Franjo Tuđman

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. maj 1922 – Zagreb, 10. decembar 1999) bio je hrvatski državnik, historičar i prvi predsjednik Hrvatske.

Franjo Tuđman
1. Predsjednik Hrvatske
Vrijeme na vlasti 22. decembar 1990 – 10. decembar 1999.
Prethodnik	Ured uspostavljen
Nasljednik	Vlatko Pavletić (privremeno) Zlatko Tomčić (privremeno) Stjepan Mesić
9. Predsjednik predsjedništva SR Hrvatske
Vrijeme na vlasti 30. maj 1990 – 22. decembar 1990.
Prethodnik	Ivo Latin
Nasljednik	Ured ukinut
Rođenje	(1922-05-14) 14. maj 1922. Veliko Trgovišće, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt	10. decembar 1999(1999-12-10) (77 godina) Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost	Hrvat
Politička stranka	Savez komunista Hrvatske (1942–1967) Hrvatska demokratska zajednica (1989–1999)
Porodica
Djeca	3
Obrazovanje	Vojna akademija, Beograd Univerzitet u Zadru
Potpis

Mladost, Drugi svjetski rat i vojna karijera

Potječe iz seoske porodice srednjeg imovinskog staleža. Narodnu školu Tuđman je pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.), dok je srednju polazio u Zagrebu (1934.-1941.), uglavnom se uzdržavajući sam. Službene Tuđmanove biografije pišu o njegovom hapšenju u doba jugoslavenskog režima 1940., što je činjenica koja još nije dovoljno razjašnjena jer je Tuđmanova porodica podržavala hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok je Franjo Tuđman tokom Drugog svjetskog rata završio u komunističkim partizanima. Sudeći po dostupnim podacima, Tuđman je bio pripadnik 10. zagrebačkog korpusa i radio je kao obavještajni oficir. Još prije svršetka rata, u januaru 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni štab NOVJ. Tada se i dogodila porodična tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; otac Stjepan mu je poginuo pod sumnjivim okolnostima, što je kasnije tumačeno na različite načine: samoubistvom, nesretnim slučajem, ali je prevladala verzija po kojoj mu je otac likvidiran od strane političke policije OZNA kao kritičar nove, totalitarne vlasti. Uprkos tome, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva odbrane, u Generalštabu JNA, a i završio je Višu vojnu akademiju (1955.-1957.). Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, "Rat protiv rata", (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz historiju (s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, ali protkano opširnim analizama o ratu u holandskim provincijama u 17. vijeku., španskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskog ratovanja). Ta studija značajno je učvrstila ugled Tuđmana kao vojnohistorijskog znalca, a nije tajna da su u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 1960. promoviran u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu. Motivi za takav postupak su dosta jasni: sama vojna struktura je omogućavala materijalno siguran život, a Tuđmanovi interesi, koji su pokrivali vojno, historijsko, političko i kulturno područje- nisu se mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku nisu predstavljali atmosferu u kojoj se moglo koliko-toliko odstupiti od političkog pravovjerja.

Historičar i disident

Godine 1961. Tuđman osniva u Zagrebu Institut za historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorem do 1967. Na Zagrebačkom univerzitetu predavao je predmet "Socijalistička revolucija i savremena nacionalna historija" (na FPZ). Doktorirao je 1965. disertacijom naslova "Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941." Kao što je napisano u njegovoj službenoj biografiji: "Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se počeo baviti naučnim radom. Objavio je veći broj rasprava i članaka - više od 150 - iz historijskih nauka, vojne teorije, savremene nacionalne historije te filozofije historije, međunarodnih odnosa. Učestvovao je na više naučnih simpozija u domovini i inostranstvu i držao predavanja na univezitetima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1966. na Harvardskom univezitetu je, u sklopu serije međunarodnih seminara, održao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Budućnost prevlasti i koegzistencije u nuklearnoj eri historije čovječanstva). Bio je član uredništva vojno-teorijskog časopisa "Vojno delo", redaktor i pomoćnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", saradnik i redaktor enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, glavni i odgovorni urednik časopisa "Putovi revolucije", član izdavačkog odbora časopisa JAZU "Forum", član izdavačkog odbora "Hrvatskog tjednika" i član uredništva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".

