Razlika između verzija stranice "Claude Debussy"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nova strana: {{Infokutija biografija |ime =Claude |prezime =Debussy |slika =Claude Debussy ca 1908, foto av Félix Nadar.jpg |širina slike = |tekst uz...
(Nema razlike)

Verzija na dan 26 juli 2009 u 15:59


Achille-Claude Debussy (22. august 1862. - 25. mart 1918.) bio je francuski kompozitor. Zajedno s Mauriceom Ravelom, smatra se jednim od najistaknutijih impresionista, iako je on sam odbacivao takakv naziv kada se radilo o njegovim djelima. Debussy nije samo jedan od najvažnijih frnacuskih kompozitora, već je i središnja figura evropske muzike na prelazu 19. vijeka.

Claude

Njegova muzika značajna je zbog svoje osjetilne komponente i zbog toga što se često formira oko jednog ključa. Gotovo je definirala prelaz između kasno-romanske muzike i modernističke muzike 20. vijeka. U francuskim književnim krugovima, ovaj je period poznat kao simbolizam, strujanje koje je direktno inspiriralo Debussyja kao kompozitora i kao aktivnog člana kulturnog društva.

Biografija

Rani život i studije

 
Debussy u Villi Medici u Rimu, 1885. godine, u sredini u bijeloj jakni

Claude Achille Debussy je rođen u Sain-Germain-en-Layeu 1862. kao najstariji od petero djece. Njegov otac Manuel-Achille Debussy imao je vlastitu proadvicu keramike, a njegova majka je bila krojačica. Debussy je počeo svirati klavir u kada su mu bile četiri godine kod talijanskog učitelja Ceruttijs. Godine 1871. mladi Debussy je dobio pažnju Marie Mauté de Fleurville, koja je tvrdila da je Chopinova učenica i Debussy joj je uvijek vjerovao, iako se nikada nije točno utvrdilo je li to istina. Njegov talent je postao očit 1872. kada je upisao Pariški Konzervatorij u dobi od jedanaest godina. Na konzervatoriju je proveo svojih sljedećih dvanaest godina života. Za to vrijeme studirao je kompoziciju s Ernestom Guiraudom, historiju muzike/teoriju s Louisom-Albertom Bourgault-Ducoudrayem, harmoniju s Émileom Durandom, klavir s Antoineom-François Marmontelom, orgulje s Césarom Franckom i solfeggio s Albertom Lavignacom, kao i s mnogim drugim važnim osobama tog razdoblja.

Već u početku Debussyjev talent je bio i više nego očit. Debussy je često eksperimentirao i izazivao stroga učenja Akademije. Više je volio disonance i intervale koji nisu bili popularni u to vrijeme. Poput Gorgesa Bizeta, Debussy je bio brilijantni pijanist i mogao je imati profesionalnu karijeru da je tako htio. Djela koja je najčešće izvodio bila su Beethovenove, Schumannove i Weberove sonate i Chopinova Balada broj 2, stavak iz Klavirskog koncerta broj 1 i Chopinov Allegro de Concert, relativno nepoznato djelo koje zahtijeva još viši stupanj virtuoznosti nego ijedan drugi koncert.

Od 1880. do 1882. živio je u Rusiji kao učitelj muzike djeci Nadežde von Meck koja je bila mecena Čajkovskog. Uprkos Meckovoj bliskosti s Čajkovskim, Čajkovski je imao mali ili nikakav utjecaj na Debussyja. U septembru 1880. Nadežda von Meck je poslala Debussyjev Danse bohémienne Čajkovskome na čitanje. Mjesec dana kasnije on joj je u pismu odgovorio «To je veoma lijepo djelo, ali je daleko prekratko. Niti jedna ideja nije izražena u potpunosti, forma je užasno zgrčena i također nedostaje jedinstva.» Debussy nikada nije objavio to djelo; rukopis je ostao u porodici von Meck i kasnije je bilo prodano B. Shottovom sinu u Mainzu gdje je objavljeno 1932. Više uticaja na Debussyja je imalo njegovo blisko prijateljstvo s madame Casnier, pjevačicom koju je upoznao početkom svoga rada kao korepetitor kako bi zaradio nešto novaca. Ona je dala Debussyju emocionalnu i profesionalnu podršku i uticala je na njegove prve pjesme, inspirirane radom simbolista Paula Verlaina.

Kao pobjedniku Prixa de Rome sa svojom kompozicijom L'Enfant prodigue pripala mu je stipendija na Académie des Beaux-Arts koja je uključivala i četverogodišnji boravak u Villi Medici, Francuskoj Akademiji u Rimu. Prema pismima koje je Debussy pisao madame Vasnier, možda kako bi steka njenu naklonost, opisao je umjetničku atmosferu kao ustajalu, društvo dosadno, hranu lošu, samostanske prostore odvratne. Nisu mu odgovarali ni užici Rima, niti mu se sviđala talijanska opera. Često je bio depresivan i nije mogao komponirati, ali inspiraciju je našao u djelima Franz Liszta.

