Katari i katarizam (grč. καθαροί - katharoi = čisti) su oznake za srednjovjekovni kršćanski dualistički ili gnostički preporodni[1] pokret koji je napredovao u nekim oblastima Evrope, a posebno u Sjevernoj Italiji, Južnoj Francuskoj i na Balkanu, uključujući i Bosnu, između 12. i 14. stoljeća. Katarska vjerovanja varirala su između zajednica, jer katarizam je u početku poučavali asketski svećenici koji su postavili nekoliko smjernica. Katolička crkva osudila je takvu praksu, uključujući i konsolamentni ritual, kojim su kršteni podizani na status katarskih 'prefekta'.[2]

Paulicianizam i Evropa
Mapa koja označava rute katarskih kastela (plavi kvadrati i linije) u Južnoj Francuskoj oko prijelaza uj 13. stoljeće
Progon (golih) Katara iz Karkasonа, 1209.

Katarizam je imao svoje korijene u pavlicianizmu – pokretu u Armeniji i istočnoj bizantijskoj Anadoliji i bogumilstvu Prvog bugarskog carstva,[3] koji su bili pod uticajem paulikijana koje je Bizantija preselila u Trakiju (Filipopolis).

Iako se pojam "Katar" (izvorno: Catar) stoljećima koristi za identifikaciju pokreta, bez obzira da li se sam pokret identificirao sa ovim imenom, pitanje njihovog imenovanja još uvijek je diskutabilno. U katarskim tekstovima, termini "Good men" (Bons hommes) ili "dobri kršćani" su opća samoidentifikacija, asocirajući i na srednjovjekovni naziv „Dobri Bošnjanini“.

Ideja o dva Boga ili principa, od kojih je jedan dobar, a drugi zao, bila je u središtu katarskih uvjerenja. Dobri Bog je Bog Novog zavjeta i tvorac duhovnog carstva, u suprotnosti sa zlom Starog zavjeta gdje je katarski Bog-tvorac fizičkog svijeta, a posebno njihovi progonitelji, identifikovani kao Sotona. Sva vidljiva materija, uključujući i ljudsko tijelo, su zlo koje je Bog stvorio; stvar je stoga uprljana sa grijehom. Ovo je bila antiteza monoteističke Katoličke crkve, čiji je osnovni princip da postoji samo jedan Bog, koji je stvorio sve stvari vidljive i nevidljive. Katari su kroz ljudske duhove bili bespolni duhovi anđela, zarobljeni u fizičkom stvaranju Boga zla, prokleta da bude reinkarnacija dok katarski vjernici postižu spasenje u ritualu zvanom Konzolament.

Od samog početka svoje vladavine, papa Inocentije III pokušavao je da okonča katarizam slanjem misionara i uvjeravanjem lokalnih vlasti da djeluju protiv njih. Godine 1208, papin izaslanik Pierre de Castelnau je ubijen, vraćajući se u Rim nakon ekskomunikacije grofa Raymond VI Toulouskog, koja je, po njegovom mišljenju, bila previše blaga sa Katare. Papa Inocentije III tada napušta opciju slanja misionara i pravnika, izjavio je Pierre de Castelnau, kršćanski mučenik i pokrenuo Katarski krstaški rat koja je okončala katarizam.

Vjerovanja uredi

Vjerovanja Katari su počivala na aksiomu da u svakom čovjeku postoji biće božanske svjetlosti. Ta svjetlost je, po njima, bila duh, koji je zarobljen u ovozemaljsku iskvarenost, koja je utjelovljena u materijalnom svijetu. Taj iskvareni svijet je stvorilo niža božanstva, ali taj svijet, sam po sebi, nije “pravi Bog”, iako se (u tom svijetu) predstavlja kao “jedan i jedini”. Katari to niže božanstvo poistovječuju sa Satanom. U suštini, onog Boga koga slavi rimska crkva, Katari su smatrali lažnim i da je takva crkva propala u materijalnu iskvarenost. Cilj katarskog učenja bio je oslobađenje ograničenosti duhovnih dometa i iskvarenosti materijalne egzistencije. Put oslobođenja je najprije podrazumijevao buđenje iz srednjevekovne “društvene stvarnosti” sa njenim crkvenim dogmama, i hijerarhijskim strukturama. Svoje mrtve, Katari nisu sahranjivali na crkvenim grobljima, nego u prirodnom okruženju. Postoje pisani podaci da se Katari

"ne brinu o ukopu mrtvih u crkvu ili groblje, izuzevši slučajeve kada se prikriju, govoreći da je bolje pokopavati se na drugim mjestima...Tako oni često i urede, da budu pokopani u polju ili voćnjaku".

U regenburškom Kodu X5 iz 15. stoljeća, za Valdeneze, navodi se:

"Oni ne priznaju crkveni pokop, nego govore i vjeruju, da se jednako može pokopavati posvuda. Oni također ne vjeruju da je groblje više sveto nego njiva ili koje drugo mjesto, voćnjak ili koja mu draga zemlja".[4]

Historija uredi

 
Sveti Dominik je predsjedavao inkvizicijom protiv Katara, 1459.

