Wikipedia

Azra (grupa)

Azra je bio sastav novog vala koji je bio vrlo popularan za vrijeme 1980-ih godina na području bivše Jugoslavije. Frontmen Azre bio je Branimir "Johnny" Štulić, basist je bio Mišo Hrnjak, a bubnjar Boris Leiner. U djelu YU 100: najbolji albumi jugoslavenske rock i pop glazbe uvršteno je čak 5 Azrinih albuma, od kojih su 3 među prvih deset.

Azra
PorijekloJugoslavija
Žanrovinovi val, rock
Karijera1977–1989
IzdavačiJugoton
Diskoton
Bivši članovi

Historija uredi

Muzički kritičari danas često znaju Azru imenovati kao "obaveznu muzičku lektiru".

Počeci Azre (1977.) uredi

Branimir Johnny Štulić, lider grupe, rođen je u Skoplju, u Makedoniji, 1953. godine. U djetinjstvu je često mijenjao prebivalište zbog prirode očevog posla. Otac mu je bio oficir, te najvažnije godine odrastanja i afirmacije provodi u Zagrebu, gdje je upisao Filozofski fakultet, ali "samo da bi zadovoljio starce". Već se tada gotovo fanatično odlučuje baviti muzikom. Na njega su najviše uticali Beatlesi, ali prvenstveno radi ideje sastava. Isto tako bio je lud za sevdahom što se očitovalo u prvoj fazi njegovog muzičkog rada kada je osnovao Balkan Sevdah Band. Svirali su gotovo sve vlastite pjesme, narodnjaka, pa do The Beatles. Pod uticajem novog talasa (new wave), vremenom se bend sve više okreće rocku i kroz njega prolazi mnogo različitih muzičara. Nakon što su postali poznatiji Rock and roll sastav, mijenjaju ime u Azra (djevica), po istoimenoj poemi Heinricha Heinea, 1977. godine. 1977/78. grupa nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić - Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav - Film. Nakon toga Štulić postaje član Parnog valjka, ali ni ta saradnja nije dugo potrajala. Vrativši se Azri, Štulić kao bubnjara uzima Borisa Leinera tada člana Haustora, ali ne uspijevajući naći adekvatnog basistu, za prvi intervju, da bi izgledali kao trio - slikali su se s psom.[1]

Prva postava (1979.-1982.) uredi

Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom (Parni valjak) kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Miksić - Fuma (Parni valjak), Mladen Juričić (Film) i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme Balkan i A šta da radim koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.

Debi album Azra snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Taj album se smatra jednim od najjačih debija u jugoslavenskoj rock-muzici, te im osigurava vodeće mjesto na jugoslavenskoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njenu nužnost (Uradi nešto, Vrijeme odluke), odnosno ljubavne tematike (Gracija, Tople usne žene), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izrazom.

1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl Lijepe žene prolaze kroz grad, kojeg također producira Hus i svira gitaru u maniri britanske blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album Sunčana strana ulice, sa raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke prirode (Užas je moja furka, Kurvini sinovi). U ljubavnim pjesmama (Između nas, Ne reci mi dvaput, Gospodar samoće, Sunčana strana ulice) uvodi i puhačke instrumente u izvedbi Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i pjesme u kojima Johnny obrađuje svoju urbanu paranoju (Odlazak u noć, Kad Miki kaže da se boji), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti (Pametni i knjiški ljudi, Pit - i to je Amerika). Producent albuma je Branimir Štulić što će kasnije, uostalom, i redovno biti.

Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album Ravno do dna. Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (Ravno do dna, Nedeljni komentar, Ostavi me nasamo, Sjaj u kosi, Plavo - smeđe). Ovaj album je snimka čitavoga koncerta u Kulušiću u Zagrebu 1981., a po neposrednosti i energiji muzike pruža pravu sliku Azre tog razdoblja.

