Med

Med je slatka viskozna tečnost koja dolazi iz medonosnih biljaka. Med je najčešće vodeni rastvor glukoze, fruktoze, te saharoze. Sadrži aromatične materije, šećer i kiseline. Ima visoku kaloričnu vrijednost, sadrži hranjive materije. Dijeli se na monoflorni i poliflorni.

Med

Med proizvodi nekoliko vrsta pčela, od kojih su najpoznatije pčele medarice koje ga stvaraju od nektara koji skupljaju na cvjetovima ili slatkim izlučevinama (medene rose) nekih insekata. Med se pravi i skladišti za ishranu pčelinjih zajednica. Pčele proizvode med prikupljanjem i zatim rafiniranjem zašećerenih izlučevina biljaka (prvenstveno cvjetnog nektara) ili izlučevina drugih insekata, poput medljike lisnih uši. Ovo prečišćavanje se odvija i unutar pojedinih pčela, kroz regurgitaciju i enzimsku aktivnost, kao i tokom skladištenja u košnici, kroz isparavanje vode koja koncentriše šećere meda dok ne postane gust i viskozan.

Medonosne pčele prave zalihe meda u košnici. Unutar košnice nalazi se struktura napravljena od voska koja se zove saće. Saće se sastoji od stotina ili hiljada heksagonalnih ćelija u koje pčele vraćaju med za skladištenje. Druge vrste pčela koje proizvode med pohranjuju supstancu u različitim strukturama, kao što su lonci napravljeni od voska i smole koje koristi pčela bez uboda.

Med za ljudsku ishranu sakuplja se iz kolonija divljih pčela ili iz košnica domaćih pčela. Med koji proizvode pčele je najpoznatiji ljudima zahvaljujući njegovoj komercijalnoj proizvodnji i dostupnosti širom svijeta.[4] Uzgoj pčela je poznat kao pčelarstvo ili pčelarstvo, sa uzgojem pčela bez uboda koji se obično naziva meliponikultura.

Med je sladak zbog visoke koncentracije monosaharida fruktoze i glukoze. Ima otprilike istu relativnu slatkoću kao saharoza (stoni šećer). Jedna standardna supena kašika (15 mL) meda daje oko 190 kilodžula (46 kilokalorija) energije hrane. Ima atraktivna hemijska svojstva za pečenje i karakterističan ukus kada se koristi kao zaslađivač. Većina mikroorganizama ne može rasti u medu i zato se zatvoreni med ne kvari. Uzorci meda otkriveni u arheološkim kontekstima pokazali su se jestivim čak i nakon hiljada godina.

Upotreba i proizvodnja meda ima dugu i raznoliku povijest, sa svojim počecima u prapovijesnim vremenima. Nekoliko pećinskih slika u Cuevas de la Araña u Španiji prikazuje ljude koji traže med prije najmanje 8.000 godina. ref name=Crane83>Crane, Eva (1983) The Archaeology of Beekeeping, Cornell University Press, ISBN 0-8014-1609-4</ref> Humans followed the greater honeyguide bird to wild beehives; Dok je Apis melifera insekt Starog svijeta, meliponiklturu pčela bez uboda u Novom svijetu velikih razmjera prakticirali su Maje još od predkolumbijskih vremena.

Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. Nektar koji pčele skupljaju iz cvijeća glavni je izvor ugljikohidrata, a zatim ga pretvaraju u lahko probavljivi šećer - glukozu i fruktozu (glavne sastojke meda). Zreli med ne sadrži više od 20% vode, a pčele ga u saću pokrivaju voštanim poklopcima i tako čuvaju od upijanja vlage i kvarenja. U medu se nalaze minerali, aminokiseline, visoko vrijedne organske kiseline kao što su mravlja, jabučna, limunska, sirćetna, jantarna kiselina, pigmenti, razni derivati hlorofila, vosak, inulin, te elemente kompleksa vitamina B. Medljikovac sadrži 13 puta više mineralnih tvari od cvjetnog meda, a osobito željeza.

