Wikipedia

Gregor Schlierenzauer

austrijski skijaš-skakač

Gregor "Schlieri" Schlierenzauer nekadašnji je austrijski skijaš-skakač, član SV "Innsbruck-Bergisel" i najmlađi svjetski prvak u skijaškim letovima. Seniorsku karijeru počeo je u sezoni 2005/06. u okviru Grand Prixa, gdje je imao jednu pobjedu i još tri postolja, a u Svjetskom kupu debitirao je iste sezone. S 53 pobjede u Svjetskom kupu na prvom je mjestu vječne liste, ispred legendarnog Finca Mattija Nykänena. Tokom Svjetskog kupa 2008/09, koji je i osvojio, postavio je više rekorda, uključujući popravak Ahonenovog rekorda od 12 pobjeda u sezoni na 13 (kasnije je taj rekord poboljšao Peter Prevc s 15 pobjeda u sezoni 2015/16) te izjednačavanje rekorda od šest uzastopnih pobjeda, koji su držali Ahonen, Morgenstern i Matti Hautamäki (kasnije im se priključio Ryōyū Kobayashi). Osvajač je više medalja sa svih najvažnijih takmičenja, a njegov lični rekord, koji je postavio 2011. u norveškom Vikersundu, iznosi 243,5 m.

Gregor Schlierenzauer
Lične informacije
Rođenje (1990-01-07) 7. januar 1990 (34 godine)
Fulpmes (Tirol)
Visina182 cm
Karijera
KlubSV "Innsbruck-Bergisel"
Takmiči se zaAustrija Austriju
Lični rekord243,5 m (Vikersund 2011)
Svjetski kup
Sezone2006–2022.
Pobjede53 (+ 17 ekipnih)
Pob. postolja88 (+ 37 ekipnih)
Medalje
Zimske olimpijske igre
Zlatna medalja – prvo mjesto Vancouver 2010. Ekipno
Srebrna medalja – drugo mjesto Soči 2014. Ekipno
Bronzana medalja – treće mjesto Vancouver 2010. Mala
Bronzana medalja – treće mjesto Vancouver 2010. Velika
Svjetsko prvenstvo
Zlatna medalja – prvo mjesto Sapporo 2007. Ekipno (v)
Zlatna medalja – prvo mjesto Liberec 2009. Ekipno (m)
Zlatna medalja – prvo mjesto Oslo 2011. Ekipno (m)
Zlatna medalja – prvo mjesto Oslo 2011. Velika
Zlatna medalja – prvo mjesto Oslo 2011. Ekipno (v)
Zlatna medalja – prvo mjesto Val di Fiemme 2013. Ekipno (v)
Srebrna medalja – drugo mjesto Liberec 2009. Mala
Srebrna medalja – drugo mjesto Val di Fiemme 2013. Mala
Srebrna medalja – drugo mjesto Val di Fiemme 2013. Mješovito
Srebrna medalja – drugo mjesto Falun 2015. Velika
Srebrna medalja – drugo mjesto Falun 2015. Ekipno (v)
Bronzana medalja – treće mjesto Lahti 2017. Ekipno (v)
Svjetsko prvenstvo u letovima
Zlatna medalja – prvo mjesto Oberstdorf 2008. Ekipno
Zlatna medalja – prvo mjesto Oberstdorf 2008. Pojedinačno
Zlatna medalja – prvo mjesto Planica 2010. Ekipno
Zlatna medalja – prvo mjesto Vikersund 2012. Ekipno
Srebrna medalja – drugo mjesto Planica 2010. Pojedinačno
Svjetsko juniorsko prvenstvo
Zlatna medalja – prvo mjesto Kranj 2006. Ekipno
Zlatna medalja – prvo mjesto Kranj 2006. Pojedinačno
Ažurirano: 27. 3. 2022.

Osim uspjeha u Svjetskom kupu, osvojio je jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije bronzane olimpijske medalje te devet zlatnih, pet srebrnih i jednu bronzanu medalju na svjetskim prvenstvima (pojedinačno + ekipno), uz još četiri zlatne i jednu srebrnu na svjetskim prvenstvima u letovima (pojedinačno i ekipno), kao i dvije zlatne medalje na svjetskim juniorskim prvenstvima (1 + 1).

