalje imao otvorene komunikacijske kanale, što mu je uvelike olakšalo situaciju. Već do 9:00 (puč je započeo u 4:30) sati, bilo je jasno kako će puč propasti, odnosno kako je njegov krah bio samo pitanje vremena. Pučisti su pokušali osloboditi Cháveza iz zatvora, ali bezuspješno, što su vladine snage iskoristile da ponovo preuzmu zračne baze. Oko 15:00 sati, preostali pučisti pobjegli su u Peru, čime je puč i formalno završen. Ukupan broj žrtava popeo se na 172, što je bilo osjetno više nego u februaru.[2]

Iako su oba puča iz 1992. godine bila neuspješna, osigurala su da Chávez u javnosti stekne ugled borca za siromašne i protiv korumpiranog sistema. Chávez je vrlo brzo pušten iz zatvora, te je iskoristio stečenu popularnost kako bi se 1998. godine kandidirao za predsjednika..[3]

Reference uredi

  1. ^ Guillermoprieto 2005
  2. ^ "Venezuela Crushes Army Coup Attempt". New York Times. 5. 2. 1992. Pristupljeno 30. 5. 2014.
  3. ^ Jones, Bart (2008), Hugo! The Hugo Chávez Story From Mud Hut to Perpetual Revolution, London: The Bodley Head, str. 172