Historija Izraela i Palestine
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
U pojmu Izrael (egip. ysrys; ugarit. yśril; heb. ישראל [yisra'el]; grč. ἰσραήλ; lat. israel) sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praočeva Židova, imenom Jakova; izraelski narod; naziv sjevernog kraljevstva, od Salomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom "Palestina"; ime moderne Države Izrael.
.svg)
.jpg)
Naziv Palestina (egip. p-r-s-t; asir. palaštu; heb. פלשת [pelešet]; arap. فلسطين; [filastīn] ili [falastīn]; grč. παλαιστίνη; lat. palaestina) Grci upotrebljavaju u geografskom pojmu Sirija-Palestina, a što je helenizirani naziv za zemlju Filistejaca. Palestina je uglavnom geografski pojam, uz dva historijska razdoblja kada postaje i politički pojam: za vrijeme rimskog cara Hadrijana, koji provinciji Judeji mijenja ime u provinciju Sirija-Palestina i za vrijeme britanskog mandata, kada se mandat lige naroda naziva Palestina.
Ovaj članak bavi se historijom geografskog područja na koje se odnosi naziv Izrael (Palestina) od prahistorije do osnivanja Države Izrael. O historiji moderne Države Izrael detaljnije podatke može se naći u člancima pod nazivom Izrael, Uspostava i historija Države Izrael, Bliskoistočni sukob.
O prahistoriji Izraela i Palestine, od paleolitika do bronzanog doba vidi članak Prahistorija Izraela i Palestine.
Željezno doba I uredi
Biblijska historija se na neki način smješta u kontekst stvarne historije o kojoj postoje arheološki i pisani dokazi. Ipak, najstariju historiju, biblijsku prahistoriju, biblijski pisci su počeli zapisivati najranije negdje od 6. vijeka p. n. e., pa se tekstovi koji se odnose na raniju historiju moraju smjestiti u područje usmene predaje i legendi.
Pojava Izraelaca u Kanaanu uredi
Arheološka nalazišta iz željeznog doba I (oko. 1200.-900. p. n. e.) svjedoče o novoj društveno-ekonomskoj prekretnici na području Izraela i Palestine. Krajem bronzanog doba, dio gradova je uništen, a civilizacija se posebno nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubljene u stijenama (npr. u Hazoru). Počinje upotreba željeza, a zemlja se obrađuje na terasastim površinama.
Prema biblijskom izvještaju ovdje bi trebalo smjestiti dolazak Izraelaca u Kanaan i osvajanje zemlje, no ne postoje arheološki dokazi o nasilnom prekidu civilizacije mlađeg bronzanog doba ili o širokim razaranjima. Nema niti pisanih izvora, izuzme li se Merneptin natpis. Naučnici općenito smatraju da se više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana, pa su preostale druge dvije teorije. Prva pretpostavlja sedentariziranje nomadskog stanovništva, koje je moglo pristići i iz Transjoradanije, a druga, vjerovatnija, pretpostavlja da je bila riječ o unutrašnjoj pobuni seoskog, već sedentariziranog, stanovništva.
Sa druge strane, teško je odrediti etnički sastav ovog novonastalog elementa u Kanaanu. Uz Izraelce, tu su još uvijek i Kanaanci, dok obalne i nizinske dijelove obitavaju Filistejci, a možda i drugi "Narodi s mora".
Biblijski izvještaj o dolasku Izraelaca u Kanaan uredi
Prema Bibliji Abraham, praotac Židova doselio se iz planinskih predjela Mezopotamije u zemlju Kanaan. Živio je nomadskim životom, a bavio se stočarstvom. On i njegovi potomci bili su neka vrsta plemenskih vođa, patrijarha. Zbog teških uvjeta života i gladi u doba patrijarha Josipa odselili su se u plodni Egipat. Ondje su prihvatili sjedilački način života i počeli se baviti poljoprivredom. U novoj domovini su ispočetka živjeli kao slobodni seljaci, a pojedinci su se uspjeli uzdići i na visoke položaje u Novom kraljevstvu. Zbog rasta uticaja ubrzo su došli u sukob sa faraonima XIX. dinastije.
Kako bi se spasili od ropstva, oko 1235. p. n. e., pod vodstvom Mojsija ponovno kreću u seobu preko Crvenog mora (najvjerovatnije ovdje nije riječ o današnjem Crvenom moru) i Sinaja u Kanaan. Mojsije, čije historijsko postojanje nije potvrđeno, smatra se osnivačem jevrejske vjere. Prema Petoknjižju on je oslobodio Izraelce iz egipatskog ropstva, a Bog Jahve mu je na gori Sinaj objavio Deset zapovijedi i Zakon, utemeljivši jevrejski narod.
Nakon bijega iz Egipta, Jevreji su pod vodstvom Jošue stigli u Kanaan. Dolaskom u novu-staru domovinu uskoro su se sukobili sa tamošnjim stanovnicima Filistejcima i Kanaancima. Izraelska plemena zauzimaju svoja područja, a biblijski je opis o tome često idealan, te pojedinim plemenima pripisuje više teritorija nego što je to realno bilo moguće. Osobito se to odnosi na područja istočno od rijeke Jordana, kao i na pripisivanje Danu područja Šarona i Šefele (vidi: 12 izraelskih plemena).