Rane godine i lični život uredi

Rođen je u porodici Paula i Angelike Schlierenzauer. Ima stariju sestru Gloriju i mlađeg brata Lukasa. Njegov ujak jest Markus Prock, osvajač tri olimpijske medalje u sankanju, koji mu je 2001. dogovorio ugovor s Fischerom, a nekoliko godina kasnije i s Red Bullom. Schlierenzauer je od rođenja gluh na lijevo uho. Skijaško skakanje počeo je trenirati s osam godina u klubu SV "Innsbruck–Bergisel". Pohađao je običnu austrijsku srednju školu, ali se zbog zgusnutog rasporeda i u školi i u sportu prebacio u Skijašku gimnaziju Stams, najstariji svjetski skijaški trening-centar, koja je ujedno i internat za srednjoškolce. Trenutno živi u rodnom Fulpmesu, u Tirolu.

S profesionalnim takmičenjem krenuo je 2005/06. u Kontinentalnom kupu, sa samo 15 godina. U februaru 2006. osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Kranju i tada ga je Alexander Pointner, trener austrijske A-reprezentacije, pozvao da se takmiči u Svjetskom kupu. Debitirao je pred kraj sezone, 12. marta 2006, na legendarnom Holmenkollenu u Oslu, osvojivši 24. mjesto i prvih sedam bodova u Svjetskom kupu.[1]

Karijera uredi

2006/07. uredi

U Lillehammeru, 3. decembra 2006, ostvario je prvu pobjedu u Svjetskom kupu, postavši jedan od najmlađih pobjednika u Lillehammeru ikad. Slavio je i u Oberstdorfu na početku Novogodišnje turneje za tu sezonu. Tokom Turneje finske novine tvrdile su da je Schlierenzauer ekstremno lahak, međutim, nikad nije nađen dokaz koji bi potkrijepio tu optužbu. Na svoj 17. rođendan pobijedio je u Bischofshofenu, ali je turneju završio na drugom mjestu u ukupnom poretku, iza Andersa Jacobsena, a ispred Simona Ammanna.

U Svjetskom kupu na kraju je bio četvrti. Pred sam kraj sezone bio je drugi, ali tada je Adam Małysz pobjedama na posljednjim takmičenjima preuzeo prvo mjesto od Jacobsena, potisnuvši Schlierenzauera na treće. Njegov trener smatrao je završno takmičenje sezone na Planici prezahtjevnim za 17-godišnjeg Schlierenzauera, tako da tu nije nastupio, a Ammann je to iskoristio i probio se na treće mjesto.

2007/08. uredi

Na početku sezone probio se na drugo mjesto ukupnog poretka, odmah iza timskog kolege Morgensterna. Također je bio drugi u Oberstdorfu na Novogodišnjoj turneji. U Garmisch-Partenkirchenu došao je do pobjede. Na prvom od dva takmičenja u Bischofshofenu, koje je zapravo premješteno iz Innsbrucka zbog jakog vjetra, zauzeo je osmo mjesto i prije redovnog takmičenja u Bischofshofenu bio je treći u poretku turneje. Međutim, nalet vjetra u prvoj seriji prisilio ga je da doskoči na samo 114,5 m, pa nije ni ušao u drugu seriju, tako da je turneju završio na 12. mjestu.

Preskočio je takmičenja u Predazzu, gdje je Tom Hilde došao do svoje prve pobjede u Svjetskom kupu, i Harrachovu. 25. januara 2007. ostvario je svoju drugu pobjedu u karijeri u Zakopanima. Također je preskočio i takmičenje u Sapporu, čime je izgubio šansu da preuzme prvo mjesto u Svjetskom kupu od Morgensterna.

Nakon dva druga mjesta u Liberecu i osmog mjesta u Willingenu učestvovao je na SP-u u letovima u Oberstdorfu. 23. februara, nakon četiri serije, osvojio je zlatnu medalju. Sljedećeg dana osvojio je istu medalju i u ekipnoj konkurenciji, zajedno s Morgensternom, Koflerom i Kochom.

Zatim je učestvovao i na Nordijskoj turneji 2008. U Lahtiju[2] i Kuopiju bio je drugi, odnosno četvrti, a u Lillehammeru i Oslu prvi, što mu je bilo dovoljno da osvoji turneju.

Nakon uzastopnih pobjeda na četiri posljednja takmičenja u sezoni zauzeo je drugo mjesto u ukupnom poretku Svjetskog kupa s 233 boda zaostatka za Morgensternom. U martu je popravio austrijski rekord u letovima na 233,5 m, što je bio i najduži skok na takmičenjima u Planici te sezone.

