Krzysztof Kieślowski

Krzysztof Kieślowski (fonetski: Kšištof Kjeslovski) bio je jedan od najutjecajnih savremenih poljskih filmskih režisera, scenarista, poznat po ciklusu kratkih televizijskih filmova Dekalog i filmskoj trilogiji Tri boje, dobitnik brojnih nagrada na filmskim festivalima, te jednom nominacijom za Oskara za najbolju režiju 1995. godine. 2002. godine Kieślowski je zauzeo drugo mjesto na listi Britanskog filmskog instituta Sight & Sound najboljih deset filmskih režisera "modernog vremena".[1]

Krzysztof Kieślowski
Krzysztof Kieślowski, poljski režiser i scenatist
Rođenje (1941-06-27) 27. juni 1941.
Varšava, Poljska
Smrt13. mart 1996(1996-03-13) (54 godine)
Varšava, Poljska

Biografija uredi

Kieślowski rođen u Varšavi, odrastao je u manjim mjestima, seleći se zbog oca, oboljelog od tuberkuloze, koji je stalnim seljenjim pokušavao naći mogućnost izliječenja. Sa 16 godina posjećuje školu za vatrogasce, koju nakon tri mjeseca, samovoljno napušta. 1957. godine upisuje se na višu pozorišnu školu, te se odlučuje školovati za pozorišnog režisera, ali zbog toga što specijaliziranog školovanja za režisera u to vrijeme nije bilo, odlučuje za za studij filma. Nakon što je napustio višu školu, radi kao krojač kostima u pozorištu, Kieślowski se pokušava upisati u Školu filma u Łódźu, školu koju su pohađali poznati poljski režiseri Roman Polanski i Andrzej Wajda. Nakon dva neuspjesna pokušaja, a da bi izbjegao vojnu obavezu, upisuje se na studij umjetnosti, te dijetama, pokusava izbjeći regrutaciju. Nakon nekoliko mjeseci biva proglašen nesposobnim za služenje vojske i pokušava još jednom u Łódźu i iz trećeg puta uspijeva. Od 1964-68. godine pohađa školu, u vremenu kad poljska vlada ne ograničava umjetničke slobode. Ubrzo prestaje njegov interes za pozorište i odlučuje se za dokumentarni film. Tih godina upoznaje svoju buduću ženu, Mariju (Marysia) Cautillo, sa kojom se 1968. godine ženi, a 1972. godine rađa im se kćerka Marta.

Dokumentarni filmovi uredi

Svoj prvi dokumentarni film Kieślowski snima za vrijeme studija 1966. godine, The Face, kratki šestominutni film u kojem se i sam pojavljuje. Njegovi kasniji filmovi tematski su uglavnom svedeni na jednostavni život poljskih radnika, bez političkih uticaja sa bilo koje strane. Tako njegov televizijski film Workers’71 (polj.: Robotnicy '71: Nic o nas bez nas) iz 1971. godine, koji prikazuje radnike koji diskutiraju o masovnom štrajku 1970. godine, nailazi na oštru političku kritiku režima i prikazan je u cenzuriranoj formi. Nakon filma Workers '71, Kieślowski snima dokumentarni film Curriculum Vitae, fiktivnu priču o sastanku u Politbirou, o čovjeku koga vladajući režim prati. Film nailazi na osudu kolega režisera, koji smatraju da je film snimljen u saradnji sa vladom, mada sam Kieślowski film smatra kritičkim prikazom režima. U jednoj izjavi Kieślowski je rekao, da je jedan od razloga zašto je prestao snimati dokumentarne filmove, cenzura u filmu Workers '71, koja ga je dovele u sumnju da li se uopšte može istina o autoritativnom sistemu u jednom filmu pravilno prikazati. Također slučaj, da su dijelovi iz filma Željeznička stanica (polj.: Dworzec) iz 1981. godine korišteni kao dokazni materijal u jednom kriminalističkom slučaju, dovodi autora u sumnju, mogućnost dokumentarnim filmom prikazati problematiku života u socijalističkom totalitarnom sistemu, te da se umjetničkom slobodom, koju pruža snimanje igranog filma, ima mnogo veću mogućnost prikaza svakodnevnog života.