Tokom dugotrajnih borbi sa starosjediocima na čelu naroda izdvojili su se suci, karizmatske plemenske vođe. Biblija donosi niz izvještaja o sukobima Izraelaca sa Kanaancima i Filistejcima, a među njima posebno je značajan onaj koji opisuje pobjedu Izraelaca, predvođenih Deborom i njenim vojskovođom Barakom nad Kanaancima u Tanaku oko 1125. p. n. e. Iako je čitav izvještaj nastao tek negdje u 7. vijeku p. n. e., pobjednička pjesma koju sadrži u Knjizi o Sucima 5) nastala je nedugo nakon samog događaja, pa je time i najstariji tekst u Bibliji.
Uspostava kraljevstva uredi
Urbani razvoj u drugoj polovini 11. vijeka p. n. e. možda govori u prilog početka monarhijskog uređenja među Izraelcima. Biblija govori o kralju Šaulu, porijeklom iz plemena Benjamina, ali o njemu ne postoje nikakvi izvanbiblijski podaci.
Davidovo kraljevstvo uredi
Na prelasku iz 11. u 10. vijek p. n. e. nasljeđuje ga David, iz plemena Jude, koji je najprije bio kralj Jude u Hebronu, a po preuzimanju vlasti nad cijelim Izraelom prenio je svoje sjedište u Jerusalem, dotada grad kanaanskog plemena Jebusejaca. Iako su u Jerusalemu poznati ostaci kako iz predizraelskog, tako i iz izraelskog razdoblja, nema tragova nasilnog osvajanja grada, a građevine iz željeznog doba I dolaze na vidjelo u posljednjim arheološkim iskapanjima (nakon 2000. godine).
Na sličan način nedostaju i izvanbibilijski podaci o Davidovu osvajanju Filisteje, Edoma, Moaba, Amona, kao i o svođenju Arama na vazalsku ovisnost.
Jasno je, međutim, da je u Davidovo doba izraelsko društvo doživjelo transformaciju iz labavog saveza plemena u pravu državu.
Salomonovo kraljevstvo uredi
Davida nasljeđuje Salomon (sredinom 10. vijeka p. n. e.). Za vrijeme njegove vladavine gradi se prvi hram u Jeruzalemu, o kojemu danas nemamo materijalnih dokaza; zbog povoljnog položaja Izraela na dva glavna puta između Egipta i Mezopotamije šire se trgovinski odnosi s okolnim područjima. O njegovoj moći, ili moći njegovih neposrednih nasljednika, svjedoči nešto više arheoloških ostataka, osobito u vidu zidina Hazora, Megida i Gezera, te utvrda u pustinji Negev, što uključuje i veliko nalazište u Beer Ševi.
Ipak, čini se da su ambiciozni Salomonovi graditeljski poduhvati doveli do prevelikih izdanja, što je potaklo pobunu i konačnu podjelu kraljevstva pod njegovim nasljednicima.
Željezno doba II uredi
Željezno doba II (oko 900.-600. p. n. e.) donosi znakove punog razvoja izraelske monarhije te vrhunca materijalne kulture na ovom prostoru.
Podijeljeno kraljevstvo uredi
.
Biblijski izvještaji govore o sukobima nakon Salomonove smrti (oko 922. p. n. e.), te o pobuni Jeroboama i sjevernih plemena, nakon čega se kraljevstvo dijeli na dvije države: Izrael (s centrima u Šekemu i Samariji), te Judu (s centrom u Jerusalemu).
Kraljevstvo Izrael obuhvata teritorije devet plemena: Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan, Manaše, Efraim, Ruben i Gad, dok kraljevstvo Juda obuhvata teritorije plemena Jude, Benjamina i Šimuna (čini se da je ovo pleme već bilo asimilirano u Judu).
Uz stvaranje nove političke vlasti na sjeveru, uspostavlja se i novi kult sa svetištima u Betelu i Danu, o čemu postoje i čvrsti arheološki dokazi. Osobito je značajan hramski prostor na nalazištu Tel Dan na samom sjeveru Izraela, uz koji su nađeni žrtvenici, antropomorfne figure, bronzani ukrasi i spaljene životinjske kosti. O moći Sjevernog kraljevstva svjedoči i rast gradova s pripadajućim fortifikacijama, konjskim stajama (npr. u Megidu) i velikim skladištima (npr. u Hazoru), osobito iz 9. st. p. n. e., a to znači iz vremena kraljeva Ahaba, ili iz 8. st., to jest iz vremena Jeroboama II.
Južno kraljevstvo predstavljeno je razvojem gradnje u Jerusalemu, uokolo nekadašnjeg jebusejskog grada, te dobro sačuvanim ostacima gradova i utvrda u pustinji Negev, osobito u Beer Ševi i Aradu, gdje je, uz uobičajene utvrde, nađen i mali židovski hram, čija je upotreba prestala u doba kralja Ezekije ili, vjerojatnije, kralja Jošije (7. st. p. n. e.), koji provodi vjersku reformu sa središtem u Jerusalemu. Nedaleko od Arada nađen je i hebrejski natpis koji u blagoslovu spominje "Jahvu i njegovu Ašeru" (žensko božanstvo plodnosti), što govori o religijskom sinkretizmu toga doba.
U oba kraljevstva počinje se stvarati pisana predaja vjerskog sadržaja, koja će činiti temelj buduće Biblije. U Izraelu djeluju proroci Amos i Hošea, a u Judi Izaija i Mihej. Neki dijelovi biblijskih knjiga koji nose njihova imena potiču iz tog vremena.