Stvaralaštvo

U prvim studijama Tuđman je marksistički ortodoks koji ni u čemu nije bitnije odstupao od prevladavajućeg komunističkog svjetonazora. Međutim, otprilike od kraja 1960-ih, Tuđman je sve više zaokupljen nacionalnim pitanjem (naročito hrvatskim, ali i drugih malobrojnijih naroda u Evropi i svijetu), međuigrom klasnog i nacionalnog, interpretacijom jugoslavenske komunističke revolucije, kao i budućnošću socijalizma i općenito društvenog poretka u Evropi. Iz mnoštva studija i monografija, izdvajaju se sljedeće: "Velike ideje i mali narodi", 1969. (prvi snažniji iskorak u revalorizaciji rata u bivšoj Jugoslaviji koji je do onda prikazivan isključivo plošno i shematski.); "Nacionalno pitanje u savremenoj Evropi", 1981. (vrlo pregledan prikaz nacionalnih i vjerskih neslaganja u modernoj Evropi); Bespuća historijske zbiljnosti, 1989. (Tuđmanovo najpoznatije djelo koje je postalo "cause celebre" zbog navodnog autorovog antisemitizma i "revizionizma"). Najvrijedniji dijelovi te opsežne knjige su pobijanje Jasenovačkog mita- središnjeg podjarivačkog mitologema savremene ideologije Velike Srbije, kao i svjesna arhaizacija jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, što je bilo znakom Tuđmanovog nacionalnog osvješćivanja i na kulturnom polju. Neki proskribirani "nacionalisti" među hrvatskim jezikoslovcima, npr. Stjepan Babić, našli u čudu pred Tuđmanovim jezičkim vratolomijama. "Bespuća" ostaju neobičnim hibridom: spojem autorove ispovijedi o borbama s već debelo zaboravljenim hrvatskim i jugoslavenskim dogmatskim ideolozima, nekih naznaka filozofije historije (koja nije potkrijepljena širim piščevim osvrtima na klasike tog žanra, od Vica i Hegela do Marxa i Spenglera), te lamentacija o položaju Hrvata u SFRJ. Ostali tekstovi su "Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji", 1.-2., 1993. (Tuđmanovo najbolje historijografsko djelo); "Usudbene povjestice", 1995. i "Hrvatska riječ svijetu", 1998. (dvije kompilacije eseja i interviewa u kojim su sažeto iznesene osnovne Tuđmanove preokupacije i historijskopolitički pogledi).

Tuđman je kao pisac spoj publicista i historičara. Ako se pažljivo čitaju njegovi spisi, lako se da uočiti nekoliko crta: s protokom vremena, Tuđman se oslobađao marksističkog dogmatizma i frazeologije, ali nije htio odbaciti ono što je smatrao da je vrijedno u socijalističkim (pa i lenjinističkim) doktrinama, a to je pristup nacionalnom pitanju za koji je držao da nadmašuje, bar u teorijskim osnovama, stav građansko-liberalne sociologije i politologije; bio je i ostao kritički raspoložen prema evropskim salonskim ljevičarima i marksističkim filozofima koji su, često i otvorenim izjavama, odobravali nacionalno tlačenje u višenacionalnim komunističkim državama (primjer su protivhrvatski istupi njemačkog marksiste Ernsta Blocha); artikulacija hrvatskog nacionalnog pitanja je postala glavnom Tuđmanovom temom, a s time i usko povezano pitanje o budućnosti marksističkog socijalizma i jugoslavenske države; relativizacija uloga totalitarnih ideologija, što je predstavljalo "smrtni grijeh" za evropske liberale i ljevičare. Naime, Tuđman je eksplicitno napisao da su komunizam i fašizam jednako zlo; a komunizam i daleko veće, jer broj žrtava komunizma višestruko premašuje broj žrtava fašističkih režima. Time je dirnuo u "svetu kravu" liberalno-lijevog antifašizma i modernu političku korektnost koja minorizira komunističke zločine. Ili, ukratko, Hitlerov rasni genocid je stalno pod lupom, dok se Staljinov i Maov klasni genocid prešućuje ili umanjuje. Njegova glavna historijska djela, pogotovo "Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji" i sabrani kraći politički spisi ostat će standardnim univerzitetskim udžbenicima za hrvatsku historiju 20. vijeka; publicističko-polemički uraci će vjerovatno završiti u antologijama hrvatske političke publicistike kao klasična djela domaće geopolitičke misli (uz Pilara i Šufflayja)- dok će njegovo najrazvikanije djelo, "Bespuća historijske zbiljnosti" ili potonuti u zaborav, ili biti zloupotrebljeno od protivhrvatskih propagandista u ratu selektivnih citata. Na kraju, Tuđmanov najvažniji historičarski doprinos nije u obradbi uskospecijalističkih tema, nego u polemičkom rušenju centralnog srpskog mita, Jasenovačkih hipertrofiranih brojeva žrtava (najviše srpskih), te u artikulaciji historije kao pripreme terena za djelovanje u stvaranju hrvatske suverene države.

