Astronomska opservatorija u Beogradu

Astronomska opservatorija „Beograd“ skraćeno AOB, međunarodna oznaka 057, je samostalna državna neprofitna naučno-istraživačka ustanova čija je osnovna djelatnost pasivno i selektivno posmatranje neposredne i dalje vasione, odnosno vrši izučavanje nebeskih tijela i pojava izvan Zemlje (planeta, zvijezda, zvijezdanih sistema i galaksija), koja su usmjerena na sticanje i analiziranje podataka, kao i teorijski rad. Osnovana je 26. marta (7. aprila) 1887. godine, zajedno sa Meteorološkom opservatorijom, a osnivač i njen prvi upravnik bio je Milan Nedeljković.[1]

Paviljon Veliki refraktor pokretnog krova sa aparatom za posmatranje zvijezda Zeiss 65/1055 cm, izgrađen 1932. godine (u to doba četvrti u Evropi).

Opservatorija 1887-1924 uredi

Godine 1879, Milan Nedeljković dobija državnu stipendiju da nastavi obrazovanje u Parizu na Sorbonne. Studirao je matematiku a na Collège de France vanredno studira fiziku. U pariskoj opservatoriji osnovana je prva škola astronomije, koju Nedeljković uspješno završava. Tokom studija takođe je uspješno završio kurseve iz meteorologije, precizne mehanike i seizmologije. Nakon pet godina studija u Parizu, vratio se u Beograd 1884. godine sa šest diploma i postao profesor astronomije i meteorologije na Velikoj školi. U isto vrijeme započeo je sa kampanjom za osnivanje opservatorije pri Velikoj školi ali je bio odbijen zbog finansijskih okolnosti. Nakon trogodišnje kampanje, ministar prosvjete Milan Kujundžić Aberdar konačno je potpisao rješenje o osnivanju opservatorije 7. aprila (po starom - Julijanskom kalendaru 26. marta) 1887. Nedeljković je postavljen za prvog upravnika novoosnovane opservatorije. Započeo je rad 1. jula 1887. godine u provizornoj (privremenoj) astronomskoj i meteorološkoj opservatoriji u iznajmljenoj kući.

 
Astronomska i meteorološka opservatorija od 1891, a od 1924. samo meteorološka opservatorija. Danas je tu smješten Centar za klimatske promjene a zgrada je proglašena za Spomenik kulture od velikog značaja.[2]

Međutim, kako su uslovi za rad u toj kući bili više nego skromni profesor Nedeljković je ponovo počeo da se zalaže za izgradnju namjenskog objekta u kojoj bi naučni radovi u astronomiji i meteorologiji bili mogući. U međuvrijemenu, novi ministar prosvjete, Dr Vladan Đorđević, 27. septembra 1888. godine, donio je Uredbu o osnivanju jedinstvene mreže meteoroloških stanica u Kraljevini Srbiji, i to je zvaničan početak rada državne meteorološke službe, odnosno danas se obilježava kao Dan RHMZ. Uputio je molbe Ministarstvu prosvjete sa namjerom da se preko Općine Beograd nađe odgovarajuće zemljište za potrebe Velike škole a za razvoj astronomije i meteorologije. Posle brojnih sjednica i prepiski sa Ministarstvom prosvjete, odbornici pod predsjedništvom Živka Karabiberovića su izglasali odluku da se ustupi odgovarajuće zemljište. Postupajući po zahtjevu ministra prosvjete, Vladana Đorđevića, Beogradska općina odobrila je 18. marta 1889. godine Velikoj školi zemljište veličine 1, 83 hektara za izgradnju astronomske opservatorije na Malom Vračaru. Nakon ove odluke započeti su građevinski radovi koji su uspješno završeni 1. maja 1891. godine. Opservatorija je imala 270 m² površine i predstavljala je paviljon sa spratom manje površine od prizemlja. Projekat je uradio arhitekta Dimitrije T. Leko, a po skici njenog osnivača, profesora Milana Nedeljkovića.

U opsevatoriji su se nalazile prostorije za rad i instrumenti. Opservatorija je ubrzo postala Glavna meteorološka stanica odakle se rukovodilo meteorološkom mrežom na prostoru Srbije. Milan Nedeljković 1901. godine napisao uputstva za posmatranje nepogodskih pojava i posmatranje grada. Organizovao osmatračku mrežu, lično obučivši osmatrače a na osnovu prikupljenih podataka postao je stručnjak za tu pojavu. Smatrao da je na osnovu raspoloživih saznanja za bilo kakvu odbranu od grada još uvijek preuranjeno. Međutim, po Nedeljkovićevom planu i savjetima 1902. godine, u ataru općine Smederevo, se počelo sa pucanjem na oblake „gradonoše” radi zaštite vinograda i usjeva. Nedeljković je 1902. godine počeo da, na francuskom jeziku, objavljuju bilten sa meteorološkim podacima, koje je razmijenjivao sa drugim ustanovama u svijetu. Augusta iste godine, počela je međunarodna razmena šifrovanih podataka i izrada prve prognoze vrijemena. Objavio je u "Srpskim novinama“ vrijemensku prognozu za 6. august 1902. godinu. Od 1912. godine počinje u "Politici“ redovno objavljivanje izveštaja o vrijemenu i vrijemenske prognoze.