Debussy je napokon napisao četiri djela koja su bila poslana Akademiji: simfonijsku pjesmu Zuleima, prema tekstu Heintricha Heinea; orklestralno djelo Printemps; kantatu La damoiselle élue koju su kritizirali kao «bizarnu»; i Fantaisie za klavir i orkestar. Treće djelo je bilo prvo u kojem su se nazirale muzičke karakteristike kasnijeg Debussyjevog opusa. Četvrto djelo je bazirano na muzici Césara Francka i kasnije ga je Debussy sam povukao. Akademija ga je opisala kao «provokativnog i neobičnog» i nadali su se nečem boljem od tako nadarenog studenta.

Za vrijeme njegove posjete Bayeruthu 1888. - 1889. Debussy je bio pod uticajem vagnerijanske opere. Richard Wagner je umro 1883. i kult vagnerizma je bio na vrhuncu. Debussy je, poput mnogih mladih muzičara tog vremena reagirao pozitivno na Wagnerovu osjetilnost, kvalitetnu formu i jake harmonije, ali Wagnerova ekstrovertiranost emocionalnosti nije bila po Debussyjevom ukusu. Wagnerov uticaj je vidljiv u La damoiselle élue i u djelu Cinq poéme de Baudelaire. Druge pjesme toga perioda, uglavnom verlainevskog ugođaja – Ariettes oubliées, Trois mélodies (Tri melodije), i Fêtes galantes su više hirovitoga ugođaja. Otprilike u to vrijeme Debussy je upoznao Erika Satiea koji je imao sličan pristup kompozicijama i imenovanju djela. Tada su obojica kompozitora bili boemi koji su se borili s finansijskim dugovima.

Rana djela

 
Debussy za klavirom, ispred kompozitora Ernesta Chaussona, 1893

Početkom 1890. Debussy je razvio svoj vlastiti muzički jezik, potpuno neovisan o Wagnerovom stilu koji je bio obojen sanjivim, katkada čak i morbidnim romatizmom simbolističkog pokreta. Kao suprotnost ogromnim djelima Wagnera i ostalih kasno-romantičkih kompozitora, Debussy je radio kraće, pristupačnije forme. Suite bergamasque (1890.) ujedinjuje kićenost rokokoa s modernim cinizmom i mozaičnošću. Suita sadrži jedno od najpoznatijih Debussyjevih djela, Clair de Lune (Mjesečina). Debussyjev Gudački kvartet u g molu (1893.) je predstavljao prekretnicu na kojoj su nastale njegove kasnije, izazovnije harmonijske novosti. U ovom djelu se najviše koristi frigijskim modusom i također koristi manje standardne ljestvice, poput cjelotonske, koja stvara osjećaj rijeka, prozračne harmonije. Debussy uzima jednu, kontinuiranu temu i odvaja se od tradicionalne ABA forme.

Pod uticajem Mallarméa, Debussy je napisao jedno od svojih najpoznatijih djela, revolucionarno Prélude à l'après-midi d'un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna), istinski originalno u formi i izvedbi. Kao kontrast velikim orkestrima, koji su bili česti u vrijeme kasnog romantizma, Debussy je komponirao ovo djelo za manji ansambl, naglašavajući instrumentalnu boju i boju zvuka. Iako su Mallarmé i njegov kolega i prijatelj Paul Dukas bili istinski impresionirani ovim djelom, mnogi kritičari su proglasili ovo djelo kontraverznim. «Preludij» je osigurao mjesto Debussyju kao jednog od vodećih kompozitora toga vremena.

Zrela djela

Tri Nokturna (1889.) uključuju karaktaristike studija u prikrivenoj harmoniji i teksturi poput one prikazane u Nuages (Oblaci), bogatstvo u Fêtes i cjelotonsku ljestvicu u Sirènes (Sirene). Suprostavljajući se vagnerijanskoj operi, Debussyjev Pelléas et Mélisande bilo je premijerno prikazano 1901., deset godina nakon što je napisano. To je bila njegova jedina opera. Temeljno na libretu Mauricea Maeterlincka, opera je postigla izuzetan uspjeh i imala je veliki utjecaj na mlađe francuske skladatelje, poput Mauricea Ravela. Ova djela su unijela potpuno novu tečnost ritma i boje u zapadnjačku muziku.

La Mer (More) (1903. – 1905.) sastavlja više simfonijsku formu s finalom koji razrađuje temu iz prvoga stavka, iako u srednjem stavku, Jeux de vauges, napreduje puno manje direktno i s više varijacija boje. Kritike su opet bile strogo raspodijeljene. Neki kritičari su smatrali da je djelo manje suptilno i manje misteriozno od njegovih prijašnjih djela, čak i korak unazad. Pierre Lalo se požalio «Ja niti ne čujem, niti vidim, niti osjećam more» . Drugi su veličali njegovu «moć i šarm», njegovo «izvanredno oduševljenje i brilijantnu fantaziju» i njegove jake boje i izrazite linije.