2008/09. uredi

Dana 11. februara 2009. postao je tek četvrti skakač u historiji koji je ostvario šest uzastopnih pobjeda u Svjetskom kupu, pridruživši se tako Ahonenu, Morgensternu i Mattiju Hautamäkiju. Niz pobjeda prekinut je 14. februara na letaonici u Oberstdorfu, gdje je završio na osmom mjestu.

Dana 21. februara osvojio je srebrnu medalju na maloj skakaonici na Svjetskom prvenstvu 2009. u Liberecu iza timskog kolege i osvajača Novogodišnje turneje, Wolfganga Loitzla. Sedmicu kasnije osvojio je zlatnu medalju u timskim skokovima na velikoj skakaonici.

Vratio se na pobjedničke staze 8. marta u Lahtiju 11. pobjedom u sezoni, došavši na samo jednu pobjedu od Ahonenovog rekorda po broju pobjeda u jednoj sezoni. 20. marta pobijedio je u Planici, povećavši broj pobjeda u sezoni na 13 i izjednačivši Ahonenov rekord. To mu je bilo 20. pobjedničko postolje u sezoni, što je bio još jedan rekord. Tim trijumfom osigurao je osvajanje Svjetskog kupa dva takmičenja prije kraja sezone, koju je završio s 2.083 boda, postavši prvi skakač u historiji koji je prešao granicu od 2.000 bodova u sezoni.

2009/10. uredi

Sezonu 2009/10. završio je na drugom mjestu, iza Ammanna. Imao je osam pobjeda, uključujući one u Garmisch-Partenkirchenu i Innsbrucku. Na Olimpijskim igrama u Vancouveru osvojio je dvije bronzane medalje pojedinačno i zlatnu u ekipnim skokovima, zajedno s Loitzlom, Morgensternom i Koflerom.

2010/11. uredi

Na početku sezone 2010/11. pretrpio je povredu i nije nastupio na prve dvije stanice Novogodišnje turneje. Iako se još oporavljao od povrede, uspio je odnijeti dvije pobjede u letovima u Vikersundu, a kasnije u sezoni, na Svjetskom prvenstvu 2011. u Oslu, osvojio je tri zlatne medalje.

2011/12. uredi

Do prve pobjede u sezoni 2011/12. došao je u Harrachovu 9. decembra.[3] Mjesec kasnije, 6. januara, prvi put u karijeri postao je ukupni pobjednik Turneje 4 skakaonice.

2012/13. uredi

U ovoj sezoni ostvario je deset pobjeda, dva druga i tri treća mjesta, što mu je bilo dovoljno da uvjerljivo osvoji veliki "Kristalni globus", drugi put u karijeri.

Na SP-u 2013. u italijanskom Val di Fiemmeu osvojio je srebrnu medalju na maloj skakaonici, iza Norvežanina Andersa Bardala, a ispred Prevca. Isti uspjeh ostvario je i u novoj disciplini, mješovitim skokovima (dva skakača i dvije skakačice), a u ekipnim skokovima na velikoj skakaonici došao je do zlatne medalje.

Rezultatska kriza uredi

Na početku sezone 2015/16. doživio je rezultatsku krizu. Vidjevši da se ne može vratiti u pravu formu, odlučio je propustiti ostatak sezone nakon Novogodišnje turneje, pa je zbog toga u ukupnom poretku završio na tek 43. mjestu. Također je propustio i veći dio sljedeće sezone, što zbog oporavka od operacije kojoj se podvrgao između sezona, što zbog neuspijevanja da se vrati u dobru formu. Od rezultata vrijednih spomena zabilježio je samo jedno sedmo i jedno osmo mjesto. Problemi s povredama i posljedična rezultatska kriza nastavili su se i u sljedeće dvije sezone. Ipak, uspio je ostvariti jednu ekipnu pobjedu u februaru 2019.

U maju 2019. objavljeno je da će ponovo raditi s trenerom Wernerom Schusterom.[4] U Hinterzartenu, u okviru Ljetnog Grand Prixa te godine, uspio se plasirati na postolje u nekom pojedinačnom takmičenju prvi put nakon gotovo četiri godine. U sezoni 2019/20. ostvario je četiri plasmana među deset najboljih, od kojih je najbolji bio četvrto mjesto u Nižnjem Tagilu. U ukupnom poretku bio je 20, što mu je bio najbolji plasman od sezone 2014/15.