Sredinom 9. st. počinje rast Asirije pod Asurbanipalom II. (883.-859. p. n. e.) i Salmanasarom III. (858.-824. p. n. e.), a sve više slabi uticaj Egipta na ovim prostorima.
Asirska i babilonska osvajanja uredi
U novim se prilikama promijenio i položaj dviju židovskih država. Nije više postojala ravnoteža između Egipta i Asirije, a prostor između ove dvije sile padao je sve više pod uticaj najprije Asirije, a potom i Babilonije.
Pad Izraela pod asirsku vlast uredi
Nakon smrti moćnog Jeroboama II. (oko 786.-746. p. n. e.) Sjevernim Kraljevstvom je zavladalo bezvlađe, dok Menahem (oko 745.-738. p. n. e.) nije preuzeo vlast i prihvatio biti vazalom Asirije, plaćajući Tiglat Pileseru III. visoki danak. Isto je stanje nastavljeno i za vrijeme Menahemovog sina Pekahije (oko 738.-737. p. n. e.), kojeg je pogubio njegov vojskovođa Pekah, preuzeo vlast i uspostavio savez sa susjednim Aramom protiv Asirije, što je na kraju dovelo do poraza, te Tiglat Pileser III. oko 734. p. n. e. osvaja Gilead i Galileju od koje stvara asirsku provinciju "Magiddu" (prema gradu Megidu. Na asirskom prijestolju nasljeđuje ga Salmanasar V. (726.-722. p. n. e.) koji dvije ili tri godine opsjeda Samariju, središte Sjevernog Kraljevstva.
722. ili 721. p. n. e. Samarija pada pod asirsku vlast, a Salmanasara V., ubijenog u pobuni, nasljeđuje Sargon II. (721.-705. p. n. e.), pa nije jasno ko je od njih dvojice stvarni osvajač Samarije. Moguće je da Sargon pripisuje sebi pobjedu svoga prethodnika. U svakom slučaju, pod njegovom su vlašću stanovnici Samarije preseljeni u Asiriju, a dio je pobjegao na jug i našao utočište u Jerusalemu, gdje će kralj Ezekija za njih podići novi dio grada.
Malo je izvanbiblijskih izvora o padu Samarije, ponajprije stoga što je Salmanasar V. kratko vladao, te nisu nađeni mnogi zapisi iz njegovog doba. O Sargonovim pothvatima ostao je dokument iz njegovog vremena obično naslovljen Asirska povelja, koji govori o nutarnjim problemima Asirije i Sargonovu usponu na vlast, što je potaklo Samariju i susjedne zemlje na pobunu. Sargon ih je prema tom spisu sve pokorio, a potom se uz sredozemnu obalu spustio sve do Gaze, te pobijedio Egipćane.
Na svim većim arheološkim nalazima u sloju koji odgovara ovom razdoblju se nalaze svjedočanstva o opsežnim uništavanjima i ratnim sukobima. Ipak, mnoga manja mjesta ostala su netaknuta.
Kraj Judinog kraljevstva uredi
Za to vrijeme na jugu, u Judi, vlada kralj Ezekija (729.-687. p. n. e.), sklapa savez s Egipćanima i Etiopljanima protiv Asirije. U vidu pripreme za ovu pobunu, sazidao je i zapadni jerusalemski brežuljak gdje su obitavali prognanici iz Izraela, te osigurao zalihe vode kopajući podzemne kanale kako bi izvorsku vodu doveo unutar grada. Tragovi oba ova pothvata arheološki su istraženi, a u Ezekijinu tunelu za vodu nađen je i natpis iz toga doba. Iz Hrama je, kao znak nepodlaganja Asircima, uklonio njihovo posuđe, što je kasniji biblijski pisac protumačio kao vjersku obnovu, vjerovatno preslikavajući na Ezekijino vrijeme ono što je kasnije učinio Jošija. Uz Ezekiju je djelovao prorok Izaija, a dio njegove knjige potiče iz toga razdoblja.
Asirci su kroz područje Jude prošli 701. p. n. e., za vrijeme asirskog kralja Sanheriba, pri čemu su osvojili 46 gradova, među kojima i Lakiš, gdje su pri arheološkim iskapanjima nađene krhotine s natpisima koji, čini se, sadrže dramatične pozive u pomoć neposredno prije pada grada. Iako se i pad Jerusalema činio neminovnim, Asirci su se iznenada povukli. Dok Biblija to tumači kao zahvat Božiji, izvanbiblijski izvori govore o babilonskom otporu protiv Asirije, pa se vojska vjerovatno vratila u prijestolnicu Ninivu radi unutrašnjih neprilika.
Kralj Jošija (oko 640-609. p. n. e.) proveo je vjersku reformu te ga biblijski tekstovi drže za osobitog junaka, u čije je vrijeme za popravka Hrama nađena "Knjiga Zakona", što je neki poistovjećuju s Ponovljenim zakonikom. Dok se asirsko kraljevstvo raspadalo, Jošija je nastojao povećati svoju moć. Kako bi postigao jedinstvo naroda, centralizira i kult u jerusalemskom Hramu, te zabranjuje sva ostala svetišta u kraljevstvu. O prestanku upotreb svetišta u to doba, imamo arheološke dokaze u Tel Aradu. Ipak, Jošija je poginuo kod Megida u borbi s Egipćanima koji su pošli upomoć Asircima, kao odbrani protiv rastuće snage Babilonaca. Tako je kraljevstvo Jude palo pod Egipatski uticaj.