Katarska vjerovanja izvorno potiču od bogumila sa Balkana, a na zapad su se, preko Dalmacije, proširila prema Sjevernoj Italiji i Francuskoj. Zabilježeno je da su mnogi slavenski apokrifi prevođeni na latinski i širili se su među Katarima.[5] Takođe je postojala i određena idejna sličnost sa ranim pavlićanima sa Bliskog Istoka i Trakije

Prvi zabilježeni katar se pojavio u Limuzenu između 1012. i 1020. Nekoliko ih je otkriveno i ubijeno u Touluseu 1022. Sinod u Beču (1028.) i Touluseu (1056.) osudio je rastuće učenje, a propovijednici su ubrzo poslani na teren da suzbiju katarsku doktrinu. Unatoč svemu, katarstvo je ipak nastavilo da se širi, zahvaljujući putujućim trubadurima, a na današnjem jugu Francuske su stekli čvrsto uporište pod zaštitom Viljema, vojvode od Akvitanije (Aquitaine), brojnih grofova iz Tuluza i značajnih krugova tamošnjeg plemstva. Jedno od uporišta nalazilo se u Karkasonu, kojim su upravljali čuveni Trenkaveli. U to vrijeme, oblast Langdok (u kojoj se govorio oksitanski jezik) bila je čuvena po visokoj kulturi, toleranciji i slobodoumlju. Smatra se da su katari doprinijeli emancipaciji umjetnosti, jer su u južnoj Francuskoj trubaduri stvorili širok spektar književnih pravaca, dok je na sjeveru, gdje je katarstvo bilo slabo prihvaćeno, poezija trubadura uglavnom bila šablonska, najčešće posvećena slavnim bitkama aristokratije.[6]

Katari su odbijali plaćanje poreza rimskoj crkvi i uporno se bunili protiv njene iskvarenosti. Inače, pokret nije imao centar i poznato je da ih je bilo još i u oblastima koje su danas dijelovi Italije, Njemačke, Francuske, Španije, pa i Engleske.

Sabor u Sen Feliksu uredi

Značajna godina u katarskoj historiji je 1167, kada je održan sabor u Sen Feliksu (Saint-Félix-Lauragais), na kojem se odlučivalo o teritorijalnom razgraničenju katarskih crkvi.[7] Saboru, koji predstavlja značajnu tačku u razvoju evropskog dualističkog kršćanstva, prisustvovali su brojni predstavnici katarskih zajednica Langdoka, Lombardije, Francuske i Katalonije, a predsjedavao je Otac Nikita, bogumilski poglavar Konstantinopolja.

Godine 1179. održan je Treći lateranski koncil katoličke crkve, na kojem su heretici izopćeni i stavljeni u nadležnost svjetovnih vlasti koje su ih dužne progoniti.[7]

Katarski krstaški rat uredi

 
Spaljivanje Katara na lomači.

Početkom 13. stoljeća, protiv katara, crkva preduzima ofanzivu. Crkva je 1209. godine osnovala red svetog Franje koji ističu evanđeosko siromaštvo i nastoji onemogućiti katarsku propagandu protiv bogatsva crkve. Također potvrđuje red svetog Domenika, koji je usmjeren na preobraćanje „bezbožnika“ putem ubjeđivanja, inkvizicijom i lomačom. Godine 1215. Četvrti lateranski koncil legalizirao je nove redove i inkviziciju.

Papa Inoćentije III pokreće tzv. krstaški rat protiv Katara u Langdoku (danas južna Francuska) koji pustoši zemlju u periodu od 1209. do 1229. godine. Nasilje prema Katarima je bio veoma grubo, čak i prema srednjovjekovnim mjerilima. Na početku rata krstaši su pogubili cijeli jedan grad – Bezijer sa 10.000 stanovnika. Dana 15. augusta 1209. godine krstaši su osvojili Karkason, a stanovništvu su oteli svu imovinu i protjerali gole ljude iz grada. Nakon tog progona, mnogi katari bježe u Bosnu.[7] Papin legat, kardinal Konrad, 1223. godine piše da na Balkanu živi njihov starješina, kojeg albižani smatraju svojim papom i kojem dolaze po savjete. U to vrijeme je na čelu Starobosanske crkve bio djed Rastudije.

Nakon dvadesetogodišnjih borbi, katare je savladao Simon de Monfort, koji je prije toga (1202. godine) sudjelovao i u pokolju Zadrana. U ovom ratu, teritorija Francuske se gotovo udvostručava, uključujući područja koja su kulturno i jezički bila bliža Kataloniji nego Francuskoj.

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 8. 4. 2016. Pristupljeno 5. 12. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  2. ^ Lambert, Malcolm (1998). The Cathars. Oxford: Blackwell. str. 21. ISBN 0-631-14343-2.
  3. ^ The Cathars, Heresy and Authority in Medieval Europe, ed. Edward Peters, (University of Pennsylvania Press, 1980), 108.
  4. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 13. 11. 2007. Pristupljeno 6. 12. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  5. ^ "Arhivirana kopija" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 5. 12. 2019. Pristupljeno 6. 12. 2016.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  6. ^ Georgi Vassilev: Bogomils Cathars, Lollarsd ant thr high social position of women in tje Middle ages.
  7. ^ a b c Josip Vrandečić, Crkva bosanska i Crkva dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji

Dopunska literatura uredi

Vanjski linkovi uredi

Šablon:Historija kršćanstva