Wikipedia

Andreas Wellinger

njemački skijaš-skakač

Andreas Wellinger njemački je skijaš-skakač.

Andreas Wellinger
Lične informacije
Rođenje28. august 1995.
Ruhpolding, Njemačka
Visina183 cm
Karijera
KlubSC Ruhpolding
Takmiči se zaNjemačka Njemačku
Lični rekord245 m (Vikersund 2017)
Svjetski kup
Sezone2012–
Pobjede7 (+ 7 ekipnih)
Pob. postolja39 (+ 26 ekipno + 1 mješovito)
Medalje
Zimske olimpijske igre
Zlatna medalja – prvo mjesto Pyeongchang 2018. Mala
Zlatna medalja – prvo mjesto Soči 2014. Ekipno
Srebrna medalja – drugo mjesto Pyeongchang 2018. Velika
Srebrna medalja – drugo mjesto Pyeongchang 2018. Ekipno
Svjetsko prvenstvo
Zlatna medalja – prvo mjesto Lahti 2017. Mješovito
Zlatna medalja – prvo mjesto Planica 2023. Mješovito
Srebrna medalja – drugo mjesto Lahti 2017. Mala
Srebrna medalja – drugo mjesto Lahti 2017. Velika
Srebrna medalja – drugo mjesto Planica 2023. Mala
Svjetsko prvenstvo u letovima
Srebrna medalja – drugo mjesto Tauplitz 2024. Pojedinačno
Srebrna medalja – drugo mjesto Tauplitz 2016. Ekipno
Srebrna medalja – drugo mjesto Vikersund 2022. Ekipno
Bronzana medalja – treće mjesto Tauplitz 2024. Ekipno
Svjetsko juniorsko prvenstvo
Srebrna medalja – drugo mjesto Almati 2015. Pojedinačno
Srebrna medalja – drugo mjesto Almati 2015. Ekipno
Bronzana medalja – treće mjesto Liberec 2013. Ekipno
Ažurirano: 24. 3. 2024.

Karijera uredi

U Svjetskom kupu debitirao je 2012. na maloj skakaonici u Lillehammeru. Nakon prve serije bio je čak i vodeći, ali je na kraju završio na petom mjestu. Iste godine na velikoj skakaonici u Kuusamu s kolegama iz reprezentacije došao je do prve ekipne pobjede, a pojedinačno se dvaput plasirao na pobjedničko postolje: u Sočiju i Engelbergu. U sezoni 2012/13. osvojio je 393 boda, što mu je bilo dovoljno za 20. mjesto u ukupnom poretku.

2013. osvojio je Ljetni Grand Prix ispred Jerneja Damjana. Na prvom takmičenju sezone 2013/14. u Klingenthalu bio je drugi. Isti uspjeh ponovio je u Engelbergu. Novogodišnju turneju završio je na desetom mjestu, da bi kasnije u Wisłi došao do prve pobjede u karijeri.[1]

Prvi mu je veći uspjeh zlatna medalja s Olimpijskih igara 2014. u Sočiju, koju je osvojio u ekipnim skokovima kao član reprezentacije Njemačke.

Veći dio sezone 2014/15. propustio je zbog povrede mada je na samom njenom startu u Klingenthalu osvojio treće mjesto. Vratio se u drugom dijelu sezone nastupima na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Almatiju, gdje je osvojio srebrnu medalju i u pojedinačnom i u ekipnom takmičenju. Još jednu ekipnu srebrnu medalju osvojio je na Svjetskom prvenstvu u letovima 2016. u Tauplitzu.

Na Svjetskom prvenstvu 2017. u Lahtiju osvojio je srebrnu medalju na maloj skakaonici, što mu je prva pojedinačna seniorska medalja na velikim takmičenjima, a odmah idućeg dana došao je i do zlatne medalje u mješovitim ekipnim skokovima. Tome je dodao još jednu srebrnu medalju na velikoj skakaonici.

Najbolji rezultat na Novogodišnjoj turneji ostvario je sljedeće sezone kad je u ukupnom plasmanu bio drugi.

Na Zimskim olimpijskim igrama 2018. u Pyeongchangu ostvario je najbolji pojedinačni rezultat u karijeri osvojivši zlatnu medalju na maloj skakaonici iako je nakon prve serije bio peti. Na velikoj skakaonici također je bio odličan, došavši do srebrne medalje, iza Kamila Stocha. Dva dana kasnije u ekipnim skokovima svojim skokom u posljednjoj seriji donio je Njemačkoj još jednu srebrnu medalju, prestigavši Stocha, odnosno Poljake, koji su dotad držali drugo mjesto. Tako je s jednom zlatnom i dvije srebrne medalje postao najuspješniji skijaš-skakač na ZOI 2018.