Kraj Jude označen je pobjedom Babilonaca, predvođenih Nabukodonozorom, nad Egipćanima, u bici kod Karkemiša (605. p. n. e.). Nekoliko godina kasnije (598. p. n. e.) Babilonci kreću na Jerusalem, koji se sljedeće godine predaje, a kraljevska porodica je odvedena u Babilon. Nakon još jedne pobune u Judi, potaknute od strane egipatskog faraona Psamtika II., Jerusalem je razoren (587. p. n. e.), skupa s Hramom i dvorom, a viši sloj stanovništva odveden je u Babilon. U previranjima, dio stanovništva pobjegao je i u Egipat. Kroz ovo vrijeme u Jerusalemu je djelovao prorok Jeremija, a dio njegove knjige potječe iz vremena prije odlaska u progonstvo.
Razorenje Jeruzalema označava i kraj židovske vlasti nad ovim krajevima, a početak nadmoći raznih velikih sila: Babilona, Perzije, te raznih helenističkih država. Židovska izravna vlast u ovim krajevima bit će obnovljena tek 164. p. n. e.
Perzijsko i helenističko razdoblje uredi
Od 545. do 538. p. n. e. čitav Bliski istok, uključujući i ove prostore, dolazi pod vlast Perzije (539. p. n. e. perzijski "kralj nad kraljevima", Kir, osvaja Babilon). U 4. st. p. n. e., osvajanjima Aleksandra Velikog, svi ovi prostori dolaze pod helenistički uticaj, čije se trajanje računa do Pompejevih osvajanja sredinom 1. st. p. n. e.
Perzijska vlast i povratak Židova u Judeju uredi
Perzijski vladar Kir, oko 537. p. n. e., omogućava Židovima povratak u Jerusalem i dozvoljava obnovu Hrama. Dok Biblija (knjige o Ezri i Nehemiji) taj njegov potez tumači kao čin pobožnosti prema židovskom Bogu, iz historijskih izvora saznajemo da je Kir jednako postupao sa svetištima i hramovima ostalih naroda. U ovom području, pridobijanje naklonosti domaćeg stanovništva bilo je važno u vidu budućeg osvajanja Egipta. Pred kraj 6. st. p. n. e. dovršena je obnova jerusalemskog Hrama, a u Jerusalemu tada djeluju proroci Hagaj i Zaharija. U razdoblju vjerske obnove u 5. st. p. n. e. neki vide početke sinagogalnog bogoslužja u židovstvu.
Za vladavine Darija I. (522-486. p. n. e.) utvrđene su granice ove nove sile, a ustaljen je i unutrašnji ustroj putem podjele na dvadesetak satrapija. Svaka od njih podijeljena je u manje pokrajine. Prostor Izraela i Palestine činio je samo mali dio satrapije koja se zvala "Preko Rijeke" (misli se na Eufrat), a u nju je još uključena i Sirija, Fenikija i Kipar. U perzijsko su doba manje pokrajine na ovom području bile: Megido, Dor, Samarija, Judeja, Ašdod i Gaza. Na čelu svake pokrajine bio je perzijski ili lokalni upravnik koji je bio odgovoran satrapu satrapije "Preko Rijeke".
U Judeji upravnici su bili Židovi (npr. Zerubabel, imali su velikog sveštenika u Hramu, a u cijeloj pokrajini vrijedi zakonodavstvo biblijskog Petoknjižja. Tako je pokrajina Judeja postala zapravo teokratska država koja je imala pravo i na kovanje vlastitog novca s oznakom jhd (heb. jahud, "Judeja"). Poznate su razmirice između pokrajina Judeje i Samarije (upravnik Sanbalat), o čemu postoje i pisani izvori. U to doba se ustaljuje i židovska vojna kolonija u Elefantini, ostrvu kod Asuana u Egiptu, gdje je nađen velik broj papirusa sa spisima iz 5. st. p. n. e. na aramejskom. I, dok su perzijski vladari bili vrlo popustljivi u pitanjima kulture i religije, u pitanju poreza i finansija bili su izrazito strogi. Porezi su se plaćali isključivo u dragocjenim metalima.
Helenističko doba uredi
Godine 332. p. n. e. Perzijance poražava Aleksandar Veliki. Nakon njegove smrti (323. p. n. e.), njegova područja se dijele među dijadosima, a prostor Izraela i Palestine, u tom procesu, 5 puta mijenja vladara, prelazeći iz ruku Seleukovića (kojima su pripale Sirija i Babilonija) u ruke Ptolemeja (Egipat). Tako je 301. p. n. e. ovo dio ptolemejske države, dok njim, od 200. p. n. e., vladaju Seleukovići. Helenistička kultura ulazi u sve pore društva, od graditeljstva i keramike, do sporta i književnosti. Oko 200. p. n. e., vjerovatno u Aleksandriji, dobar dio Starog zavjeta preveden je na grčki, a dio biblijskih knjiga i nastaje izvorno na grčkom. Usto, nastaje i bogata apokaliptička književnost.