Vrste meda

Pčelinje saće

• Amorfin med
• Bagremov med
• Dračin med
• Facelijin med
• Heljdin med
• Kaduljin med
• Kestenov med
• Lavandin med
• Lipov med
• Livadni med
• Malinov med
• Maslačkov med
• Med od bjelogorične medljike
  • Med od hrastove medljike
  • Med od bukove medljike
• Med od crnogorične medljike
  • Med od jelove medljike
  • Med od smrekove medljike
• Med od matičnjaka
• Metvičin med
• Planičin med
• Repičin med
• Ružmarinov med
• Suncokretov med
• Vrbov med
• Vrijeskov med
• Vrijesov med
• Zlatošipkin med

Med prema konzistenciji

• Nektarni med - Med dobijen od cvjetnog nektara koje su pčele donijele u košnicu pčelinjaka i pohranile ga u satne ćelije, naziva se nektarni med. Boja nektarnog meda zavisi od porijekla nektara,odnosno zavisi od toga sa kojeg cvijeta biljke je potekao i može varirati od blijedo žute do zagasito tamne boje. Gustina nektarnog meda zavisi od vremena koji je proveo uskladišten i od porijekla nektara od kojeg je nastao. Npr. bagremov med dugo vremena ostaje u tečnom stanju i izrazito je svijetle boje. Med od drače brzo kristalizira. Heljdin med je najtamniji nektarni med. Med u svom sastavu može da sadrži i veću ili manju količinu cvjetnog praha, (polena), čijom analizom prisustva se određuje porijeklo meda
• Med medljikovac - Med dobijen od izlučevina biljnih uši naziva se medljikovac. Ovaj med se još naziva i šumski med, jer biljne uši čije izlučevine pčele sakupljaju, sišu sokove raznog šumskog drveca, (jela, bor, smreka, aniš, hrast, lipa, bukva). Med medljikovac je uvijek tamne boje i bogatiji je mineralima od nektarnog meda. Ova vrsta meda brzo kristalizira.
• Kremasti med - Ova vrsta meda potiče od prirodnog meda i dobija se miješanjem tekućeg meda prilikom čega se fromiraju fini šećerni kristali i na kraju se dobije kremasta masa. Glavna prednost ovog meda je u tome što prilikom konzumacije ne curi,a zadržava sve kvalitativne osobine tekućeg meda
• Ekspresni med - Med koji nastaje od šečerne otopine, (saharoza + voda), naziva se ekspresni med. Dobija se tako što pčelar daje pčelama šećernu otopinu, koju one pohranjuju u satne ćelije na isti način kao i cvjetni nektar i na isti način od te otopine nastaje med. Međutim, ova vrsta meda, iako izgledom ne izgleda ništa drugačije od prirodnog meda, po svom kvalitetu, nije ni blizu prirodnom medu.

Med s obzirom na postupak dobijanja

• Vrcani - dobija se postupkom istresanja tj. vrcanja okvira sa medom u centrifugi.
• Topljeni - Ne koristi se. Med je štetno zagrijavati na veće temperature (max do 40 st. celz.), Zagrijavanjem na temperaturi 70 - 80 C dolazi do razdvajanja meda i voska, vosak kao lakši izlazi na površinu.
• Muljani - dobija se iz trnki (trmki) ili pletara, i to tako što se isti gnječi presom, i tom prilikom se dosta peluda pomiješa sa medom što mu daje mutnu boju, otuda i naziv muljani med.
• Med u saću - Isjecaju se komadi poklopljenog meda iz okvira ili se daju pčelama posebno priprepljeni okviri sa boksezima na jakim pašama da iste nadograde i napune ćelije medom.
• Med s komadićima saća - Obično se u tegle sa medom ubacuje izlomljeno saće koje ostalo od vrcanja.

Čuvanje meda

Med treba čuvati u čistim, suhim i tamnim prostorijama s dobrim provjetravanjem. Prostorija ne smije biti vlažna, jer med lahko upija vlagu, te stoga lahko prihvaća druge mirise. Relativna vlažnost zraka bi trebala biti između 60% do najviše 80%.

Med se čuva na niskim temperaturama od 5 do 10 stepeni, a vrlo su nepovoljne temperature između 11 i 19 stepeni koje pogoduju rastu bakterija i gljivica.

Med ne treba držati u prostorijama s lukom, kiselim kupusom, naftom, benzinom, plinom i ostalim proizvodima intenzivnog mirisa.

Metalne posude koje nisu posebno pripremljene za med ne treba koristiti, jer u njima može doći do reakcije organskih kiselina i metala. I pri uzimanju meda nije preporučljivo koristiti metalni pribor, već npr. plastični, drveni, porculanski.

Također pogledajte

• Hrana