Krajem novembra 2020, nakon takmičenja u Wisłi, nekoliko austrijskih skijaša-skakača imalo je pozitivan test na koronavirus, među njima i Schlierenzauer.[5] Sezonu je morao završiti krajem februara 2021. nakon povrede križnih ligamenata na takmičenju u okviru Kontinentalnog kupa u Brotterodeu.[6]

Dana 21. septembra 2021. objavio je završetak karijere.[7]

Rezultati u Svjetskom kupu uredi

Pobjede uredi

Br. Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Bodovi Napomene
1. 3. 12. 2006.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 134 m 137 m 276,0 —
2. 16. 12. 2006.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 131 m 140,5 m 269,2
3. 30. 12. 2006.   Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 135,5 m 142 m 296,0 * T4S 2006/07.
4. 7. 1. 2007.   Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 140 139,5 m 141 m 291,9
5. 7. 2. 2007.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 142,5 m 138,5 m 289,8 —
6. 1. 1. 2008.   Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 140 132 m 141 m 274,4 * T4S 2007/08.
7. 25. 1. 2008.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 134 m 131 m 276,5 —
8. 7. 3. 2008.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 132 m 129,5 m 257,9 * Nordijska t. 2008.
9. 9. 3. 2008.   Oslo Holmenkollen K-115 HS 128 125 m 123,5 m 265,3
10. 14. 3. 2008.   Planica Letalnica K-185 HS 215 232,5 m 225 m 447,0 * Letovi 2007/08.
11. 16. 3. 2008. 217,5 m 231 m 442,1
12. 6. 12. 2008.   Trondheim Granåsen K-123 HS 140 140 m 135 m 285,7 —
13. 21. 12. 2008.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 133,5 m 133,5 m 264,1
14. 10. 1. 2009.   Tauplitz Kulm K-185 HS 200 199,5 m 215,5 m 398,0 * Letovi 2008/09.
15. 11. 1. 2009. 203,5 m 202 m 393,6
16. 17. 1. 2009.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 130,5 m 138,5 m 285,7 —
17. 24. 1. 2009.   Whistler Whistler (HS 140) K-125 HS 140 142 m 139,5 m 289,2
18. 25. 1. 2009. 137,5 m 149 m 293,2
19. 31. 1. 2009.   Sapporo Okurayama K-120 HS 134 133 m 120,5 m 253,3
20. 8. 2. 2009.   Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 144 m 135 m 267,2 * FTT 2009.
21. 11. 2. 2009.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 131,5 m 135 m 261,2
22. 8. 3. 2009.   Lahti Salpausselkä K-90 HS 97 92,5 m 92,5 m 242,0 * Nordijska t. 2009.
23. 15. 3. 2009.   Vikersund Vikersundbakken K-185 HS 207 207,5 m 192 m 386,4 * Nordijska t. 2009, Letovi 2008/09.
24. 20. 3. 2009.   Planica Letalnica K-185 HS 215 203 m — 196,1 * Letovi 2008/09.
25. 5. 12. 2009.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 125,5 m 141 m 268,9 —
26. 19. 12. 2009.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 137 m 130 m 265,6
27. 1. 1. 2010.   Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 140 136,5 m 137,5 m 277,7 * T4S 2009/10.
28. 3. 1. 2010.   Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 130 m 122 m 251,1
29. 10. 1. 2010.   Tauplitz Kulm K-185 HS 200 203,5 m 205 m 401,7 * Letovi 2009/10.
30. 22. 1. 2010.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 138 m 133 m 289,8 —
31. 23. 1. 2010. 140 m 134,5 m 295,6
32. 6. 2. 2010.   Willingen Mühlenkopf K-130 HS 145 142,5 m 137,5 m 273,7 * FTT 2010.
33. 12. 2. 2011.   Vikersund Vikersundbakken K-195 HS 225 243,5 m 232,5 m 498,6 * Letovi 2010/11; podijelio sa J. R. Evensenom
34. 13. 2. 2011. 227 m 237,5 m 487,5 * Letovi 2010/11.
35. 18. 3. 2011.   Planica Letalnica K-185 HS 215 219 m 226 m 450,9
36. 9. 12. 2011.   Harrachov Čerťák (HS 142) K-125 HS 142 140,5 m 128 m 246,8 —
37. 30. 12. 2011.   Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 133,5 m 137,5 m 283,3 * T4S 2011/12.
38. 1. 1. 2012.   Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 140 138 m 134 m 274,5
39. 21. 1. 2012.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 131,5 m 132 m 300,3 —
40. 4. 2. 2012.   Predazzo "Giuseppe Dal Ben" K-120 HS 134 134 m 134,5 m 249,8
41. 25. 11. 2012.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 141 m 137 m 275,5
42. 8. 12. 2012.   Krasna Poljana Ruskije Gorki K-95 HS 106 104,5 m 105,5 m 270,7
43. 16. 12. 2012.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 136 m 131 m 273,7
44. 4. 1. 2013.   Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 131,5 m 123 m 253,7 * T4S 2012/13.
45. 6. 1. 2013.   Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 140 133 m 137,5 m 272,7
46. 26. 1. 2013.   Vikersund Vikersundbakken K-195 HS 225 216,5 m 240 m 418,7 * Letovi 2012/13.
47. 3. 2. 2013^   Harrachov Čerťák K-185 HS 205 193,5 m 211 m 421,7
48. 197,5 m – 191,8
49. 17. 3. 2013.   Oslo Holmenkollen K-120 HS 134 134,5 m 135 m 270,1 * podijelio s Piotrom Żyłom
50. 22. 3. 2013.   Planica Letalnica K-185 HS 215 217,5 m 213,5 m 412,2 * Letovi 2012/2013.
51. 29. 11. 2013.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 128,5 m 143 m 273,2 —
52. 7. 12. 2013.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-90 HS 100 105,5 m 97 m 288,5
53. 6. 12. 2014. K-123 HS 138 127,5 m 138,5 m 302,7