Neposredno nakon zauzimanja Judeje, Antioh III. Veliki iz dinastije Seleukovića jamči toj pokrajini status teokratske države, te u njoj raste uloga velikih sveštenika. Ipak, takav položaj Judeje nije se dugo zadržao. Kad je na vlast došao Antioh IV. Epifan počeli su i sukobi, što je kulminiralo velikim progonom Židova od 167. do 164. p. n. e. i ukazom o zabrani židovskih obreda u jerusalemskom Hramu, gdje se uvodi obožavanje Zeusa Olimpskog. Ovi postupci potiču židovski ustanak predvođen Makabejcima. Smrću Antioha IV. situacija se smiruje, a Židovi ponovno posvećuju Hram 164. p. n. e. (događaj se slavi u židovstvu kao praznik Hanuka). Ipak, sukobi će se nastaviti sve dok Antioh VI. ne imenuje Jonatana Makabejca namjesnikom Sirije, a brata mu Šimuna vojnim zapovijednikom. Šimun će konačno postati veliki sveštenik i prvi etnarh Judeje (143.-134. p. n. e.). Time počinje razdoblje vladavine dinastije Hašmonejaca koje će kraj 2. i čitav 1. vijek p. n. e. obilježiti žestokim dinastičkim borbama.
Budući da je etnarh, koji je imao političku vlast, i veliki sveštenik u ovom razdoblju bio jedna te ista osoba, porasla je uloga sveštenstva u Judeji, a kao reakcija na takvo stanje stvari nastaju različite vjerske sekte. Među njima su najpoznatiji farizeji i eseni, kao i zajednica koja se, kao opozicija jerusalemskom hramskom sveštenstvu, okupila u Kumranu. Sa svešteničke strane se osniva stranka saduceja.
Borbe između Makabejaca i helenista posvjedočene su i u arheološkim istraživanjima u obliku tipične židovske i tipične helenističke umjetnosti. Tako, na primjer, iz istog razdoblja imamo i najfinije helenističke uljanice, ali i one grubo izrađene i zastarjele židovskog tipa, kao znak odbijanja novina. Istovremeno, na području Samarije stanovništvo je izmiješano i opire se nasilnim pokušajima judizacije.
Sredinom 1. st. p. n. e. slabi moć Selukovića, a na historijsku pozornicu stupaju Rimljani.
Rimsko i bizantsko razdoblje uredi
Pod rimskom vlašću uredi
Za vrijeme borbe za vlast u Judeji između dvojice Hasmonejaca, Hirkana II., uz kojega su pristajali farizeji i Aristobula II., uz kojega su pristajali protivnici farizeja, u njihove se razmirice upliću Rimljani u osobi Pompeja Velikog. On 63. p. n. e. osvaja Judeju, svrgava Aristobula i na mjesto velikog sveštenika, a potom i etnarha, ponovo postavlja Hirkana, a Judeja postaje dijelom rimske provincije Sirije. U to vrijeme sve više jača uloga Hirkanovog službenika Antipatera. 40. p. n. e. u Judeju provaljuju Parti, odvode Hirkana, a Antipaterov sin, Herod bježi u Rim. Odatle organizira ponovno osvajanje Judeje i 37. p. n. e. osvaja Jerusalem i postaje kralj Judeje i okolnih područja, uključujući Samariju i Galileju. Herod za svoje vlasti poduzima opsežne graditeljske radove, podiže utvrde poput Masade i Herodiona, gradi palače, poput svog zimskog dvora u Jerihonu, te obnavlja svetišta, poput onog u Hebronu i, posebno, hrama u Jerusalemu.
Nakon Herodove smrti njegovo kraljevstvo je podijeljeno među njegovim sinovima koji vladaju pojedinim dijelovima ovog područja bilo kao etnarsi, bilo kao tetrarsi. 6. godine car August pretvara Judeju u prokuratorsku provinciju, dok će u ostalim krajevima još neko vrijeme vladati Herodovi nasljednici. Među prokuratorima, to jest upraviteljima, Judeje bit će i Poncije Pilatus.
1. vijek je obilježen velikim previranjima, kako na političkom, tako i na religioznom području. U tom se kontekstu pojavljuje Isus Krist i židovska sljedba, koja će kasnije postati poznata kao kršćanstvo. Istovremeno jačaju i druge sljedbe, poput farizeja, zelota i esena.
Godine 66. izbija Prvi židovski ustanak protiv Rimljana. Vespazijan (koji od 67. godine ratuje u Judeji) državnim udarom 69. godine dolazi na čelo Rima; njegov sin Titus osvaja Jerusalem 70. godine uništavajući drugi Hram (Opsežniji prikaz vidi u članku zeloti), a konačnu pobjedu slave kod utvrde Masade nakon dugotrajne opsade.
Rabin Johanan ben Zakaj, farizej, je protivnik zelota), bježi iz Jerusalema te od Rima uspijeva dobiti dozvolu za osnivanje centra učenja i sjedišta Sinedrija u Jabni, gdje će pred kraj 2. st. biti utvrđen i sastav židovske Biblije, to jest Tanakha. Na taj način je židovstvo uspjelo preživjeti razarenje Hrama i propast Jerusalema. Sanhedrin je postao i ostao vrhovno religijsko, politiko i sudsko tijelo sve do 425. godine, kad je prisilno raspušten od strane, tada kršćanskog, Rimskog Carstva.
