Infracrvena astronomija

Infracrvena astronomija je područje astronomije koji se bavi istraživanjem infracrvenog zračenja, koje emituju kosmički objekti. Ona se graniči sa klasičnom, odnosno optičkom astronomijom vidljivih zraka kao i radioastronomijom. Posmatranja infracrvenih zraka su moguća na Zemljinoj površini do talasne dužini 1-30 µm. Od 700 µm pa nadalje je, zbog sastava atmosfere, nemoguć prodor infracrvenih zraka. Do 700 µm postoje takozvani "prozori", odnosno određena područja, talasnih dužina koja prolaze kroz atmosferu. Nalaze se primjera radi kod 340, 350 i 450 µm. Zbog visoke apsorpcije atmosfere posmatranja na Zemlji se obavljaju na velikim visinama, gdje je rjeđi vazduh. Trenutno najveći infracrveni teleskop na se nalazi na visini od 4025 m na brdu Mauna Kea na Havajima. Pored toga koriste se baloni, avioni i sateliti za posmatranje. Infracrveni objekti su obično hladni čiji se maksimum intenziteta nalazi u infracrvenom području. Prva infracrveno pretraga urađena je 1965. na opservatoriji Mount Wilson. Osnova ovih posmatranja je dovela do razvoja raznih aparata za posmatranje. Dolaze infracrveni teleskopi s poluprovodnim detektorima s rashladnim uređajima, da bi se smanjilo ometanje toplotom teleskopa. Veoma značajan za posmatranje je bio start satelita IRAS 1983. da bi 1995 slijedila svemirska opservatorija ISO. U augustu 2003. NASA je lansirala svemirski teleskop Spitzer. [1]

Galaksija Vrtlog na infracrvenom snimku talasne dužine 2µm

Reference uredi

  1. ^ Astronomie - Planeten, Sterne, Galaxien. Mannheim: Der Brockhaus. 2006. str. 181. ISBN 3-7653-1231-2. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)

Vanjski linkovi uredi