1982. godine izdaje se i drugi dupli album Filigranski pločnici te treći singl, u kojima Štulić od izravne energične emotivnosti prelazi prema prikazu unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke (Tko to tamo pjeva, 68., Pavel, Gorki okus), ljubavne (Kao ti i ja, Volim te kad pričaš), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme (Put za Katmandu, Strah od smrti, Život običnog tempa). Na albumu veliki značaj imaju puhački instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića.[1]

Od Fazana do Zadovoljštine (1983.-1988.) uredi

Godine 1983. grupu napušta Mišo Hrnjak te sljedeće dvije godine Štulić i Leiner sami snimaju albume u Njemačkoj. To su Kad fazani lete i Krivo srastanje u kojima Johnny ulazi u dubine ljudskih misli i pobuda (Kao i jučer, Duboko u tebi, Flash), ili se buni protiv prevladavajućeg načina mišljenja (3N, Mon ami, No comment, Kad fazani lete), ili donosi zvuk teških, punih rock-gitara (Anđeli, Štićenik, Nemir i strast). Na albumu se prvi put pojavljuje i obrada jedne narodne pjesme - Klinček stoji pod oblokom.

Zatim odlazi u Holandiju gdje pravi nove pjesme te stare prevodi na engleski jezik, s ciljem izdavanja u Holandiji.

To mu ne polazi za rukom, te izdaje domaći album pod nazivom It aint like in the movies at all.

1987. s Leinerom, Juricom Pađenom i Stephenom Kippom, kojeg je doveo iz Holandije, snima novi album Između krajnosti koji sadrži uglavnom obrade pjesama (Zadovoljština - Satisfaction - Rolling Stones, Adio mare - Vlaho Paljetak) te neke njegove nove uratke (Izlazak iz kome, Vaše veličanstvo).

1988. izdaje četverostruki živi mega-album Zadovoljština, s luksuznom opremom i istom postavom. Ovaj album je snimak gotovo čitavog koncerta održanog u Domu sportova u Zagrebu, oktobra 1987. Sadrži mnoštvo starih stvari te mnoštvo obrada stranih autora.[1]

Solo radovi i kraj Azre (1989.) uredi

Nakon toga Štulić snima solističke albume: Balkanska rapsodija (Teško ovo život), Balegari ne vjeruju sreći (Voljela me nije nijedna, Men se dušo od tebe ne rastaje, Usne vrele višnje - obrada Lilly Of The West iz repertoara apsolutne legende i veterana, genijalnog Boba Dylana u kojima miješa makedonski folklor, engleski jezik i domaću pop-historiju.

Godine 1990. grupa nakon koncerta na Hvaru i formalno prestaje postojati.

Devedesetih godina Štulić izdaje dva albuma Sevdah za Paulu Horvat i Anali, koji su kvalitetno daleko ispod njegovog ranijeg opusa. Međutim, Štulićeva glavna preokupacija jest prijevod Homerove Ilijade koji je i dovršio 1995. godine pod nazivom Božanska Ilijada. 1997. godine Štulić izdaje album Blase kojim se, prema kritici, vraća standardima ranijeg rada.

Štulićeve pjesme su objavljene u knjigama Filigranski pločnici i Big bang, njegovi lirski pokušaji Anonymus Epigramus, kao dodatak Zadovoljštini, a koncerti na video-kasetama Zadovoljština i Klinček stoji pod oblokom.

Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontraverznijh ličnosti u ex-yu rocku uopće. Njegove pjesme još od početka su imale dvojaki učinak na publiku. Jedni su ismijavali njegovo umijeće sviranja gitare, način pjevanja, nerazumljive tekstove dalekih metafora koji su "intelektualno buncanje i isprazno politiziranje po svaku cijenu." Drugi su bili "poraženi neposrednošću muzike, energije i poetike, čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskog očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi." [1]

 
Boris Leiner, nekadašnji bubnjar "Azre" (2016.)

Članovi uredi

Diskografija uredi

Singlovi uredi

Kompilacije uredi

Albumi uredi

Azra
Branimir Štulić
Video/TV
  • Zadovoljština (Zagreb, Live Concert, 1988)
  • Das Ist Johnny (Sarajevo, Live Film, 1991)

Reference uredi

  1. ^ a b c d http://www.svastara.com/muzika/?biografija=10 Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "svastara" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Azra_(grupa)&oldid=3532471"