Književnost 20. vijeka

Književnost 20 vijeka uključuje dva glavna pravca: modernizam i postmodernizam. Oba ova pravca se odvajaju od realizma koji je vladao u 19. vijeku gdje je čitalac obično sveznajući a priča objektivna. Sada su likovi dosta subjektivni i okreću svoj pogled od vanjske realnosti prema unutrašnjim stanjima svijesti pri tome se vrlo često naslanjajući na tehniku "lavine misli" kao što su to radili James Joyce i Virginia Woolf. U oba ova pravca analiziraju se fragmenti i priče i likova.

Modernizam uredi

Pravac se prvi put javlja pred kraj 19. vijeka, a u nekim zemljama i na početku 20. i traje do Drugog svjetskog rata. Najznačajniji autori ovog perioda su: T. S. Eliot, James Joyce, William Faulkner, Ernest Hemingway, Franz Kafka, Joseph Conrad, Virginia Woolf, W.B. Yeats, F. Scott Fitzgerald, Ezra Pound, Gertrude Stein, H.D., Jaroslav Hašek, Menno ter Braak, Marcel Proust and Thomas Mann.


'Modernistička poezija i proza

Poetske karakteristike ovog perioda su inovacije u stilu, rasprostanjenost slobodnog stiha, i otkrivanje unutrašnjih piščevih osjećanja. Najznačajnije za ovu književnost je udaljavanje pisca od samog sebe tehnikama poput visuelne poezije, kolaža, i izlaganje na izgled nepovezanih riječi/rečenica. U najboljim djelima modernizma ove tehinke su sredstva preko kojih se u čitaocu rađaju nova pitanja!

Proza je najviše bila pod uticajem pisaca iz 19 vijeka Edward Leara i Lewis Carroll s jedne strane i Mary Shelley, Bram Stoker, Edgar Allan Poe, i Dostojevskog s druge. Svi ovi pisci su iskazivali tendencije prema unutrašnjim žalopojkama i besmislenim pobunama što je bilo reakcija na stavove i način života u tadašnjoj Engleskoj koji su bili rezultat industrijske revolucije. Značajna karekteristika je i sklonost eksperimentima u stilu koji su najviše nastali pod uticajem nove tehnologije i novih stavova. 1902 Joseph Conrad je objavio svoju knjigu Srce tame, koja je predstavila kontrast između vrijednosti civilizovanog društva i vrijednosti džungle, i odnos i jednih i drugih prema ljudskom srcu i duši. U prvoj polovini 20. vijekaFranz Kafka i James Joyce su eksperimentisali sa disorijentisanim likovima, ustaljenim mudrostima, mjestima radnje i stilovima pisanja. Ovi eksperimenti u stilu književnog djela, ali i u slikarstvu i vajarstvu, su izazivali čitaoce da preispitaju svoje stavove i svoju sliku svijeta. Bertholt Brecht je prvi koji je postavio modernističku predstavu, danas je mnogi ubrajaju u absurdizam, koja je trebala natjerati publiku da misli kritično i da se ne utapa u ugodna osjećanja o svijetu. Drugi cilj je bio da djelo snažno odražava realnost u kojoj su živjeli.


Karakteristike modernizma


Forma

  1. otvorena forma
  2. slobodan stih
  3. nepovezana priča
  4. aluzije na mitologoju
  5. aluzije na druge pisce i tuđa shvatanja
  6. neautohtoni stil i jezik
  7. novi načini upotrebe metafora

Tematika

  1. preispitivanje socijalnih i kultoroloških normi
  2. nestanak individue i individualnosti u novoj budućnosti
  3. gubitak ugodne slike svijeta
  4. novi pogledi na historiju, odbacivanje hronologije i naginjanje nenoj simbolici
  5. reakcija na nagli rast gradova i urbanizaciju
  6. stil pod nazivom ˇ"lavina misli" (Stream of conciousness)

Postmoderna uredi

Većina autora smatra da postmederna počinje nakon drugog svjetskog rata, iako mnogi za datum njegovog početka uzimaju i smrti dva modernistička pisca Virginie Wolf i James Joyca. U ovom periodu su osjeti uticaji atomskog bombardovanja, Holokausta, borbe za osnovna ljudska prava i kompjuterske tehnologije

i postmodernizam se bazira na unutrašnjem svijetu likova, ali ne na unutrašnjem konfliktu nego svojevoljno razrušenim i samokritičnim likovima koje u svojim romanima opisuju Vladimir Nabokov, Vladimir Sorokin, John Fowles, John Barth, Thomas Pynchon, i Julian Barnes.

Književnost ove epohe ne stoji nasuprot modernizma nego je ustvari njen produžetak prvenstveno po stilu koji je sada samosvjestan i ironičan. Modernistička tendencija da se opiše unutrašnjost lika koji je u ratu sa samim sobom više ne postoji, likovi su sada posrednici i sudije koje nam ukazuju na korijene postmodernističke misli.