Tuđman disident

Tuđman u junu 1971.

Tuđmanovo djelovanje od osnivanja Instituta se može okarakterizirati kao nacionalno-disidentsko. Objavljivanjem po jugounitarističku čaršiju nepoćudnih radova navukao je gnjev raznih protivhrvatskih krugova, pa mu je djelovanje sve više ograničavano. Godine 1967. bio je izbačen iz Komunističke partije, smijenjen s položaja direktora Instituta, a zabranjeno mu je i predavanje na Univerzitetu. Prisilno je penzionisan u 45 godini. Tuđman je "otvorio" hrvatske nacionalne teme (nametanje kompleksa krivnje zbog postojanja NDH, centralizaciju Jugoslavije koja je marginalizirala i provincijalizirala Hrvatsku, Jasenovački mit kao štab novovjekovne ideologije Velike Srbije, Jugoslaviju koja je, do 70-ih godina, imala dosta karakteristika Srboslavije, hrvatski podređeni položaj u višenacionalnoj zajednici) nekoliko godina prije izbijanja "Hrvatskog proljeća" 1971. Tokom 1971, Tuđman je radikalizirao i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu od strane hrvatskog komunističkog vodstva (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar). To je dovelo 1972. do njegovog zatvaranja i pokušaja insceniranja moniranog procesa u kojem je Tuđman trebao biti žrtveni jarac kao "tvrdokorni nacionalist" koji održava veze s hrvatskom političkom emigracijom. Međutim, zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita, izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na samo 2 godine zatvora (što je kasnije smanjeno na 9 mjeseci). Poslije Titove smrti, 1981. godine osuđen je na tri godine zatvora i na zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u periodu od pet godina, i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojim je govorio o svojim historijskim prosudbama, a u prilog pluralističke demokratije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je period od januara 1982. do februara 1983, kad je bio pušten radi liječenja. U maju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Do 1987, kada mu je vraćen pasoš (što je omogućilo uspostavu i intenziviranje kontakata s hrvatskim iseljeništvom), Tuđman je praktično 20 godina (od 1967. do 1987) proveo kao proganjani disident, posvećen ponajviše proučavanju historije, ograničenom političkom aktivizmu i formuliranju općehrvatskog nacionalnog programa koji će pokušati ostvariti u za to povoljnija vremena.