Židovi, u 2. vijeku, dižu Drugi ustanak pod vodstvom Bar Kohbe, kojeg Rimljani guše 135. godine. (Vidi ospežniji prikaz: Ustanak Šimuna Bar Kohbe). Nakon toga, Rimljani istjeruju Židove iz Jerusalema, mijenjajući ime grada u Aelia Capitolina, dok samoj provinciji mijenjaju ime u Sirija-Palestina prema grčkom nazivu.
Bogati su arheološki nalazi iz Herodovog, odnosno rimskog doba. Uz već spomenute Herodove graditeljske radove, tu su i ostaci čitavih gradova, poput Bet Šeana, Banijasa, Seforisa i Cezareje, a ponešto ostataka rimskih ulica vidljivo je i u Jerusalemu.
Uspon i pad Bizanta uredi
Dolaskom na vlast cara Konstantina I. (306.-337.) i njegovim Milanskim ediktom kojim se kršćanstvo proglašava dozvoljenom religijom (lat. religio licita), počinju se mijenjati i prilike u ovim krajevima, posebno nakon Konstantinove pobjede nad njegovim suvladarom na Istoku, Licinijem (oko 325.). Prema izvještajima Euzebija, biskupa u Cezareji i savremenika Konstantinova, bila je velika uloga Konstantinove majke Helene (u nekim krajevima se naziva i Jelena), koja je potakla svoga sina na približavanje kršćanstvu.
Pod tim uticajem, već u 4. st. u Jerusalemu nastaje bazilika Svetog groba na mjestu Kalvarije i Isusovog groba, u Betlehemu je izgrađena bazilika Rođenja Isusova], a nastaju svetišta i u drugim krajevima. U sve većem broju ove krajeve obilaze kršćanski hodočasnici što dovodi do sve većeg ekonomskog napretka. Pored toga, hodočasnici često ostavljaju i pisane izvještaje o svojim putovanjima, koji su do danas dragocjeni izvori znanja o prilikama tog vremena.
Istovremeno, Židovi, koji su 135. godine protjerani iz Jerusalema, sada za vrijeme praznika smiju posjetiti ovaj grad, koji ponovo nosi svoje staro ime. U Galileji, posebno u gradu Tiberijadi cvate rabinska škola u kojoj je standardiziran vokalizirani tekst hebrejske Biblije. Kroz bizantsko razdoblje vođe Židova su nosili naslov patrijarh. Iz toga doba su sačuvane brojne sinagoge, kako u Galileji (u Kafarnaumu, Katzrinu, Korozainu, Tiberijadi, Seforisu, Baramu), tako i u Samariji (kao ona u Bet Alfi, s lijepim mozaikom), i u Judeji (npr. u En Gediju).
Novi, ali i posljednji veliki zamah bizantske vlasti u ovim krajevima nastaje u vrijeme cara Justinijana I. (527.-565.). On je putem jedinstvene religije, kršćanstva, želio ujediniti svoje veliko i raznoliko carstvo, te je zabranio i teško progonio svaki poganski kult. Od toga trenutka mijenja se i položaj Židova. Ne samo da su im bila ograničena dotadašnja prava, nego im je bilo zabranjeno koristiti hebrejski jezik u sinagogama. Još je gore bilo Samarijancima koji su zbog toga poduzimali ustanke, ali i prave osvete protiv kršćana na području Samarije. U skladu s takvom Justinijanovom politikom išla je i nova izgradnja velikih crkava i dogradnja starih, a na čitavom Bliskom istoku su brojni ostaci građevina, keramike i novčanica iz tog doba.
Dok je Bizantsko carstvo bilo zaokupljeno građanskim ratovima i odbranom granica od Slavena i Avara, perzijski vladar Kosrov II. Parviz iz dinastije Sasanida osvaja 614 . Jerusalem, a potom i Egipat. Tom prilikom su porušene sve crkve, osim one u Betlehemu. Bizantski car Heraklije (610-641.) uspijeva 627. godine povratiti izgubljena područja.
Ipak, Bizantsko carstvo, razgrađeno i unutrašnjim nezadovoljstvom zbog prevelikih davanja i nerazumijevanja mjesne semitske kulture neće više na ovom području obnoviti svoju moć.
Razdoblje arapskih osvajanja i krstaških ratova uredi
Drugi Muhamedov nasljednik, kalif Omar (arap. Umar ibn al-Khattab) nastavlja s osvajanjima ovih dijelova Bizantskog Carstva. 636. godine u bici kod Jarmuka arapske snage se pokazuju jačim od bizantskih koje se naglo počinju povlačiti. Slijedi sedmomjesečna opsada Jerusalema, nakon koje, prema kasnijim svjedočanstvima, jerusalemski patrijarh Sofronije daje Omaru ključeve grada.
Omajadi i Abasidi uredi
Čitavo područje današnjeg Izraela i Palestine ostalo je pod neprekidnom muslimanskom vlašću više od 4 vijeka, sve do 1099. godine.
Vlast Omajada uredi
Peti kalif, Muavija I. (661-680.), obično se smatra začetnikom dinastije Omajada koja je do 750. vladala uglavnom iz Damaska. U njihovo doba doseljava se sve više Arapa u ova područja, iz upotrebe nestaje grčki jezik, a potom i aramejski, a počinje se koristiti arapski. Od sada se ovdje uz, Židove i kršćane, nalaze i muslimani, no trebalo je više od stotinu godina da bi stanovništvo postalo većinski muslimansko.
