Debelo Brdo (Sarajevo)

Debelo Brdo je područje na zapadnom obronku masiva Trebevića iznad Sarajeva. Administrativno pripada općinama Centar i Novo Sarajevo.

Debelo Brdo, vidljivi su betonski ulazi u centar veze JNA i ostaci zida iz kasnoantičkog doba

Debelo brdo je poznato kao prvo i najznačajnije arheološko nalazište na teritoriji grada na kojem je nađeno prahistorijsko gradinsko naselje, antički i kasnoantički odbrambeni objekti. Na Debelom brdu je bilo jedno od najznačajnijih prahistorijskih naselja bronzanog doba (1800-1300. godine p.n.e.) u unutrašnjosti sjeverozapadnog Balkana. Vizuelno je bilo povezano sa gradinama na obroncima oko doline Miljacke, kao i sa gradinom na Ilinjači u Gornjem Kotorcu, na rubu Sarajevskog polja.

Do danas je registrirano par desetina gradinskih naselja koja su na užem sarajevskom području egzistirala od vremena neolita pa sve do rimskog doba. Pojedina od tih naselja su imala i posebno značenje za lokalne populacije a imala su i dugi kontinuitet trajanja. U prvom redu ovo se odnosi na naseobinski kompleks Zlatište - Debelo Brdo - Soukbunar čije je postojanje imalo veliki značaj i činilo ga ekonomskim, kulturim, komunikacionim, društvenim, pa vjerojatno i političkim središte u području Srednje Bosne.[1]

Godine 2005. odlukom Komisije za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine u sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća komisije) i Tina Wik, proglašeno je za nacionalni spomenik.[2]

Istraživanja uredi

Prva istraživanja obavio je Franjo Fiala 1889-1896. godine. Pokretni arheološki materijal je deponiran u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Još u svojim prvim izvještajima Fiala je konstatovao da prahistorijski nalazi iz ovog naselja pripadaju pretežno bronzanom i željeznom dobu, ali da postoje i indicije o još starijem, neolitskom horizontu, čiji nalazi nisu ni naročito brojni, ni izraziti.

Nakon Fialine kampanje na potezu Zlatište - Debelo Brdo - Soukbunar prezentiran je od strane Vejsila Čurćiča 1908. god. i prvi opsežniji pregled gradinskih naselja Sarajeva.[1]

Iskopavanjem 1983, u organizaciji Gradskog zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Sarajevo, rukovodili su Lidija Fekeža i Blagoje Govedarica. Iskopavanje je teklo paralelno sa gradnjom vojnog objekta - centra veze tadašnje JNA. Materijal sa iskopavanja predan je Muzeju grada Sarajeva.

U augustu 2017. po nalogu Općine Centar, Institut za arheološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu je obavio prospekciju lokaliteta Vranjače kako bi vidio da li tu postoji arheološki potencijal i iz kojeg perioda, te koliko je to povezano s obližnjim lokalitetom Debelog brda.[3]

Lokalitet je u priličnoj mjeri devastiran i potpuno zapušten, jer su ga koristili JNA, Armija BiH tokom rata 1992-1995. godine i SFOR.

Historija uredi

Život na Debelom brdu je trajao od eneolita 2000/1700. godine p. n. e., preko bronzanog doba, starijeg i mlađeg željeznog doba, antičkog i kasnoantičkog perioda, pa sve do dolaska Slavena. U lokalnom smislu Debelo Brdo je dominiralo Sarajevskim poljem, nad dolinom Miljacke, s jedne strane, i Željeznice sa druge stranea. Šire gledano bilo je na mjestu gdje se završavala sjeverna saobraćajnica - dolina Bosne - a nastavljali se putevi za Hercegovinu i jugoistočnu Bosnu. Taj položaj bio je presudan za razvoj Debelog Brda u zanatski i trgovački centar. Ipak ne treba isključiti ni mogućnost osvajanja ovog naselja od nosilaca Srednjebosanske kulturne grupe (Desidijati).