Na Svjetskom prvenstvu 2019. u Seefeldu na treningu je skakao protiv Stephana Leyhea kako bi bio određen četvrti član njemačke ekipe za skokove na velikoj skakaonici u Innsbrucku. Zbog razočaravajućeg 32. mjesta nije nominiran za ostala takmičenja na prvenstvu.

Početkom juna 2019. teško se povrijedio na treningu u Hinzenbachu, potpuno potrgavši križni ligament u desnom koljenu, zbog čega je morao propustiti cijelu sezonu 2019/20.[2][3] Nedugo prije nego što je želio početi s treninzima za sezonu 2020/21. slomio je ključnu kost na odmoru u Australiji.[4] Pokušao se vratiti takmičenjima, ali je sezonu okončao tokom Novogodišnje turneje nakon što se nijednom nije uspio plasirati među 30 najboljih u dotadašnjem dijelu sezone. Ni sljedeća sezona nije bila mnogo bolja, ali je ipak osvojio ekipnu srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u letovima u Vikersundu.

I u prvom dijelu sezone 2022/23. ostvarivao je prosječne do solidne rezultate, ali, kako je sezona odmicala i kako se počelo bližiti Svjetsko prvenstvo u Planici, njegova forma počela se popravljati, pa je na posljednja tri takmičenja prije prvenstva ostvario dvije pobjede i jedno drugo mjesto. Na prvenstvu je te rezultate potvrdio osvojivši najprije srebro na maloj skakaonici, a zatim i zlato u mješovitim skokovima.

Sezonu 2023/24. počeo je odličnim rezultatima, plasiravši se četiri puta na postolje (jedna pobjeda). I Novogodišnju turneju počeo je pobjedom u Oberstdorfu, ali je na sljedećim stanicama bio odmah ispod postolja, što mu je nakon šest godina donijelo još jedno drugo mjesto u ukupnom poretku.[5] Na Svjetskom prvenstvu u letovima u Tauplitzu osvojio je prvu pojedinačnu letačku medalju u karijeri (srebro), dodavši tome još jednu ekipnu, ovog puta bronzanu. Sezonu je završio na trećem mjestu u generalnom poretku, što mu je najbolji plasman u karijeri.