^ – 3. 2. 2013. održana su dva takmičenja

Ostala postolja uredi

Br. Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Bodovi Plsman Pobjednik
1. 17. 12. 2006.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 131,5 m 134,5 m 262,3 3. Anders Jacobsen
2. 4. 2. 2007.   Titisee-Neustadt Hochfirst K-125 HS 142 128,5 m 130,5 m 245,7 2. Adam Małysz
3. 8. 12. 2007.   Trondheim Granåsen K-120 HS 131 134 m 129,5 m 269,8 2. Thomas Morgenstern
4. 13. 12. 2007.   Villach Alpenarena K-90 HS 98 92 m 94,5 m 242,5 3.
5. 14. 12. 2007. 92,5 m 93 m 243,5 2.
6. 23. 12. 2007.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 124,5 m 136 m 248,9 2. Andreas Küttel
7. 30. 12. 2007.   Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 136 m 130,5 m 280,7 2. Thomas Morgenstern
8. 8. 2. 2008.   Liberec Ještěd K-120 HS 134 130,5 m 129 m 268,1 2.
9. 9. 2. 2008. 127 m 128,5 m 258,4 2. Anders Jacobsen
10. 3. 3. 2008.   Kuopio Puijo K-120 HS 127 132 m — 137,6 2. Janne Happonen
11. 29. 11. 2008.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 121 m 133,5 m 255,1 3. Simon Ammann
12. 7. 12. 2008.   Trondheim Granåsen K-123 HS 140 134,5 m 135 m 274,8 3.
13. 13. 12. 2008.   Pragelato Stadio del Trampolino K-125 HS 140 135 m 134 m 265,7 2.
14. 20. 12. 2008.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 135 m 134 m 265,7 3.
15. 4. 1. 2009.   Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 126 m 127,5 m 260,3 2. Wolfgang Loitzl
16. 16. 1. 2009.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 127,5 m 130 m 262,5 2.
17. 13. 3. 2009.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 128,5 m 138 m 268,9 3. Harri Olli
18. 18. 12. 2009.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 136,5 m 132,5 m 268,2 2. Simon Ammann
19. 3. 2. 2010.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 129 m 129,5 m 245,4 3.
20. 12. 3. 2010.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-123 HS 138 132 m 132,5 m 271,4 2.
21. 5. 2. 2011.   Oberstdorf "Heini Klopfer" K-185 HS 213 198 m 208,5 m 404,5 3. Martin Koch
22. 27. 11. 2011.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 141,5 m 130,5 m 263,5 2. Andreas Kofler
23. 4. 1. 2012.   Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 130,5 m 123 m 247,6 2.
24. 6. 1. 2012.   Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 140 131 m — 128,4 3. Thomas Morgenstern
25. 5. 2. 2012.   Predazzo "Giuseppe Dal Ben" K-120 HS 134 126 m 130 m 256,9 2. Kamil Stoch
26. 15. 12. 2012.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 134 m 132 m 268,1 3. Andreas Kofler
27. 30. 12. 2012.   Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 134,5 m 138,5 m 297,0 2. Anders Jacobsen
28. 1. 1. 2013.   Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 140 134 m 136,5 m 276,8 2.
29. 27. 1. 2013.   Vikersund Vikersundbakken K-195 HS 225 219 m 225 m 400,0 3. Robert Kranjec
30. 13. 2. 2013.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 136 m 132 m 253,1 3. Jaka Hvala
31. 16. 2. 2013.   Oberstdorf "Heini Klopfer" K-185 HS 213 204 m 206,5 m 409,0 3. Richard Freitag
32. 11. 1. 2014.   Tauplitz Kulm K-185 HS 200 194 m 194 m 380,3 3. Noriaki Kasai
33. 12. 1. 2014. 186 m 197,5 m 366,9 2. Peter Prevc
34. 2. 3. 2014.   Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 126 m 130 m 270,2 3. Kamil Stoch
35. 13. 12. 2014.   Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 129 m 133 m 257,3 2. Anders Fannemel