Neolit uredi

Među neobjavljenim materijalom sa ovog lokaliteta pronađen je dio tipične neolitske sjekire, tzv. tipa Schuhleistenkeil, izrađene od svijetlog kamena (magnezita). Osim toga, dva već objavljena ulomka i jedan još neobjavljeni keramički ulomak, pokazuju sličnost s Hvarsko-lisičićkom kulturom. Pronađeni materijali iz neolita na ovom lokalitetu pripadaju istom onom talasu doseljenika sa juga (iz Hercegovine) koji su krajem neolita, pred naletom stočarskih plemena (stepski nomadi iz Azije - Indoevropljani), u većem broju naselili i neke dijelove južne i centralne Bosne, promijenivši znatno kulturmu fizionomiju naselja butmirske kulture. U to vrijeme neolitsko naselje u Butmiru, u Sarajevskom polju, po svoj prilici više nije postojalo.[4]

Eneolit uredi

Drugi stratum pripada eneolitskom dobu, kasnoj fazi Vučedolske kulture, datiranoj u 2000-1800 (1700) godinu prije naše ere.[5] Zastupljena je u velikom broju primjeraka tipična vučedolska keramika, kalupi za livenje raznih metalnih predmeta, igle, šila, lisnati bodeži, sjekire i dijelovi cijevi za mijeh. Poslije Ljubljanskog barja ovo naselje je najbogatije nalazima Vučedolske kulture na prostoru bivše Jugoslavije.

Nađeni materijal ima i svoje posebnosti pa se u nauci govori o podtipu Vučedolske kulture ili podtipu Debelo Brdo.[6] Keramika odlikuje punijim geometrijskim likovima i bogatijim rasporedom ukrasa.[7]

Bronzano doba uredi

Iz ovog perioda je gradinsko naselje sa sa manjim utvrđenim dijelovima i sa otvorenim naseljima, smještenim ispod stijena nad Soukbunarom i na području Zlatišta i Vranjače. Bilo je jedno od najvećih gradinskih naselja, koje se pružalo u dužini od nekoliko stotina metara, obuhvatajući više zaravanaka i padina kao i dva manja brda (Debelo brdo i Zlatište). Pronađena su razna oruđa i oružja, šuplje sjekire, bronzana koplja, kratki mačevi-bodeži, te kalupi za livenje ovog oružja. Još 1895. godine otkriven je i dio jedne keramičke posude — identifikovan kao mikenski, što otvara nove poglede na mogućnost postojanja mikenskih uticaja i veoma duboko u unutrašnjosti zapadnog Balkana. Sve to potvrđuje da je naselje na Debelom brdu ujedno bilo ustaljen i dugovječan zanatski, proizvodni, kulturni i trgovački centar, sa stabilnom i čvrsto organiziranom društvenom zajednicom.[6]

Željezno doba uredi

Iz starijeg željeznog doba, od 900. do 300. godine prije naše ere, prema keramičkom materijalu na Debelom brdu i Varvari kod Prozora, izveden je zaključak da su veze i kontakti plemena (Desidijati), koja su živjela u srednjem toku rijeke Bosne i gornjem toku Vrbasa (Srednjobosanska kulturna grupa) sa onim koja su živjela južnije, u gornjem toku rijeke Bosne, bile intenzivne i trajnog karaktera, s tim da su plemena koja pripadaju srednjebosanskoj kulturnoj grupi bila vjerovatno nadmoćnija. Pored toga, na materijalu sa Debelog Brda javlja se i import iz Italije (sjekire sa lepezasto proširenom oštricom). Izuzetan geografski položaj doveo je do razvoja naselja u značajan zanatski i trgovinski centar.

Predmeti od bronze su se i dalje proizvodili (šila, igle, nakit), ali je za te predmete bilo potrebno neuporedivo manje rude nego što je trebalo za mačeve, koplja, sjekire, motike...). Rudarstvo i metalurgija dobili su veliki zamah.

Uočava se sličnost i sa materijalom na Glasinačkom području.

Rimski period uredi

Decenije nakon završetka Batonovog ustanka su i vrijeme kada se drastično mijenja i fizionomija naselja i naseobina u rimskoj provinciji Dalmaciji, pa i u sarajevskom području kao njegovom sastavnom dijelu. Tip gradinskih naselja nestaje, a naselja se ponovo premještaju u ravničarske zone. Tek se samo pojedine gradine iz vojno-strateških razloga transformiraju u rimske garnizone. Sarajevsko polje, posebno njegovi zapadni dijelovi pružaju i dobre mogućnosti za intenzivnije bavljenje zemljoradnjom, a okolne i obližnje planine za stočarstvo. Naravno tu su u susjedstvu i rudarske zone u fojničko-kiseljačkoj i vareškoj oblasti. Sarajevsko područje je naseljavalo pleme Desidijati, organizovano kao peregrinska civitas, koja je spadala u jednu od najvažnijih ilirskih civitates u rimsko doba.

