Domavia (Srebrenica)

Domavia naziv je grada iz rimskog perioda, koji se nalazio kod današnje Srebrenice, Bosna i Hercegovina. Zbog veličine i značaja rudnika, i prvenstveno srebra koje se eksploatisalo, Rimljani su ovom području dali ime Argentaria (Srebrenišće). [1]

Lokacija uredi

Nalazila se kod sastavaka Majdanskog potoka i Saske rijeke pod sjevernom padinom Grada, na kojem se, nalazila i manja tvrđava.

Historija uredi

Za vrijeme Rimskog carstva, u istočnoj Bosni, uz rijeku Drinu, nikla su tri municipaliteta: Malvesiatium (Skelani), Domavia (Srebrenica) i Mun. M... (Komnine kod Pljevalja). Područje su naseljavali lirsko pleme Dindari, u dobroj mjeri izmješani sa keltskim plemenom Skordisci.

Municipalna zajednica Domavije prvi put se spominje na natpisu iz 218. godine, u vrijeme cara Makrina, s oznakom res publica Domavianorum. Na natpisu iz 230. godine, iz vremena cara Aleksandra Severa, Domavija se spominje kao munipicij (ordo municipium Domavianorum), dok se na natpisu iz vremena cara Trebonijana Gala (251-253. godine) spominje kao kolonija (ordo decurionum coloniae metalli Domaviani).[2]

Rudari su u antičko doba iz srebreničkih rudokopa povadili oko 80 tona srebra i oko 40.000 tona olova. Rudnici su prestali organizirano djelovati u drugoj polovini 4. st.

Istraživanja uredi

Austro-ugarske vlasti su 1880. g., u Beču osnovale rudarsko društvo „Bosnia", kojemu je bio zadatak utvrđivanje mogućnosti industrijske eksploatacije plemenitih metala u rudonosnom distriktu istočne Bosne — između Jadra i Drine.

Otkrivajući rudne žila olova, srebra i cinka Pogačnik će već u martu 1883. g., kod sela Gradina zapaziti lijepo ornamentiran kamen, zatim i uzidano kamenje od očvrsle andezitne lave, zajedno s ulomcima oklesane mramorne ploče i opeka crvene boje, kakve se ne proizvode nigdje. Zatim je naišao i na temelje porušenih zgrada, pa na gomile gradevinskog kamena i na jedan fragmentarni natpis.

Iskopine je uskoro obišao tada već afirmirani arheolog Vjenceslav Radimski. U daljnim istraživanjima, vidjelo se da je u ovom gradu bila uprava svih panonskih i dalmatinskih rudnika. Iz nekih natpisa, koji su bili kasnije pronađeni, saznalo se da se otkriveni grad zvao — Domavia, dnosno tačnije res publica ili municipium Domavianorum.[3]

Opis uredi

Historija Domavije i izgradnja komunalne infrastrukture najbolje se vidi iz natpisa carskih prokuratora (procuratores Augusti), zaduženih za rad rudnika i talionica.

Urbanizam naselja nije se zasnivao na rimskoj šemi ortogonalnog rastera, jer za to u Gradini nije bilo prirodnih uvjeta. Grad se prilagodio ispresijecanom reljefu terena (konfiguraciji) u uzanim dolinama Saske rijeke i Majdanskog potoka, a svakako i Bjelovačke rijeke u njihovu nastavku.

Kod sastavaka bila je podignuta gradska vijećnica (curia). Imala je oblik pravougla, 38x20 metara, sa trijemom na prednjoj i apsidom na stražnjoj strani. Na trgu pred kurijom, i u samoj kuriji, stajale su počasne baze u čast careva i bronzana statueta božice Venere. Istočno od vijećnice, a s oslonom na nju, stajala je upola manja zgrada tribunala s više prostorija, opremljena uredajem za centralno zagrijavanje (hipokaust).[4]

Istočno od sudnice (tribunal), ali već na desnoj obali Saske rijeke, podignute su javne terme (balneum). Terme su bile najveće zdanje Domavije, sa 45 prostorija razne veličine, od kojih su se neke zagrijavale kroz hipokaust. Neke su podove krasili i mozaici, a zidove freske. Zgrada je bila sagrađena od opeka i kamena, i to od lokalnog vulkanskog andezita i kvarcita.

Literatura uredi

  • Adnan Busuladžić, Sarajevo: 2008 -Umjetnost antičkih mozaika na tlu BiH.

Reference uredi

  1. ^ "Enver Imamović: Srebrenica i okolica u rimsko doba" (PDF). Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ Imamović, Prof. dr. Enver. Srebrenica i okolica u rimsko doba. Sarajevo. str. 27.
  3. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  4. ^ "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016.

Vanjski linkovi uredi