Rezultati u Svjetskom kupu uredi

Postolja uredi

Br. Datum Mjesto Skakaonica K-tačka HS Skok 1 Skok 2 Bodovi Plasman Pobjednik
1. 9. 12. 2012.   Krasna Poljana Ruskije Gorki K-95 HS 106 100 m 102,5 m 261,6 3. Andreas Kofler
2. 16. 12. 2012.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 130 m 138,5 m 270,3 2. Gregor Schlierenzauer
3. 24. 11. 2013.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 132 m –^ 132,8 2. Krzysztof Biegun
4. 22. 12. 2013.   Engelberg Titlis K-125 HS 137 131 m 129,5 m 270,8 2. Kamil Stoch
5. 16. 1. 2014.   Wisła Malinka K-120 HS 134 127 m 128,5 m 262,8 1. –
6. 23. 11. 2014.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 140 m 133 m 270,7 3. Roman Koudelka
7. 14. 1. 2017.   Wisła Malinka K-120 HS 134 127,5 m 120,5 m 249,1 3. Kamil Stoch
8. 22. 1. 2017.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 134 130,5 m 133 m 285,8 2.
9. 29. 1. 2017.   Willingen Mühlenkopf K-130 HS 147 147,5 m 135 m 242,3 1. –
10. 4. 2. 2017.   Oberstdorf "Heini Klopfer" K-200 HS 225 234,5 m 222,5 m 434,8 2. Stefan Kraft
11. 5. 2. 2017. 238 m –^ 220,0 2.
12. 12. 2. 2017.   Sapporo Okurayama K-123 HS 137 140,5 m 132 m 255,3 2. Kamil Stoch
13. 15. 2. 2017.   Pyeongchang Alpensia K-125 HS 140 136 m 136 m 279,8 2. Stefan Kraft
14. 16. 2. 2017. K-103 HS 109 99 m 112 m 240,8 3. Maciej Kot
15. 12. 3. 2017.   Oslo Holmenkollen K-120 HS 134 133,5 m 127 m 258,6 2. Stefan Kraft
16. 16. 3. 2017.   Trondheim Granåsen K-124 HS 140 133 m 141,5 m 289,6 3.
17. 24. 3. 2017.   Planica Letalnica K-200 HS 225 235 m 235 m 480,4 2.
18. 26. 3. 2017. 238,5 m –^ 236,2 2.
19. 26. 11. 2017.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 140 m 140 m 293,0 3. Jernej Damjan
20. 3. 12. 2017.   Nižnji Tagil Roda K-120 HS 134 132 m 133,5 m 275,7 1. –
21. 10. 12. 2017.   Titisee-Neustadt Hochfirst K-125 HS 142 139,5 m –^ 126,0 2. Richard Freitag
22. 4. 1. 2018.   Innsbruck Bergisel K-120 HS 130 133 m 126 m 253,5 3. Kamil Stoch
23. 6. 1. 2018.   Bischofshofen "Paul Ausserleitner" K-125 HS 140 129 m 139,5 m 270,5 3.
24. 28. 1. 2018.   Zakopane Wielka Krokiew K-125 HS 140 119,5 m 136,5 m 242,0 2. Anže Semenič
25. 25. 11. 2018.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 136 m 145,5 m 288,4 2. Ryōyū Kobayashi
26. 11. 2. 2023.   Lake Placid MacKenzie Intervale K-115 HS 128 129 m 125,5 m 264,5 1. –
27. 12. 2. 2023. 124 m 130 m 276,1 2. Halvor Egner Granerud
28. 18. 2. 2023.   Râșnov Râșnov K-90 HS 97 94 m 99 m 240,4 1. –
29. 26. 11. 2023.   Kuusamo Rukatunturi K-120 HS 142 143,5 m 146 m 334,1 3. Stefan Kraft
30. 2. 12. 2023.   Lillehammer Lysgårdsbakken K-90 HS 98 99 m 92 m 291,7 2.
31. 3. 12. 2023. K-123 HS 140 135 m 143 m 312,3 2.
32. 10. 12. 2023.   Klingenthal Vogtland Arena K-125 HS 140 137,5 m 146,5 m 293,1 3. Karl Geiger
33. 29. 12. 2023.   Oberstdorf Schattenberg K-120 HS 137 139,5 m 128 m 309,3 1. –
34. 1. 1. 2024.   Garmisch-Partenkirchen Velika olimpijska K-125 HS 142 138 m 137,5 m 291,4 3. Anže Lanišek
35. 14. 1. 2024.   Wisła Malinka K-120 HS 134 131 m 128,5 m 262,4 3. Ryōyū Kobayashi
36. 21. 1. 2024.   Zakopane Wielka Krokiew K-120 HS 140 135,5 m 137 m 327,8 2. Stefan Kraft
37. 4. 2. 2024.   Willingen Mühlenkopf K-130 HS 147 139 m 149 m 237,6 1. –
38. 17. 2. 2024.   Sapporo Ōkurayama K-123 HS 137 127,5 m 134 m 256,9 3. Stefan Kraft
39. 1. 3. 2024.   Lahti Salpausselkä K-116 HS 130 129,5 m 126,5 m 257,1 2. Lovro Kos

^ – održana samo jedna serija zbog jakog vjetra

Ekipne pobjede uredi

Datum Mjesto Skakaonica
30. 11. 2012.   Kuusamo Rukatunturi
22. 11. 2014.   Klingenthal Vogtland Arena
21. 11. 2015.
9. 1. 2016.   Willingen Mühlenkopf
21. 1. 2017.   Zakopane Wielka Krokiew
3. 3. 2018.   Lahti Salpausselkä
19. 2. 2023^   Râșnov Râșnov

^ – takmičenje dvočlanih ekipa ("supertim")

Reference uredi

  1. ^ "Andreas Wellinger holt ersten Weltcupsieg in Wisla". skispringen.com (jezik: njemački). 16. 1. 2014. Pristupljeno 20. 3. 2016.
  2. ^ "Schock zum Sommer-Auftakt: Andreas Wellinger schwer verletzt". skispringen.com (jezik: njemački). 7. 6. 2019. Pristupljeno 13. 3. 2020.
  3. ^ "Skispringer Wellinger fällt kommenden Winter komplett aus". br.de (jezik: njemački). 7. 6. 2019. Arhivirano s originala, 24. 6. 2019. Pristupljeno 13. 3. 2020.
  4. ^ "Andreas Wellinger ponownie kontuzjowany!". skijumping.pl (jezik: poljski). 2. 4. 2020. Pristupljeno 2. 4. 2020.
  5. ^ "Ryōyū Kobayashi bez ijedne pobjede osvojio naslov najboljeg skakača na Novogodišnjoj turneji". klix.ba]]. 6. 1. 2024. Pristupljeno 6. 1. 2024.

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Andreas_Wellinger&oldid=3584230"