Rekordi skakaonica uredi

Aktualni uredi

Datum Mjesto Skakaonica Dužina
1. 8. 2008.   Einsiedeln "Andreas Küttel" 121 m[15]
25. 1. 2009.   Whistler Whistler (HS 140) 149 m[16]
17. 10. 2009.   Stams Brunnental (HS 115) 118 m
26. 2. 2011.   Oslo Midstubakken (HS 106) 110 m
22. 2. 2020.   Râșnov Râșnov (HS 97) 103 m

Reference uredi

  1. ^ Profil na The-Sports.org.
  2. ^ Ovo takmičenje zapravo je održano u Kuopiju; prebačeno je zbog lošeg vremena.
  3. ^ "Schlierenzauer snaps Kofler streak", Eurosport, 9. 12. 2011.
  4. ^ Dominik Formela (9. 5. 2019). "Schlierenzauer o współpracy z Schusterem: To życiowa szansa". skijumping.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 26. 4. 2021.
  5. ^ "Corona-Cluster und Masken-Ärger: Der ÖSV zieht Konsequenzen" (jezik: njemački). 29. 11. 2020. Pristupljeno 26. 4. 2021.
  6. ^ "Kreuzband! Saisonende für Gregor Schlierenzauer" (jezik: njemački). Pristupljeno 26. 4. 2021.
  7. ^ "Legendarni ski-skakač Gregor Schlierenzauer završio karijeru". klix.ba. 22. 9. 2021. Pristupljeno 28. 3. 2022.
  8. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2007/2008". skijumping.pl. Arhivirano s originala, 31. 3. 2008. Pristupljeno 1. 3. 2009. (pl)
  9. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2008/2009". skijumping.pl. Arhivirano s originala, 23. 3. 2009. Pristupljeno 20. 3. 2009. (pl)
  10. ^ "FIS World Cup Ski Jumping 2009/2010 Ski Flying Standings" (PDF). fis-ski.com. Arhivirano s originala (PDF), 15. 11. 2012. Pristupljeno 31. 1. 2010.
  11. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2010/2011". skijumping.pl. Arhivirano s originala, 30. 11. 2010. Pristupljeno 20. 3. 2011. (pl)
  12. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2011/2012" (PDF). fis-ski.com. Arhivirano s originala (PDF), 15. 11. 2012. Pristupljeno 18. 3. 2012.
  13. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2012/2013". skijumping.pl. Arhivirano s originala, 16. 10. 2012. Pristupljeno 23. 3. 2013. (pl)
  14. ^ "Klasyfikacja Pucharu Świata w Lotach w sezonie 2013/2014". skijumping.pl. Arhivirano s originala, 12. 1. 2014. Pristupljeno 12. 1. 2014. (pl)
  15. ^ "LGP w Einsiedeln: Austriackie podium i rekord Schlierenzauera!". skijumping.pl. Pristupljeno 1. 3. 2009. (pl)
  16. ^ "PŚ w Vancouver: Schlierenzauer królem Vancouver, Małysz czwarty!". skijumping.pl. Pristupljeno 1. 3. 2009. (pl)

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Gregor_Schlierenzauer&oldid=3470427"