Sarajevsko područje pružalo je dosta preduslova da se na njemu u rimsko doba razvije značajnije naselje, koje se nalazilo na obe obale Miljacke (danas od Alipašine džamije do Kampusa) i na drugoj obali po obližnjim padinama oko Vrbanja mosta. Bilo je podređeno urbanom i upravnom jezgru Aquae S… (današnja Ilidža). To je bilo u odnosu na Ilidžu jedno satelitsko veće naselje, suprotno od današnje situacije. Porijeklo ovoga naselja u centralnom Sarajevu sa obje strane Miljacke treba tražiti u kontinuitetu sa naseobinskim kompleksom Zlatište-Debelo Brdo-Soukbunar, koji se jednostavno “preselio” u ravniji plato.

Ovaj proces “silaženja” u ravniji dio je bio postupan, vezan i sa rimskim strateškim interesima, i sa procesom romanizacije i kulturnog rasta ali i sa privrednim interesima lokalne populacije (želja da se bude u što je moguće većoj blizini same rimske ceste). U tome razvijenom naselju (sa vjerojatnim zenitom svoga antičkog razvitka u III. st. n. e.) postojala je i ciglana koja je podmirivala potrebe "antičkog Sarajeva" i čiji žigovi su potvrđeni na pronađenim ostacima cigli.

Rimsko utvrđenje na Debelom Brdu, strateški dobro izabranoj tački, služilo je između ostalog i za odbranu naselja. Postojalo je još nekoliko stoljeća.[1]

Na lokalitetu je pronađeno mnogo domaće i importirane keramike, dijelovi noževa, dlijeta, kopči za pojaseve, bronzanih dugmeta i šivaćih igala, podloge za ogledalca, poljoprivredni alat (motike, dio pluga, svrdla, strjelice), stakleno posuđe.

Novac uredi

Nađeno je i nekoliko komada antičkog novca.

Najstariji do sada pronađeni rimski novčić sa sarajevskog područja nađen je u Ulici Dugi Sokak, Bistrik, Stari Grad. Danas se čuva u Zemaljskom muzeju pod inventarskim brojem numizmatičke zbirke 12365.

  • DIVVS AVGVSTVS PATER (lice novčića) "božanski otac August"

Brončani novčić kovan je za vrijeme cara Tiberija (vl. 14-37. god. n. e.), a posvećen uspomeni na Augusta Oktavijana. Na naličju se nalazi prikaz munje sa kraticom SC. Novčić je u rimskim državnim kovnicama nastao neposredno nakon smrti Augusta 14. god. n. e. i samim tim predstavlja najstariji materijalni i epigrafski nalaz rimskog prisustva na sarajevskom području, par godina nakon završetka Velikog Ilirskog ustanka.[1]

Najinteresantniji novčić pronađen do sada na sarajevskom području jeste onaj koji pripada caru Didiju Julijanu i koji je nađen u koritu Miljacke. Danas se čuva u Zemaljskom muzeju pod inventarskim brojem numizmatičke zbirke 12359.

  • Lice: IMP CAES M DID SEV IVLIA AVG; Imperator Caesar Marcus Didius Severus Iulianus August; “Imperator cezar Marko Didije Sever Julijan August”
  • Naličje: CONCORD SC; Concordia senatus consulto

Zbog samo dvomjesečne vladavine ovog rimskog cara u toku 193. god. n.e. novac posvećen Didiju Julijanu je dosta rijedak. Njegovo prisustvo sugerira da je centralni dio Sarajeva bio jedno od značajnijih putnih i trgovačkih stajališta sa intenzivnijim prometom u zadnjoj deceniji II. st.[1]

Kasnoantički period uredi

Kada su ovi krajevi opet pripojeni Justinijanovom (Istočno-rimsko ili Bizantijskom Carstvu), na ovoj strateški dobro izabranoj tački podignuta je tvrđava. Ulazila je u široko-razgranatu politiku Justinijana koja se zasnivala na izgradnji utvrđenih odbrambenih pojaseva, kojima se nastojalo zadržati nadiranje prekodunavskih barbarskih naroda.

Tvrđava je imala dva bedema: južni i zapadni kao vanjski (dužine oko 118 m) i sjeverni unutrašnji (dužine 72,5 m). Bedemi imaju izlomljene linije, građeni su od grubo priklesanog kamena, dimenzija 0,4(0,6) x 0,2 m, vezanog krečnim malterom. Ostaci bedema su se očuvali do 1893. godine u visini od 0,6 do 1,3 m skoro po cijeloj dužini, dok su 1983. godine zatečeni ostaci zidova samo u jugozapadnom i zapadnom dijelu i to do visine od oko 0,6 m (oko 3 reda kamenja).

