Dalmatski ratovi

Dalmatski ratovi su niz dugogodišnjih ratova ilirskog plemena Dalmati protiv Rimljana u namjeri da sačuvaju svoju nezavisnost. Trajali su s većim prekidima, više od 160 godina. Tokom krvavih ratova Rimljani su lomili vojnu snagu žilavih Dalmata, pa je dalmatska zemlja, prema rimskim izvorima, postala vježbalište (poligon) za rimske vojnike i zapovjednike.

Nakon sloma ilirskog kraljevstva Rimljani će nastaviti osvajačku politiku. Tek što je bio završen III ilirski rat (171—168), na istočnoj obali Jadrana pojavio se za Rimljane još jači i uporniji neprijatelj, ilirsko pleme Dalmati.

U ranije vrijeme Dalmati su živjeli podalje od obale, u zadinarskom području, na Duvanjskom, Livanjskom i Glamočkom polju, te oko Imotskog polja (onostranska Dalmacija). U toku II. st. p.n.e., Dalmati su se spuštali dolinom Cetine, i tako infiltrirali u primorje. Zauzeli su i Salonu, pustošeći Stobreč i Trogir s jedne, a zemlju Daorsa, rimskih saveznika, s druge strane.[1]

Prvi dalmatski rat uredi

Povod za rat pružili su Dalmati uznemiravanjem rimskih saveznika Daorsa. Rat je počeo 156. g. p.n.e., a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul, vodivši svoje trupe iz ratne baze koja je bila je u Naroni. Negdje u dolini Trebižata i na prilazima Imotskom i Duvanjskom polju, Dalmati su dočekali Rimljane te im nanijeli teže gubitke. Figul je na kraju ipak postigao relativan uspjeh, jer je u unutrašnjosti dalmatske zemlje popalio neke njihove tvrđave ('oppida), ali nije mogao zauzeti glavni grad Delminij (Delminiun), pa se neobavljena posla morao povući u Naronu.

Rat je 155. g. završio novi konzul Publije Kornelije Scipion Nasika, Figulov nasljednik, koji je popalio i zauzeo neke gradinske tvrđave (oppida), te osvojio i glavni dalmatski grad Delminium. Nasika je odveo u ropstvo i veći broj Dalmata, te iste godine proslavio trijumf de Dalmateis. Tada su i Iliri iz današnje Bosne i Hercegovine prvi put upoznali Rimljane kao osvajače.

Rat Rimljana sa Ardijejcima i Plerejima uredi

Dalmati su, poučeni ishodom prvog rata, mirovali jednu punu generaciju. Rimljani su 135. g. ratovali protiv Ardijejaca i Plereja, koji su gusarenjem uznemiravali rimski Ilirik. Svladao ih je konzul Servije Fulvije Flak s vojskom od deset hiljada pješaka i tri hiljade konjanika. Ardijejsko pitanje bilo je riješeno tako što su s mora bili preseljeni u neplodnu unutrašnjost (Strabon), dok je sudbina Plereja nepoznata. Njihovi su teritoriji pripojeni rimskom Iliriku, a kasnije adtribuirani agerima kolonija Epidaura i Narone.

Drugi dalmatski rat uredi

Novi pohod protiv Dalmata desio se 118. godine p.n.e, a poveo ga je konzul Cecilije Metel. Ovaj rat nije imao političke motive niti su Dalmati učiniti nešto loše. Konzul Metel je bio obuzet slavom, tako da je poveo rat u cilju dobijanja titule Delmaticus i pridobijanja slave. Opustošio je i opljačkao dalmatsku zemlju i zauzeo njihovu luku Salonu (119. g. st. e.). Od plijena iz Dalmacije sagradio je Kastorov hram u Rimu.

Treći dalmatski rat uredi

Do trećeg delmatskog rata došlo je 78. g. st. e., opet u vrijeme nove smjene generacija. Dogodilo se to u jeku građanskog rata u Italiji. Ustanak je bio žestok, pa su Rimljanima trebale dvije godine da ponovno ovladaju Salonom i primorjem (78—77. g.)

Četrvrti dalmatski rat uredi

Počeo je 51. godine p.n.e. u vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja, kojeg su Dalmati podržali. Odmah su zauzeli liburnski grad Promonu na Krki, i nakon toga porazili Cezareve jedinice koje su došle da povrate Promonu. Rimljani su ipak, i pored vojne nadmoćnosti Dalmata i pompejevaca, obranili Salonu, koju su 48. g. opsjeli Pompejevi legati. Cezar je izvojevao i pobjedu 48. god kod Farsala. Nove dvije Cezareve legije nisu imale uspjeha, samo su pustošili Dalmatskom teritorijom.

U zimu 48/47. g. na putu iz Drniša u Salonu, Dalmati su porazili nove rimske jedinice. U krvavim borbama Rimljani su izgubili preko 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna. Sam konzular Gabinije je izgubio život.

Nakon Cezareve pobjede u građanskom ratu, rat protiv Dalmata se nastavio. U ogorčenim borbama (u pravcu Delminija?) Rimljanima je pošlo za rukom da zauzme šest jakih dalmatskih utvrđenja , ali su se zbog oštre zime (frigus Dalmaticuni) morali povući u Naronu a da rat nije završen.

Borbe su se nastavile i nakon Cezarove smrti (15. III 44. g.). Godine 44. st. e. Dalmati su uništili na prilazima Imotskom i Duvanjskom polju pet rimskih kohorti i zaplijenili bojne znakove (signa). Zatim su povratili Salonu.

Novi triumviri Marko Antonije i Oktavijan zajedničkim snagama , uspjeli su da 39. g. ponovno zauzmu Salonu, dok je dalmatska zemlja opustošena i opljačkana. Od ratnog plijena u Rimu je sagrađena javna biblioteku. Rimljani su i nakon ovog pohoda, i dalje držali samo primorje.[2]

Nakon 120 godina stalnih sukoba sa Rimljanima i njihovim saveznicima, dalmatski otpor počeo se gasiti. Porazom Dalmata konačno je probijen bedem koji je štitio ilirsku unutrašnjost. Narodi koji se do sada nisu suočili sa rimskim armijama sada će i sami morati iskusiti njihovo prisustvo na svojoj zemlji i u svojim naseljima.

Literatura uredi

Reference uredi

  1. ^ "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA" (PDF). Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Arhivirano s originala (PDF), 26. 6. 2023. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ "Arheološki leksikon". Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.