Bolesni mladi Bakho
Mladi bolesni Bakho (italijanski: Bacchino Malato), poznat i kao Bolesni Bakho ili Autoportret kao Bakho, rani je autoportret baroknog slikara Michelangela Merisija da Caravaggia iz 1593. ili 1594. Čuva se u Galleriji Borghese u Rimu. Prema riječima Caravaggiovog prvog biografa, Giovannija Baglionea, bila je kabinetska slika koju je Caravaggio naslikao koristeći se ogledalom.[1]
| Bolesni mladi Bakho | |
|---|---|
 | |
| Autor | Caravaggio |
| Godina | Oko 1593. |
| Tip | Ulje na platnu |
| Dimenzije | 67 cm × 53 cm |
| Lokacija | Galleria Borghese (Rim) |
Historija uredi
Slika datira iz Caravaggiovih prvih godina u Rimu, u koji je došao iz rodnog Milana sredinom 1592. Izvori za taj period neuvjerljivi su i vjerovatno netačni, ali se slažu da se u jednom trenutku Caravaggio teško razbolio i proveo pola godine u bolnici Santa Maria della Consolazione (Sveta Marija od Utjehe).[nedostaje referenca] Prema članku iz 2009. u američkoj medicinskoj publikaciji Clinical Infectious Diseases, slika ukazuje da je Caravaggiova bolest vjerovatno uključivala malariju, s obzirom na to da su žutičast izgled kože i očiju indikacije neke aktivne bolesti jetre koja uzrokuje visok nivo bilirubina.[2]
Bolesni Bakho bio je među mnogim djelima koja su činila kolekciju Giuseppea Cesarija, jednog od Caravaggiovih ranih poslodavaca, koju je zaplijenio kolekcionar umjetnina kardinal-nećak Scipione Caffarelli-Borghese 1607, zajedno sa slikama Dječak guli voćku i Dječak s košarom voća.
Stil uredi
Ovaj odlomak sadrži originalno istraživanje ili tvrdnje koje nisu verificirane. (maj 2012) |
Osim pretpostavljenog autobiografskog sadržaja, ovu ranu sliku Caravaggio je vjerovatno koristio kako bi se probio na tržište, demonstrirajući virtuoznost u slikanju mrtve prirode i portreta, te nagovještavajući sposobnost slikanja klasičnih motiva iz antike. Prikaz tri četvrtine lica bio je među preferiranim postupcima na portretima iz kasne renesanse, ali ono što je upečatljivo jesu grimasa i nagnutost glave, te vrlo stvaran osjećaj patnje, što je karakteristika većine baroknih umjetnina.
Kao i na drugim svojim slikama (kao što su, npr., Polaganje Krista u grob, Sveti Ivan Krstitelj iz Kapitolskih muzeja i Pozivanje svetog Mateja), Caravaggio primjenjuje mikelanđelovsku pozu: u ovom slučaju sa savijenom i podignutom nogom malo sklonjenom ustranu, koja poprima značenje ponovnog rođenja, ali i trijumfa. Očito je da je taj trijumf onaj slikarov nad bolešću i smrću; bilo bi to svojevrsno "uskrsnuće" samog slikara, koga je bolest natjerala da se plaši najgoreg. Referenca na Bakha, boga orgijastičnog opijanja, anarhije, nesputanog prepuštanja čulima, u kontrastu prema Apolonu, bogu savršenstva, reda, savršene ljepote, prema Graham-Dixonu, mogla bi biti element opozicije, protesta prema Cesariju, koji ga je držao u ateljeu da slika cvijeće i voće.
Mrtva priroda može se porediti s onom iz nešto kasnijih djela, kao što su Dječak s košarom voća i Gušter ujeda dječaka, gdje je voće u mnogo boljem stanju, nesumnjivo odražavajući poboljšano Caravaggiovo stanje, i fizičko i mentalno.
Slika pokazuje utjecaj njegovog učitelja, Simonea Peterzana, u upotrebi oslikavanja napete muskulature, te strogog stila lombardske škole na njegovu pažnju na realističke detalje.
Reference uredi
- ^ Hibbard, Howard (1985). Caravaggio. Oxford: Westview Press. str. 19. ISBN 9780064301282.
- ^ IDSA (1. 1. 2009). "Clinical Infectious Diseases" (PDF). Clinical Infectious Disease. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)