Ulaz (širine 3,2 m) u tvrđavu je bio na zapadnoj strani. Ispred njega se nalazila mala kula (A) četverougaone osnove. U kuli je bio pod od krečnog maltera. Na jugoistočnom kraju utvrđenja se unutrašnji bedem završavao kulom četverougaone osnove, dimenzija 8,5 x 4,5 m (kula B). Fiala je zatekao ovu kulu u visini do iznad prvog sprata sa očuvanim omalterisanim stropom. Pri zaštitnim iskopavanjima 1983. godine, tragovi stropa više nisu zatečeni.[6]

Pokretni arheološki materijal iz antičkog i kasnoantičkog doba većinom je nađen unutar zidina utvrđenja i u dvije kule. Između ostalog, nađene su dvije keramičke boce rađene na grnčarskom kolu. Na dnu jedne od njih je natpis minuskulnim kurzivom na latinskom: EGO IVSTVS OLARIVS ET MANUS MEAS RVGETVS ET FETETVS. Opći smisao natpisa je: “Ja sam pravi grnčar, a moje su ruke prljave a plodne.”

Analiza keramičkih nalaza pokazala je da poznati primjerak Justinijanova novca ne označava završnu tačku u razvoju ovog naselja, odnosno da sa kasnom antikom ne prestaje život ove aglomeracije, već da se produžuje još izvjesno vrijeme po doseljenju Slavena.

Literatura uredi

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

  • Fiala, Franjo, Jedna prehistorička naseobina na Debelom brdu kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog muzeja VI, Sarajevo, 1894, 107-140.
  • Fiala, Franjo, Izvještaj o iskopinama na Debelom brdu kod Sarajeva godine 1894, Glasnik Zemaljskog muzeja VII, Sarajevo, 1895, 123-137.
  • Fiala, Franjo, Izvještaj o prekopavanju na Debelom brdu kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog muzeja VIII, Sarajevo, 1896, 97-108.
  • Sergejevski, Dimitrije, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija, društvene nauke, sv. II, Sarajevo, 1947, 13-50.
  • Vinski, Zdenko, Kasnoantički starosjedioci u Salonitanskoj regiji prema arheološkoj ostavštini predslavenskog supstrata, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXIX/196, Split, 1974, 5-85.
  • Vinski, Zdenko, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slovena na Balkan, u: Predslavenski kulturni elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, simpozij u Mostaru, 24 -26. oktobra 1968, posebna izdanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knjiga XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 4, Sarajevo, 1969, 171-200.
  • Basler, Đuro, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Biblioteka “Kulturno nasljeđe”, Sarajevo, 1972.
  • Čović, Borivoj, Metalurška djelatnost vučedolske grupe u Bosni, Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knjiga XIII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 11, Sarajevo, 1976, 105-117.
  • Čović, Borivoj, 7. prelazna zona, u: Bronzano doba, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo 1983, 171-183.
  • Čović, Borivoj, Srednjobosanska kulturna grupa, u: Bronzano doba, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Sarajevo 1983, 433-457.
  • Čović, Borivoj, Srednjobosanska grupa, u: Željezno doba, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, Sarajevo 1987, 481-530.

Reference uredi

  1. ^ a b c d e "Salmedin Mesihović: Doprinos historiji sarajevskog prostora u antičko doba, Izvorni naučni rad" (PDF). Filozofski fakultet, Sarajevo,. Pristupljeno 9. 2. 2019.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  2. ^ "Debelo Brdo". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 24. 9. 2021.
  3. ^ "Nadomak Sarajeva arheološko nalazište iz bronzanog doba: Šta kriju Vranjača, Debelo brdo i Zlatište?". Depo portal. Pristupljeno 24. 9. 2021.
  4. ^ "Borivoj Čović - Od Butmira do Ilira - Desidijati". Zemaljski muzej Zarajevo. Pristupljeno 24. 9. 2021.
  5. ^ "Eneolitske kulture Centralnog i Zapadnog Balkana - Debelo Brdo". Institut za balkanske studije. Pristupljeno 24. 9. 2021.
  6. ^ a b c "Borivoj Ćović: Počeci naselja na Debelom Brdu u Sarajevu" (PDF). JU Muzej Sarajeva, 2005. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  7. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2019.

Vanjski linkovi uredi