Astronomska djelatnost se svodila na nastavnički rad tokom kojeg su vršena osnovna posmatranja kao deo pokaznih i praktičnih vežbi za visokoškolce. Za potrebe osmatranja izgrađeno je "astronomsko brdašce" na kojem se nalazio Barduov teleskop refraktor prečnika cijevi 12,5 i dužine 152,5 cm (sa okularem 170 cm) azimutalne montaže, koji je služio studentima, građanima i istaknutim ličnostima kao "narodna opservatorija". U krugu su izgrađen dva astronomska paviljona za potrebe tačnog vrijemena i astrogeodetski rad. U jednom paviljonu sa kliznim krovom bio je smješten pasažni univerzalni instrument sa dva velika kruga, koja su očitavana mikroskopski, otvora 50 mm, a u drugom paviljonu sa preklapajućim krovom meridijanski instrument otvora 45 mm. Oba instrumenta su proizvedena u švicarskoj firmi Société génévoise. Ispred altazimutovog paviljona na geodetskom stubu nalazio se se Bamberg-ov prijenosni univerzalni instrument. Osim toga na opservatoriji je postojao jedan sat sa klatnom i hronometar. U opservatoriji je za brojne beograđene i strance bilo organizovano javno posmatranje Halleyjeve komete 1910. godine a Nedeljković je povodom ove pojave te iste godine objavio naučno-popularnu knjigu "Svijet i Halejeva kometa".

Upravnik Geološkog zavoda Jovan Žujović sklopio je sporazum o prikupljanju podataka o zemljotresima sa profesorom Milanom Nedeljkovićem, upravnikom opservatorije, koja je imala čitavu mrežu meoteoroloških stanica u Srbiji. Tim sporazumom 1901. godine Seizmološku službu preuzela je Opservatorija od Geološkog zavoda Velike škole, koja je prikupljanje izveštaja o zemljotresima obavljala preko svojih rukovalaca meteoroloških stanica. Za šefa Seizmološke službe u okviru opservatorije postavljen je Jelenko Mihailović, asistent sa Velike škole, koji je te iste godine otpočeo sa makroseizmičkim poslovima koristeći postojeću mrežu meteoroloških stanica i za seizmološko premrežavanje Srbije. Godine 1901., uvedeno je sistematsko prikupljanje podataka o zemljotresima, koji su publikovani u mesečnom biltenu „Bulletin Mensuel de l`Observatoire de Belgrade“, Année 1902, 1903, 1904. Godine 1903, u krugu Opservatorije, pored dva postojeća astronomska paviljona i meteorološke stanice podignuta su još dva: seizmološki i geomagnetski. Zahvaljujući Nedeljkovićevom prijatelju Tege Mikloš Konkolju, plemić, mecena i osnivaču moderne mađarske astronomije i meteorologije, opservatorija dobija 1903. godine seizmograf, koji je sledeće godine postavljen u poseban paviljon.

Za seizmološku službu Ministarstvo građevina sazidalo je krajem 1903. paviljon, u kojem je namešten seizmograf Vinčentinijeve konstrukcije po modifikaciji Konkoljevoj sa vertikalnim i horizontalnim klatnom zasebno, aprila 1904. U istom paviljonu namješten je i Agamemnov zemljotresni avertiser upozorivač. Ovim seizmografom prvi put su u Kraljevini Srbiji registrovani zemljotresi.Takođe zahvaljujući Konkolju, Nedeljković je pozajmio instrumente za geomagnetska merenja i izgrađuje zemnomagnetski paviljon. U početku je sam izvodio zemnomagnetska merenja, da bi taj posao od 1907. godine preuzeo Neša Petrović. Pod rukovodstvom Nedeljkovića opservatorija je proširila svoju djelatnost.

 
Paviljon sa automatizovanom kupolom i teleskopom "Milanković" težine 8.5 tona i prečnika glavnog ogledala 1.4 metara na Vidojevici.[3]

Astronomska i meteorološka opservatorija su se razdvojile u dve zasebne ustanove pri Univerzitetu u Beogradu 1924. godine. Pod rukovodstvom novog upravnika Vojislava V. Miškovića započeta je na Velikom Vračaru izgradnja nove savremene Opservatorije po projektu češkog arhitekte Jana Dubovija u modernističkom stilu, čiji će radovi biti uspešno okončani 1932. godine.[4] Brdo Veliki Vračar narod će potom zbog opservatorije nazvati Zvezdarnicom, po kome će novo gradsko naselje i opština dobiti ime Zvezdara. Ovo je ujedno predstavljalo jedno od najvećih ulaganja u nauku u prvoj polovini 20. vijeka u Jugoslaviji, a nova opservatirija je u to doba važila za najveću i i najmoderniju u Evropi. U to doba, saradnik opservatorije a kasnije i njen direktor je bio jedan od najvećih naučnika u svijetu, u 20. vijeku, profesor i akademik Milutin Milanković. Saradnici Opservatorije otkrili su 43 asteroida od kojih su 12 dobile ime. Služba dvojnih zvijezda u okviru AOB-a od 1951. do danas otkrila je preko dvesta novih dvojnih i višestrukih zvijezda. Početkom 1960-ih, otvoreni su paviljoni sa fundamentalnim astronomskim instrumentima, po kojima će opservatorija, u drugoj polovini 20. vijeka, biti poznata svijetskoj stručnoj javnosti.

Krajem 20. vijeka naučna posmatranja otežavaju svijetlosna „zagađenja“ kao posledica širenja gradskih naselja. Početkom 21. vijeka započeta je izgradnja nove Astronomske stanice na planini Vidojevici. U isto vrijeme, kompleks opservatorije zbog svojih neprocjenjivih starih instrumenata i arhitektonskog značaja postepeno je počeo da se pretvara u muzej a radi se i na obnovi i restauraciji paviljona.[5] AOB blisko sarađuje sa brojnim inostranim opservatorijama, kao i vodećim naučnim i visoko obrazovnim ustanovama u Srbiji. Kompleks opservatorije u Beogradu od 2001. godine je odlukom Vlade Srbije proglašen za spomenik kulture. Nalazi se ulici Volgina 7, u Beogradu, na Zvezdari.

Reference uredi

Vanjski linkovi uredi