Petar Franasović
Petar Franasović (Korčula, 8. mart 1819 – Trsteno, 5. decembar 1883) bio je katolički sveštenik [2] i narodni preporoditelj.
Život uredi
Rođen je u staroj pomorsko-brodograditeljskoj porodici, od oca Petra i majke Roze, rođene Depolo. Prve nauke je izučio u rodnom gradu u tek osnovanoj učionici pod Austrijom. Po savjetu i nagovoru sveštenika Depola, roditelji su ga poslali u samostan, u monaški red malobraćana, koji ubrzo napušta. Nastavlja gimnaziju u Korčuli, Dubrovniku (kod Frančeska Marija Apendijija) i Splitu a zatim bogoslovlje u Zadru. Zaređen je za sveštenika 20. septembra 1844. godine. Kao sveštenik dobio je službu u dubrovačkom kraju (Mokošica, Doli, Mali Ston) [3], na Korčuli (Žrnovo) i u Trstenu kod Dubrovnika, gdje ga zatiče smrt u 65. godini života u časti počasnog kanonika dubrovačke stolne crkve.
Kao mladi bogoslov u Zadru pretplatnik je, a poslije i saradnik Zore dalmatinske. Kao mladi kapelan u Korčuli don Petar se ističe u radu tek osnovanog "političkog kluba" u tom gradu (1848. god.), koji je nastupao sa zahtjevom demokratizacije političkog života pri izbornom postupku za općinska tijela (da sam narod Korčule bira svoje predstavnike), zbog čega mu dubrovački biskup izričito zabranjuje posjećivati taj klub. Bio je pristalica i zagovornik sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske, uz oštre kritike prema onima koji su bili protiv narodnog jedinstva. Godine 1849. don Petar postaje član društva Slavjanska lipa, koji se te godine osnovao u Zadru po uzoru na ono u Pragu. Kasnije se kandiduje za narodnog poslanika Dalmatinskog pokrajinskog sabora kao kandidat Narodne stranke za grad Korčulu na izborima 1864. godine. Zbog, još tada jakog autonomaštva u Korčuli, nije bio izabran. Pripadao je krugu korčulanskih ljubodomaca koji su govorili samo narodnim jezikom. Bio je gorljivi pobornik upotrebe slovinskog, narodnog jezika. Od prijatelja iz Zadra dobija razne knjige za sebe i druge, na narodnom jeziku. Pisao je Gajevim pravopisom (štokavsko-ikavskim govorom) pripovijetke, novele, povijesne članke i opise narodnih običaja, objavljujući ih u almanahu Dubrovnik, u zadarskom časopisu Zviezda, u Narodnom koledaru Matice dalmatinske i dubrovačkom Slovincu. Slovinac je izlazio 6 godina, a gasi se i zbog smrti 6 pokretača i saradnika, u samo dvije godine (1882. i 1883.), od kojih je jedan bio i Petar Franasović.[4] U Narodnom koledaru je 1864. godine pisao i o historiji svoje rodne Korčule, gdje navodi da su je naselili Srbi Neretvani.[5] Pripadao je krugu istaknutijih saradnika dubrovačkog Slovinca (1878–1884), objavljujući u njemu crtice iz korčulanske historije. U Slovincu objavljuje članak o potrebi postavljanja natpisa na kući Petra Kanavelovića, zalažući se i za podizanje spomenika ovom korčulanskom pjesniku u rodnom gradu. Sahranjen je pored crkve u Trstenu, a na grobnoj ploči je epitaf: NEZABORAVLJIVOMU LJUBLJENOMU DUM PERU FRANASOVIĆU TRSTENSKOMU ŽUPNIKU VRLOMU KNJIŽEVNIKU VATRENOMU RODOLJUBU POČASNOMU KANONIKU KOJI PREMINU DNE 5. PROSINCA 1883. U 63. GODINI UCVILJENI PRIJATELJI RODBINA. Od brata sin, Dragutin Franasović, je bio general srbijanske vojske i vojni ministar. Dr Nikola Tolja, Hrvat iz Dubrovnika čija je tema doktorata bio književni list iz Dubrovnika Srđ i koji je autor knjige Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude piše: ...pozorno sam prelistao "Ostavštinu don Petra Franasovića", svećenika Srbokatolika.., kao i ostalih Srba katolika i Tolja izvodi zaključak da se iz svega toga ne može izvoditi zaključak o vršenju uticaja nacionalističke propagande i ideologije na dubrovačke Srbe katolike putem korespodencije.[6]
Pobornik narodnog jedinstva Srba i Hrvata uredi
Dok je bio župnik u Trstenom, uznemiravala ga je nesloga između Srba i Hrvata, pa je napisao poučni dramolet koji je upozoravao na sudbinsko značenje sloge. Vjerujući kako Hrvatu i Srbinu jednome bez drugoga nema života ni spasa, vidi ih zajedno i na onom svijetu, oslikavajući tu misao kroz susret duhova bana Josipa Jelačića i kneza Miloša Obrenovića, koji se pri prvom susretu neizmjernom naglošću za dugo grle i ljube. U kasnijim razgovorima se pojavljuju i kralj Uroš, Miloš Obilić i knez Lazar.[7] Ovaj dramolet je napisan ranije, a objavljen je 1896. u listu Dubrovnik.[3]
Reference uredi
- ^ Župa sv. Vida Trsteno. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 226., 361., 368. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ a b Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 430. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 264., 266. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ Narodni koledar, Ulomak iz korčulanske povjestnice. Zadar: Matica dalmatinska. 1864. str. 28. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 295. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici, istine i zablude. Dubrovnik. str. 548. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar:
|coauthors=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)