Višestranačje

Od 1987. Tuđman putuje po evropskim zemljama, SAD i Kanadi, uspostavljajući kontakte s hrvatskim iseljeništvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnim u godinama koje su slijedile. Njegova politička platforma uključivala je nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije kao nadnacionalnih totalitarnih programa koje je historija pokopala i koje su samo razjedinjavale hrvatski narod; oslon na hrvatsko iseljeništvo, ali uz svijest da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; pokušaj dogovora sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao zemalja geopolitički, prostorno i ekonomski upućenih jedna na drugu. U dosta važnih crta njegov svjetonazor i program ostali su nedorečeni: npr., iako je bilo očito da se komunistički totalitarizam urušava, još nije bilo jasno koliko će taj proces trajati (isto se odnosilo i na SFRJ). Može se pretpostaviti da je Tuđman uzeo u obzir obje opcije: i ostanak Hrvatske u konfederalnoj Jugoslaviji u kojoj bi vladao nekakav socijalističko-kapitalistički hibrid, kao i potpuno samostalnu hrvatsku državu koja bi, po svemu sudeći, bila organizirana na načelima državnog kapitalizma, dakle, uz tržište, ali ne liberalnog tipa reganomike. Još dva velika pitanja su ostala "visjeti u zraku": položaj Srba u Hrvatskoj i status Bosne i Hercegovine. Zbog namjerno dvosmislene formulacije u ustavu SR Hrvatske, moglo se protumačiti kao da Srbi imaju pravo konstitutivnog naroda, tj. među ostalih i pravo na otcjepljenje. Tako definirana, Hrvatska bi bila dvonacionalna država, što očito nije bila nakana komunističkih vlastodržaca koji nisu smogli snage da situaciju "istjeraju na čistac", te su time otvorili manevarski prostor za srpske pokušaje secesije koje je potakao pansrpski pokret Slobodana Miloševića krajem 80-ih i početkom 90-ih. U vezi Bosne i Hercegovine, situacija je bila još složenija: Tuđman je ne samo deklarativno držao da Hrvatska i BiH čine geografsko-saobraćajno-privrednu cjelinu (što je trivijalno, bar u odnosu na geografsko-saobraćajni dio). Međutim, taj stav je morao računati i s tim da Srbi čine oko 33% stanovništva Bosne i Hercegovine i većinski su narod na preko 40% područja te zemlje, a srpski općenacionalni stav je bio da bilo kakvo odvajanje od Srbije ne dolazi u obzir (a kamoli integracija s potencijalno samostalnom Hrvatskom). Drugi faktori su bili Bošnjaci koje je Tuđman, slabo poznavajući situaciju u BiH, držao, na liniji starčevićanske tradicije, za "Hrvate islamske vjere". Pogleda li se retrospektivno, neobično je da neko kao Tuđman, koji je detaljno proučio nacionalno pitanje u SFRJ, nije uspio primijetiti ili prihvatiti banalnost da su se Bošnjaci nepovratno nacionalno emancipirali u zasebnu naciju (koliko god to bio još nedovršen proces), pa time stare hrvatske geopolitičke ideje koje računaju sa Bošnjacima kao Hrvatima jednostavno padaju u vodu. Stoga je Tuđmanova "bosanska politika" do kraja ostala opterećena nedosljednostima i nedoumicama. Što se tiče ostalih naroda i republika u SFRJ, Tuđman je dobro znao da se u slučaju radikalizacije stanja i sukoba sa srpskom velikodržavnom ideologijom može osloniti jedino na vlastite snage. Isto je tako realistički procijenio i ulogu tzv. međunarodne zajednice.

HDZ i borba za samostalnu Hrvatsku

Krajem 80-ih godina u Jugoslaviji se razmahao pokret Velike Srbije, orkestriran od strane Srpske akademije nauka i umetnosti, a predvođen srbijanskim političkim čelnikom Slobodanom Miloševićem. Već od Titove smrti (1980.), bilo je vidljivo da SFRJ ide prema raspadu zbog dotrajalosti privrednog i političkog sistema, ali ponajviše zbog nepomirljivo suprotstavljenih nacionalnih ideologija. Fitilj je upalila pobuna Albanaca na Kosovu (nakon koje su uslijedile višegodišnje neuspjele represalije), a kako je vrijeme odmicalo, sve više je dolazilo i do polarizacije među razvijenom Slovenijom i Srbijom, štabom centralističkog dogmatizma. Pokret za Veliku Srbiju su organizirale srpske naučna i kulturna udruženja (Akademija, društvo književnika,..), ali je stvar ostala na papiru sve dok Slobodan Milošević, na valu masovnih srpskih mitinga i protesta, nije zasjeo na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo "inkorporirao" Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. Tokom tih dramatičnih događaja hrvatski komunisti su ostali uglavnom pasivni i zbunjeni, bojeći se iskazivanja nacionalnih težnji- uspomena na gušenje Hrvatskog proljeća 1971. bila je prejaka. No, sama je žestina i otvorenost nastupa pansrpskoga pokreta bila takva da se nešto moralo poduzeti, jer alternative nije bilo: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u Srboslaviju kojom bi dominirao populistički srpski nacionalizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sistema. Stoga, u Hrvatskoj (kao i nekim drugim republikama) u travnju i svibnju 1990. raspisani su višestranački izbori na kojima je pobijedila Tuđmanova stranka HDZ, dobivši pritom preko 60% mjesta u Hrvatskom saboru, a Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Nakon promjena ustava, izabran je za predsjednika Republike Hrvatske (na izborima 1992. i 1997.)- dužnost koju je obnašao do smrti 1999.

