Etil-butirat – poznat i kao etil-butanoat ili buterni eter – je ester sa hemijskom formulom CH3CH2CH2COOCH2CH3. Rastvorljiv je u propilen-glikolu, parafinskom ulju ikerozinu. Ima miris voća, sličan ananasu. Prirodno se javlja u mnogim plodovima.[1]

Etil-butirat

Općenito
Hemijski spojEtil-butirat
Druga imenaEtil-ester buterne kiseline
Etil n-butanoat
Ethil n-butirat
Buterni eter
UN 1180
IUPAC ime:Etil-butanoat
Molekularna formulaCH3CH2CH2COOCH2CH3
CAS registarski broj105-54-4
SMILESCCCC(=O)OCC
InChI1/C6H12O2/c1-3-5-6(7)8-4-2/h3-5H2,1-2H3
Kratki opisBezbojna tečnost sa mirisom voća (tipski ananasa)
Osobine1
Agregatno stanjeTečno
Gustoća0,879 g/cm3
Tačka topljenja–93
Tačka ključanja120 do 121
Pritisak pare1510 Pa (11,3 mmHg)
RastvorljivostRastvorljiv u 150 dijelova
Rizičnost
NFPA 704
2
 
 
 
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.

Upotreba uredi

Uobičajeno je da se upotrebljava kao vještačko sredstvo za miris koji podsjeća na sok narandže[2] ili ananas u proizvodnji alkoholnih pića (npr. martini, liker daikiri itd), kao otapalo u parfumerijskim proizvodima i kao plasticizer za celulozu. Pored toga, etil-butirat se često dodaje soku od narandže, jer kao i većina butirata asocira svoj miris sa mirisom svježeg soka od narandže.

Etil-butirat je jedna od najčešćih hemikalije koje se koriste u dodavanju okusa i mirisa. Može se koristiti u različitim okusima: narandža (najčešće), trešnja, ananas, mango, guava, žvakaće gume, breskva, kajsija, smokva i šljiva. U industrijskoj upotrebi, to je također jedna od najjeftinijih hemikalija, što joj samo doprinosi popularnosti.

Proizvodnja uredi

Etil-butirat se može sintetizirati reakcijom etanola i maslačne kiseline. Ovo je reakcija kondenzacije, što znači da se u reakciji se proizvodi voda kao nusprodukt. Etil-butirat iz prirodnih izvora može se razlikovati od sintetskog po analizi omjera stabilnih izotopa (SIRA).[3]

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ Schieberle, H.-D. Belitz, W. Grosch, P. (2009). Food chemistry (4th rev. and extended izd.). Berlin: Springer. ISBN 9783540699330.
  2. ^ Andrea Walker (12. 5. 2009). "Ask an Academic: Orange Juice". The New Yorker.
  3. ^ Ashurst, P.R.; Dennis, M.J. (1998). Analytical methods of food authentication (1st izd.). London: Blackie Academic & Professional. ISBN 9780751404265. Pristupljeno 27. 1. 2016.

Vanjski linkovi uredi