Čitavo vrijeme omajadske vlasti označeno je blagostanjem, jer je i ovo područje, zbog blizine Damaska, imalo koristi od velikih osvajanja koja su doprla sve do Španije.
691. godine podignuta je znamenita Kupola nad Stijenom u Jeruzalemu, a gradi se i na drugim mjestima. Posebno je poznata omajadska Hišamova palača u Jerihonu.
Vlast Abasida uredi
Premještanjem središta vlasti u Bagdad, 762. godine, pod vlašću dinastije Abasida i značenje područja Izraela i Palestine znatno je smanjeno. Ipak, bilo je to vrijeme procvata islamske umjetnosti, filozofije, književnosti i kulture u čemu je i ovo područje učestvovalo.
Takvo stanje će biti prekinuto početkom 11. st. upadima Seldžuka i vlašću Fatimida iz Kaira. I dok je kod ovih posljednjih uglavnom prevladavao stav tolerancije prema Židovima i kršćanima, te su neki zauizmali i važne položaje u državi, bilo je i izuzetaka, među kojima je najpoznatiji tzv. "Ludi Kalif", Al-Hakim bi-Amr Allah koji je 1009. uništio baziliku Svetog groba u Jerusalemu. Njegovi nasljednici su nastavili prethodnu politiku, no 1076. Jerusalem zauzimaju Seldžuci, neprijateljski raspoloženi prema kršćanima, što je bio jedan od povoda Prvog krstaškog rata.
Krstaško razdoblje uredi
Prvi krstaški rat su poveli, na poziv pape Urbana II. iz 1095., francuski, flandrijski i normanski velikaši. Krenuli su u augustu 1096., a predvodiili su ih Godfrid Bouillonski i njegov brat Baldovin. Već 1098. osvajaju Edesu, na jugoistoku današnje Turske, a odande se spuštaju prema jugu. 1099. godine, nakon dugotrajne opsade i više bezuspješnih pokušaja, uspijevaju ući u Jerusalem. Nakon osvajanja čitavog područja, osnivaju nekoliko krstaških država. To su: Grofovija Edesa i Prinčevina Antiohija (na pograničnom prostoru između današnje Turske i Sirije, Grofovija Tripoli (u današnjem Libanonu) i, naravno, Jerusalemsko Kraljevstvo.
Usto, postojalo je već odranije armensko kraljevstvo Cilicija, također u jugoistočnoj Turskoj, koje u ovo doba stvara snažne veze sa Zapadom. Samo Jerusalemsko Kraljevstvo je imalo više vazalskih država, među kojima su najznačajnije: Prinčevina Galileja, Grofovija Jafe i Aškelona, Kneževina Transjordanija i Kneževina Sidona.
1187. godine, u bici kod Hatinskih rogova, nedaleko od Galilejskog jezera, odvila se presudna bitka između krstaške i muslimanske vojske. Muslimane je predvodio Saladin, koji od toga trenutka počinje vladati Jerusalemom.
Krstaška vlast će ostati na ovim prostorima sve do 1291. kada pada i posljednja njihova utvrda u Akriju ili Akku.
Uprkos razmjerno kratkotrajnoj vlasti, tek nekih 100-200 godina, krstaši su u ovim krajevima ostavili zamjetna umjetnička djela, a to posebno vrijedi za graditeljstvo. Odmah po dolasku u Jerusalem obnovili su i dobrim dijelom nanovo izgradili baziliku Svetog groba, obnovili Dvoranu Posljednje večere, počeli su s izgradnjom velike crkve u Nazaretu, kao i niza ostalih crkava, a sve u stilu prelaska iz romanike u gotiku. Usto, izgradili su čitav niz utvrda, poput Cezareje, Akrija, Belvoira i Montforta. Njihova prisutnost je vidljiva i u obnavljanju gradskih ulica, posebno u Jerusalemu.
U krstaškim pohodima učestvovali su i neki poznatiji evropski vladari. Bio je ovdje engleski kralj Ričard Lavljeg Srca i francuski kralj Luj IX.
Drugo arapsko razdoblje i turska vlast uredi
Vlast Ajubida i Mameluka uredi
Saladin (arap. Salah ed-Din) osvojio je 1169. Egipat, a 1187. i Jerusalem. Nakon njegove smrti 1193. i borbe za vlast, naslijedio ga je brat Al Adil. Bio je to početak vlasti kurdske dinastije Ajubida, koja je dobila ime po Saladinovu ocu, a vladala je iz Kaira. Njihova vlast je u ovim krajevima bila obilježena stalnim borbama protiv preostalih krstaških područja sa središtem u Akriju.
Peti krstaški rat je trebao s egipatske strane dovesti krstaše do Jerusalema, no završio je porazom kod Damiette 1217. Šesti krstaški rat, što ga je 1228. poveo Fridrik II. doveo je do kratkotrajne premoći nad Ajubidima. Bila je dovoljna samo vijest o brojnosti i moći Fridrikove vojske, da mu ajubidski sultan Al Kamil ugovorom preda Jerusalem, Betlehem i Nazaret. Ipak, nesloga među krstašima i poziv što su ga Ajubidi uputili jednom mongolskom plemenu, doveli 1244. su do ponovnog pada ovih mjesta, a Jerusalem su Mongoli tako razrušili da u njemu više nisu mogli živjeti ni kršćani ni muslimani. Pod dojmom tog pokolja kreće Sedmi krstaški rat pod vodstvom francuskog kralja Luja IX. No ova krstaški pohod je postigao samo to da su Ajubidi dodatno oslabljeni, a njihovo mjesto kao vladari ovih prostora su preuzeli Mameluci.