Tuđman je svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koncipirao na sljedećim načelima:

• ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o ideološkoj usmjerbi, u jedan političko-nacionalni pokret (ideja pomirbe potomaka "ustaša" i "partizana") kojemu je minimalni cilj hrvatska ravnopravnost u konfederaliziranoj Jugoslaviji, a maksimalni samostalna država
• ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz "Balkana"
• reafirmacija potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, od kulture i jezika, do historije- kako starije, tako i novije (Alojzije Stepinac)
• djelomična revalorizacija NDH, kao i komunističkoga pokreta. Objelodanjivanje prešućivanih jugopartizanskih zločina (Bleiburg)
• u slučaju rapada komunizma, opcija državnog kapitalizma, a ne neoliberalnoga, koji bi malu zemlju kao što je Hrvatska učinio plijenom multinacionalnih kompanija

HDZ je, osim većine hrvatskog naroda u zemlji, imao snažnu potporu hrvatskog iseljeništva, kao i ostarjele hrvatske emigracije još iz doba 2. svjetskoga rata, dok su mu glavni protivnici u hrvatskome društvu (osim većine Srba) bili jugounitarno nastrojeni Hrvati i komunistički dogmati. Tuđmanova politika je bila pragmatična: umjesto radikalizacije, forsirao je reformu jugoslavenske federacije u konfederaciju, a istovremeno je jačao odbrambene sposobnosti Hrvatske preko preustroja policije, te snaženjem veza s inostranstvom (doduše, taj je manevarski prostor bio ograničen zbog više činitelja).

Već 1990. dolazi do pobune hrvatskih Srba ("balvan revolucija"), teledirigirane iz Beograda, a uz mlako i malodušno (ne)reagiranje saveznih vlasti, utjelovljenih u Anti Markoviću kojega je podupirao zapad. Naime, osim nevoljkosti prihvaćanja nastanka novih država (to je bilo vidljivo i u drugim slučajevima, npr. SSSR-a i Čehoslovačke), Evropska unija je gojila iluzije o tome da se nacionalno pitanje može "zakrpati" ekonomskim mjerama, ili, grublje rečeno- da se nacionalna stremljenja mogu "potkupiti". Stvarnost ih je ubrzo demantirala.

Rat, mir i ocjena

Plakat referenduma o hrvatskoj samostalnosti.

Nije nam cilj da ovdje razlažemo sve detalje o Tuđmanovoj eri, kao ni sve njegove poteze (pobjede i poraze), nego ćemo samo istaknuti najznačajnije događaje i značajke koji su dominirali u dramatičnom desetljeću (1990.-1999.) Tuđmanova čeonikovanja. Ratne i društvene promjene valja podrobnije opisati na stranicama posvećenim hrvatskoj historije. Također, sljedeće teze (ili, dio njih) predstavljaju mišljenje auktora članka koji se u ocjeni Tuđmanove vlasti uglavnom slaže s prosudbama pisaca kao što su Nenad Ivanković, Slobodan Novak, Marcus Tanner ili Zdravko Tomac, dok se skoro u cijelosti razilazi s mišljenjem autora poput Ive Banca ili Darka Hudelista. Nepotrebno je vaditi se na to da treba pričekati "historijsku distancu", jer je proteklo dovoljno vremena, a mnogi prigovori o Tuđmanovoj tobožnjoj autokratičnosti ili "dvoličnosti", u svjetlu Bushove i Blairove politike spram Iraka i hipokrizije haškoga suda u Ruandi i drugdje- razotkriveni su u svoj licemjernosti i nebuloznosti. Stoga, glavne karakteristike Tuđmanove ere bi se mogle ovako prikazati:

Srpska agresija i "međunarodna zajednica"

Hrvatska je, tokom Tuđmanove vlasti, napadnuta od strane Srbije, koja je instrumentalizirala većinu srpskoga pučanstva u Republici Hrvatskoj, kao i JNA- a sve s ciljem stvaranja Velike Srbije koja bi, u maksimalističkim planovima, zauzimala preko 70% RH. U minimalističkoj verziji radilo se o osvajanju 26% Hrvatske. U ideologiji Velike Srbije, cijela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bi bile priključene Srbiji i Crnoj Gori - što onda podrazumijeva, pogleda li se karta, i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ponašanje "međunarodne zajednice" se tokom rata mijenjalo. U početku je Miloševićeva Srbija dobila zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske (embargo UN-a na naoružavanje) za koju se mislilo da će šaptom pasti. Kad se, na opće zaprepaštenje, Vukovar održao skoro 100 dana i razbio udarnu silu JNA (koja je angažirala u ratu protiv Hrvatske 4 od 6 oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), pristupilo se odugovlačenju i petljanju, mahsuz glede UNPROFOR-a i "Sao Krajine", kao i Bosne i Hercegovine.

Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini

Dejtonski sporazum 21. novembra 1995.

Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini je odlično dokumentovana u 36 stenograma, koji su postali dokazni materijal Haškog tribunala, a javnosti su objavljeni u izdanjima splitskog Ferala, i sarajevskih Dana. Otvaranje Tuđmanovih arhiva pokazalo je svu pogubnost njegove politike prema Bosni i Hercegovini. Drugi značajan dokaz koji svjedoči o agresivnoj politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini su svjedoci Ante Marković, Stipe Mesić, Paddy Ashdown te mnogi drugi, koji su nedvosmisleno potvrdili ono što je već zapisano u stenogramima. Treći značajan dokaz Tuđmanove politike su politička ubistva njegovih protivnika poput Blaža Kraljević i Ante Paradžika.

Dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine

Ante Marković je tokom svog glavnog svjedočenja rekao da je 1991. godine iz više izvora čuo za sastanak Milošević-Tuđman u Karađorđevu, na kojem je dogovorena podjela BiH. U direktnim razgovorima koje je sam zatražio, obojica su mu priznala da je istina šta se govori za Karađorđevo.

"Tražio sam da razgovaram s obojicom i sreli smo se odvojeno, u Beogradu i Zagrebu. Ja sam im otvoreno rekao šta sam doznao. I jedan i drugi su potvrdili da su se dogovorili da podijele BiH. Milošević mi je to odmah rekao, a Tuđmanu je trebalo mnogo više vremena", kazao je Marković.

Prema riječima svjedoka, Milošević je tvrdio da je "BiH i onako vještačka Titova tvorevina i da ne može opstati", kao i da su Bošnjaci i onako pravoslavci koji su silom prilika prihvatili islam. Hrvatski predsjednik Tuđman je, po iskazu svjedoka, dijelio Miloševićevo mišljenje, rekavši da je "Bosna šaptom pala" i da će Evropa to podržati, jer neće dozvoliti da ima "muslimansku državu" u svom srcu. Tuđman je tvrdio da su muslimani zapravo katolici koji su primorani da promijene vjeru.

"Na moje pitanje zar misli da se to može uraditi bez krvi do koljena, Milošević je odgovorio da ne vjeruje da će biti rata zato što većinu stanovništva u BiH čine Srbi i Hrvati, a da su on i Tuđman predvidjeli enklavu za muslimane. Kad sam pitao šta ćemo ako ipak bude rata, rekao je samo: Onda ćemo vidjeti šta ćemo", ispričao je Marković.

Uloga Franje Tuđmana i hrvatskog vojno-političkog vrha u agresiji na Gornji Vakuf

Iz spomenutih stenograma da se zaključiti da je Franjo Tuđman igrao licemjernu ulogu prema ratu u Bosni i Hercegovini u kojem je i sam učestvovao. Naime, pred međunarodnom javnošću je podržavao suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je za to vrijeme na sastancima, planirao napad na bosanskohercegovačke gradove, smatrajući da na taj način rješava pitanje budućih granica hrvatske države.

Dana 22. oktobra 1993. na sastanku u Predsjedničkim dvorima, na kojem su pored Tuđmana prisustvovali i Janko Bobetko, Imra Agotić, Josip Lucić i Gojko Šušak, Franjo Tuđman o napadu na Gornji Vakuf i ostale bosanskohercegovačke gradove kaže: "Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru odbrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)"

O samom učešću jedinica regularne vojske Republike Hrvatske u napadu na Gornji Vakuf, na istom sastanku govorio je Janko Bobetko:

Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga, kompletno je, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri časnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da i idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjučer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da ću biti tamo i da dođe, da je jedan presjek situacije koji počinje od toga da su snage zamorene, što je tačno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Međutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro učinila i radila (…)

