Čulo mirisa je jedno od pet ljudskih čula. Njegovi receptori reagiraju na hemijske podsticaje (draži) raznih plinovitih hemijskih tvari koje se otapaju na sluznici. Ova vrsta osjeta nastaje kad mirisne čestice podražuju tzv. Schultzeove ćelije, kojih u čovjeka ima oko 600.000, a raspoređene su po mirisnoj regiji u sluznici gornje nosne školjke.[1][2][3]

Olfaktorni sistem čovjeka:
1 – Mirisni bulbus
2 - Mitralne ćelije
3 – Kost
4 – Mirisni epitel
5 – Mirsni glomerul
6 – Mirisni neuroni

Temeljni dijelovi nosa građeni su od koštanog i hrskavičnog tkiva. Oni čine korijen nosa i nosnu pregradu septum, koja uzdužno dijeli nosnu šupljinu na dva dijela. Kosti lobanje iza nosa pune su šupljina koje se nazivaju paranazalni sinusi. Oni se otvaraju u nosnu šupljinu i kao i nosni putevi, prekriveni su sluznicom. Osjet njuha kod čovjeka, majmuna, ptica, reptila i vodozemaca mnogo je slabiji od osjeta njuha ostalih sisara.[4]

Sastoji se od organa za osjećanje mirisa, a osjetilne ćelije su smještene u sluznici u gornjem dijelu nosne šupljine. Nervni impulsi iz čulnih ćelija odlaze živcem do odgovarajućeg centra u velikom mozgu gdje nastaje osjećaj mirisa.

Proces osjećanja mirisa uredi

Mirisne materije šire se u gasovitom stanju zrakom tako da dospijevaju u nosnu šupljinu, gdje budu registrirane od strane čula mirisa. U gornjem dijelu nosne šupljine nalaze se ogranci mirisnog nerva gradeći tzv. mirisno polje. Ono sadrži mirisne čulne ćelije, čije su dlačice osjetljive na mirisne materije. Oko njih se nalaze obične ćelije nosne sluzokože. Položaj ovih ćelija u nosu je zanimljiv: kod normalnog nosnog udisanja samo malo zraka dospije do mirisnih ćelija. Da bi se osjetile mirisne materije potrebno je dublje udisati, odnosno “njušiti”. Mirisne materije se osjetite tako što se otope na vlažnoj nosnoj sluznici do koje dospijevaju. Tako otopljene one podražuju mirisne ćelije. Nastali podražaj prenosi se impulsima kroz mirisni nerv do centra za miris u mozgu.

Zaštita čula mirisa uredi

Očuvanje čula mirisa je vrlo važno jer se njime kontrolira kvalitet hrane i zraka. Neprijatan miris je pokazatelj pokvarene hrane i prisustva štetnih otrovnih materija u udahnutom zraku. S druge strane, prijatan miris pospješuje lučenje sokova za varenje hrane.

Oštri mirisi, otrovni gasovi, uživanje alkohola, duhana i droga štetno djeluje na čulo mirisa. Sluzokoža nosa je, također,podložna povredama, upalama i drugim bolestima, koje oštećuju i čulo mirisa. Gubitak čula mirisa ili smanjene mogućnosti registriranja mirisnih materija ne ugrožavaju život čovjeka ali donose različite neprijatnosti i zbog tog nedostatka nužno je razvijati druge sposobnosti. Čulo mirisa je vrlo važno za životinje kojima služi za pronalaženje hrane, spolnog partnera, kontaktiranja sa pripadnicima iste vrste i dr.

Poremećaji čula mirisa uredi

Odsustvo sposobnosti osjećanja mirisa, odnosno gubitak njuha, označava se kao anosmija. Ona može biti privremena ili trajna.

Reference uredi

  1. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  2. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  3. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.
  4. ^ Shepherd G. M. (2012): Neurogastronomy: How the brain creates Flavor and why it matters. Columbia University Press, New York, ISBN 978-0-231-15910-4.

Također pogledajte uredi

Vanjski linkovi uredi