Poljski filmovi uredi

Svoj prvi igrani film Personel snima 1975. godine za polsku televiziju i on mu donosi prvu nagradu na Filmskom festivalu u Mannheimu. Film protkan socrealizmom, prikazuje život tehničara, koji radi na postavljanju bina, te se dotiče svog studentskog života. Njegov slijedeći film Ožiljak prikazuje događanja u malom gradu, povodom planiranog industrijskog projekta. Oba filma, bez političkog komentara, prikazuju obični život u sistemima, koji onemogućavaju normalan ekonomski i socijalni razvoj. U filmovima igraju poluprofesionalni glumci i snimani su u poludokumentarnom stilu. Sa filmom Filmski amater, 1979. godine osvaja prvu nagradu na Filmskom festivalu u Moskvi, kao i film Vjerojatni slučaj iz 1981. godine, slijede istu političku liniju, ali su tematski svedeni na sudbinu pojedinca, a ne čitavog društva. U ovo vrijeme Kieślowski pripada grupi poljskih režisera nazvanoj Cinema of Moral Anxiety u kojoj su pored njega Janusz Kijowski, Andrzej Wajda i Agnieszka Holland, te blisko surađuju sa holandskim režiserima. Zbog ove povezanosti njihovi se filmovi cenzurišu, skraćuju, ili u potpunosti povlače iz javnog prikazivanja u Poljskoj. Tako je film Vjerojatni slučaj na poljskoj televiziji prikazan tek šest godina nakon završenog snimanja. Film Bez kraja snimljen 1984. godine je prvi izrazito politički film, koji prikazuje političke procese u Poljskoj pred uvođenje ratnog stanja. Film prikazuje poglede i razmišljanja jednog duha i njegove udovice. Kritiziran od vlade, ali i od filmskih kritičara. Ovim filmom počinje njegova saradnja sa scenaristom Krzysztof Piesiewicz i kompozitorom Zbigniewom Preisnerom. Piesiewicz, koji je u to vrijeme advokat, od tada piše sve scenarije za filmove Kieślowskog. Također muzika Zbigniewa Preisnera, dobija na značaju i njegova se muzika najčešče vezuje za filmove Kieślowskog, mada se često prikazivala kao rad izmišljenog holandskog muzičara Van den Budenmayera. 1988. godine snima deset kratkih filmova tzv. Dekalog, zasnovanih na motivima deset božijih zapovijedi. Filmovi su snimljeni uz pomoć poljske i televizije Zapadne Njemačke. Zamišljen kao epizode iz života stanovnika varšavskog solitera, ciklus je postao jedan od najzapaženih ostvarenja prošlog stoljeća. Na početku planiran kao projekat deset režisera, Kieślowski odustaje od ideje zbog organizatorskih problema i preuzima režiju za svih deset filmova. Epizode pet i šest Kratki film o ubijanju i Kratki film o ljubavi snimljene su i kao dugometražni film i postigli su značajne uspjehe na međunarodnim festivalima. Dugometražnu verziju devete epizode pod radnim naslovom Kratki film o ljubomori, koju je Kieślowski zamislio snimiti, zbog icrpljenosti nije nikada snimio. To bi inače bio trinaesti film u jednoj godini snimanja.

Strani filmovi uredi

Zadnja četiri filma Kieślowskog snimljeni su u stranoj produkciji uglavnom financirani iz Francuske. Prvi je film La double vie de Véronique iz 1990. godine, nakon čega slijedi trilogija Tri boje: (Plavo, Bijelo i Crveno) nazvani po bojama francuske zastave, a tematski obojeni idealima francuske revolucije, pitanjima o egzistenciji i koncentrirani na sudbinu pojedinca. Filmovi iz trilogije Tri boje smatraju se njegovim najuspješnijim filmovima, te su osvojili više nagrada, od kojih su najznačajnije Srebrni medvjed za najbolju režiju na Filmskom festivalu u Berlinu, Zlatnog lava na Filmskom festivalu u Veneciji, te tri nominacije za Oskara 1995. godine.

Filmografija uredi

Dokumentarni film uredi

Igrani filmovi uredi

Nagrade uredi


Reference uredi

  1. ^ "Sight & Sound | Modern Times". BFI. 25. 1. 2012. Arhivirano s originala, 13. 10. 2018. Pristupljeno 9. 9. 2012.

Vanjski linkovi uredi