Odgovarajući na pitanje Franje Tuđmana o imenu komandanta Pete brigade koja je sa vinkovačkog ratišta premještena u Gornji Vakuf, Janko Bobetko svjedoči o nepobitnom dokazu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i Gornji Vakuf: "Bio je Kapular (…) Ima svojih prilika i neprilika, tako da mislite u smislu zapovijedanja jedan od dosta ozbiljnih problema (…) Što se tiče streljiva, to je toliko precizno organizirano da je glavni dotur municije išao iz Ploča, direktno prema Mostaru, iste noći kada je naručen. I general Marinović je od mene dobio ne samo zadatak nego i sva ovlaštenja, i neka postepeno popunjavamo taj front, jer je to najbliži, najkraći, nemam prevoza velikog, tako da je on sa svog fronta smo skinuli bateriju topova 122, minobacače, mine, municiju, dakle sva streljiva koja su tražena, dakle u najkraćem roku, to je funkcioniralo, može se reći, odlično (...) Dalje, za municiju težih kalibara, 130, u tri navrata su pošiljke i narudžbe koje su date odmah bile upućivane prioritetno i tačno ka liniji fronta (…) To je i prekjučer jedan čitav teret otišao, ide odavde, težeg kalibra, 130, 105, 120, a sa onog fronta ide sva druga municija, tako da, jasno, troši se (…) Dakle, sa slavonskog osjetljivog prostora smo izvukli Treću i Petu brigadu (…) sa ovim smo učinili jako puno u stabilizaciji fronta Vakuf i Mostar."

Privredne i društvene promjene u Hrvatskoj

Tuđman i novinarka Ana Havel 1997.

U samoj Republici Hrvatskoj, društvo i privreda su prošli kroz velike promjene. Iako su neojugoslavenski mediji širili famu o Tuđmanovoj "autokratičnosti" (u dobroj mjeri podupirani medijskim specijalnim ratom raznih tajnih službi Hrvatskoj nesklonih zemalja i njihovih institucija- primjer je međunarodna novinarska udruga s Aidanom Whiteom, opskurnom osobom u službi još opskurnijih, mahsuz "zapadnobalkanskih" politikantskih shema)- od toga Tuđmanova navodnog despotizma malo je viđeno u praksi. Doduše, moglo bi mu se zamjeriti umanjivanje časti predsjedničke funkcije u prtljanju u za predsjednika RH nedolične stvari (npr. nepotrebni i besmisleni ispadi oko naziva nogometnoga kluba "Dinamo"/"Croatia")- no, to više spada u politički folklor. Daleko je važnija i teža optužba o korupciji i uništavanju hrvatske privrede tokom pretvorbe. Kad se sve odvaže, čini se da nepristrani promatrač mora zamijetiti sljedeće: Hrvatska se izuzetno dobro nosila s ratom (skresana je inflacija, uvedena kuna kao nova valuta, nije bilo repova ni točkica za ulje ili mlijeko), a pretvorba dobrano propale i zastarjele privrede je provedena (ili se još provodi) na problematičan način. Objede da je Tuđman nagomilao osobno bogatstvo pokazale su se lažnima kod njegove ostavinske rasprave. No, teže je pitanje je li pretvorba mogla proteći na bezbolniji način? Ili- je li se moglo učiniti da ostatci socijalističkih "giganata» budu razdijeljeni na pravedniji način, tj. da ozloglašena tajkunizacija bude manjega opsega ? Činjenica da su sve zemlje propaloga komunizma prošle kroz ekonomski raspad i tajkunizaciju, a one koje su se oporavile su to učinile najviše kroz strana ulaganja (Madžarska, Češka)- nije jedino relevantna. Po mišljenju mnogih, Tuđmanov glavni grijeh je u tom što nije spriječio "divlju pretvorbu». U njegovu odbranu bi se moglo reći da ni vlade koje su došle poslije njega (prvo koalicijske šestorke, pa onda opet HDZ-a) nisu učinile ništa da bi koliko-toliko ostavarile socijalniju državu. Dapače, mnogim su svojim potezima djelovale još destruktivnije. Bilo kako bilo, privredna politika Tuđmana u posljednjih 2-3 godine njegove vlasti, kao i njegovih nasljednika, ostaje Ahilovom petom hrvatske politike.

Spomen-bista dr Franje Tuđmana na trgu u Novalji

Djela

• "Velike ideje i mali narodi", 1969.
• "Nacionalno pitanje u savremenoj Evropi", 1981.

Literatura

• Nenad Ivanković: Predsjedniče, što je ostalo?
• Simpozij: Tuđman-neoproštena pobjeda, Zagreb 2003
• Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb 2002
• Zdravko Tomac:Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, 2004
• Darko Hudelist: Tuđman: biografija, 2004

Vanjski linkovi

• Franjo Tuđman- kratka biografija
• Franjo Tuđman-povjesničar i državnik
• Tuđman-govori i interviewi