1250. Mameluci, turske sluge Ajubida, preuzimaju vlast u Kairu, pa tako i na području Palestine. Krstaši pridobijaju na svoju stranu Mongole, koje kroz sljedećih deset godina napadaju Mameluke, no s nikakvim uspjehom, sve do bitke kod Ain Džaluta, gdje su 1260. Mameluci potukli i Mongole i Krstaše. 1291. mamelučki sultan Halil napada grad Akri, središte krstaškog kraljevstva, u kojem su različite evropske nacije bile u međusobnoj svađi. Mameluci osvajaju Akri, te za razliku od plemenitog Saladina, izvršavaju teški masakr nad stanovništvom, a mnoge prodaju u roblje. Time i prestaje postojati krstaško kraljevstvo na kopnu, a zadržat će se još na Kipru. U ovom razdoblju su se promijenile razne administrativne podjele ovog područja. Tako je krajem 14. st. Sirija bila podijeljena u pet okruga, od kojih je jedan bila Palestina, a uključivala je Jerusalem (kao glavni grad), Ramlu, Aškelon, Hebron i Nablus, dok je okrug Hauran bio na sjeveru, s glavnim gradom Tiberijadom.
U 13. st., a posebno u 14. st. zapadnjačka prisutnost se na ovim prostorima ogleda u djelovanju franjevaca, koji se ubrzo nastanjuju uz Dvoranu Posljednje večere.
14. st. bilo je i vrijeme obnove, posebno je to vidljivo građevinama koje su tada nastale ili obnovljene, poput Pamučarskog suka (bazara) u Jerusalemu. Ipak, početak 16. st. donio je pogoršanje ekonomskog položaja, a osmanlijski Turci preuzimaju vlast nad čitavim Istokom.
Osmanlijsko Carstvo (1517-1918.) uredi
1517. godine osmanlijski Turci osvajaju Egipat, pa tako i ovo područje, u vrijeme sultana Selima I. Čitav prostor današnjeg Izraela i Palestine pripao je Damaščanskom vilajetu i tako je ostalo sve do 1660. godine. Selima je naslijedio njegov sin Sulejman I. Veličanstveni (1520-1566.) koji je znatno pridonio razvoju ovih krajeva. Posebno je njegova zasluga uređenje Jerusalema, kojeg je dao nanovo opasati zidinama. Usto, izgradio je i više lijepih gradskih vrata, kao i niz fontana na gradskim ulicama.
Franjevci koji su se tada našli izvan zidina bili su prisiljeni napustiti Dvoranu Posljednje večere, no nastavili su čuvati ostala svetišta, često skupa s pravoslavnim kršćanima. Tada, polovicom 16. st. vođa franjevaca u Svetoj zemlji je bio Dubrovčanin Bonifacije Drkolica, koji je diplomatskom vještinom, ali i poznanstvom s lokalnim upravnikom Jerusalema, porijeklom iz Bosne, uspio sačuvati pa i obnoviti mnog sveta mjesta. Tako je obnovio i baziliku Svetog groba.
I druga mjesta, izvan Jerusalema, doživljavaju razdoblje procvata, posebno u 17. i 18. st. Razvijaju se gradovi Jafa, Ramle, Akri ili Akko.
U 19. st. ovo područje se obično u službenoj korespondenciji naziva Arz-i Filistin (Zemlja Palestina), a postaje predmetom mnogih međunarodnih sporazuma. Posebno se to odnosi na Bečki i Berlinski kongres, gdje se obično spominje pod imenom "Pitanje svetih mjesta" ili "Istočno pitanje". Pojedine evropske države su time postale zaštitnice kršćana u Svetoj zemlji.
Za sultana Abdul Hamida II. (1876-1909., zbog stalne podrške što su je Rusija, Velika Britanija i Francuska pružale gubitku turskog teritorija na Balkanu, Osmanlijsko carstvo traži svoga saveznika u Njemačkoj. Tada je sultan 1898. u Jerusalemu ugostio njemačkog cara Vilima II. (1888-1918.), gdje je Njemačkoj poklonio više zemljišta za izgradnju crkava. Taj savez će Abdul Hamidovog brata, Mehmeda V., koji ga je i svrgnuo s prijestolja, uvesti u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila. Ta će odluka dovesti, ne samo do propasti Osmanlijskog carstva i turske moći, nego i do velikih promjena na prostoru Izraela i Palestine.
Historija od Prvog svjetskog rata uredi
Sve veće promjene sastava stanovništva, prestanak turske vlasti i uvođenje "Britanskog mandata u Palestini", uvod su u savremenu historiju ovog područja, koja će dovesti do stvaranja države Izrael nakon Drugog svjetskog rata, sukoba s okolnim arapskim zemljama, te borbe palestinskog naroda za pravo na vlastitu državu.
Tom se problematikom detaljnije bave članci: Uspostava i historija države Izrael i Bliskoistočni sukob.
Također pogledajte uredi
| Commons ima datoteke na temu: Historija Izraela i Palestine |