Za vrijeme ovog perioda Debussy je puno komponirao za klavir. U skupu djela nazvanih Pour le piano (Za klavir, 1901.) koristi se bogatim harmonijama i teksturama koje su kasnije bile vrlo važne u jazz glazbi. Njegov prvi svezak Images pour piano (Slike za klavir, 1904. – 1905.) kombinira harmonijski novitet s poetičkom sugestiom: Reflets dans l'eau je muzički opis žuborenja vode; Hommage à Rameau, drugo djelo, je sporo i čeznutljivo nostalgično. Kao inspiraciju koristi melodiju od Jean-Philippe Rameaua, Castor et Pollux.

Izazovan Estampes za klavir (1903.) daje naznake egzotičnih lokacija. Debussy je došao u kontakt s javaneškom muzikom za vrijeme Pariške Exposition Universelle održane 1889. U djelu Pagodes vidljiv je direktan uticaj u kojem je ciljao na izazovnost pentatoničkih struktura koje su česte u javanskoj muzici. Debussy je komponirao Children's Corner Suite (Suite iz dječjeg kutka) (1909.) za svoju kćer, Claude-Emmu. Suita sadržava značajke klasicizma – početno djelo Doctor Gradus ad Parnassum odnosi se na zbirku klavirskih djela Muzia Clementija Gradus ad Parnassum kao i na novi val američke «cakewalk» muzike. U popularnom finalnom djelu suite, Golliwog's Cakewalk, Debussy se na neki način izruguje Richardu Wagneru parodirajući početnu melodiju Wagnerovog preludija u «Tristanu i Isoldi».

Prva zbirka Preludes (Preludiji) (1910.), od ukupno dvanaest, je njegovo najuspješnije djelo za klavir. Preludiji su često uspoređivani sa Chopinovima. Debussyjevi preludiji su prepuni bogatim, neobičnim i izazovnim harmonijama. Zbirka uključuje popularno djelo La Fille aux Cheveux de Lin (Djevojka lanene kose) i La Cathédrale Engloutie. Debussy je želio da ljudi intuitivno interpretiraju ta djela, stoga je stavio naslove tih djela na sam kraj kompozicije nadajući se da publika neće stvarati stereotipne slike slušajući ih.

Od opširnijih djela komponirao je orkestralno djelo Iberia (Iberia), (1907.), koje je započeo kao djelo za dva klavira, tipičnu mješavinu španjolskih aluzija, kratkotrajne impresije i muzike za misterioznu dramu Gabriela d'Annunzija, Le martyre de St. Sébastien. Bogato i dramatično djelo koje je napisano u samo dva mjeseca izvanredno sadržava kasno antičku modalnu atmosferu koje se inače samo dotakao u relativno kratkim klavirskim djelima.

Za vrijeme ovog perioda, Debussy je postao popularniji i uskoro je radio kao dirigent u cijeloj Evropi, često izvodeći Pelléas, La Mer (More) i Prélude à l'après-midi d'un faune (Preludij za poslijepodne jednog fauna). Također je povremeno radio i kao muzički kritičar kako bi dopunio svoju zaradu kao dirigent i zaradu od klavirske poduke. Debussy je izbjegavao analitičku disekciju i pokušaje da muzikom stvori slike, „Moramo pod svaku cijenu sačuvati ovu čaroliju svojstvenu muzici, budući da je muzika, od svih umjetnosti, najbliža čaroliji“. Debussy je od svega bio najentuzijastičniji oko djela Richarda Straussa, Igora Stravinskog, Chopina, kojega je jako cijenio, Johanna Sebastiana Bacha i Mozarta. Također je smatrao Liszta i Beethovena genijima kojima je nekada nedostajalo malo ukusa. Schubert i Mendelssohn su prošli mnogo gore. Kasnije je njihova djela opisao kao „jednostavna i lagane notacije“.

Kasna djela

Debussyjeve harmonije i slaganja akorada su često disonance bez ikakvih formalnih rješenja. Za razliku od svojih prijašnjih djela, u ovom periodu više ne skriva disonantne akorde u bogatim harmonijama. Forme su više iregularne i fragmentirane. Ove akorde, za koje se čini da nemaju rješenje, je Debussy opisao kao «lebdeće akorde» i bili su koristini da bi namjestili ton i ugođaj u mnogim njegovim djelima. Cjelotonska ljestvica dominira u Debussyjevim kasnim djelima.

Njegova zadnja dva sveska djela za klavir, Études (1915.) interpretiraju slične varijacije stila i teksture kao isključivo klavirske vježbe i uključuju djela koja razvijaju iregularnu formu do krajnosti kao i u drugih pod utjecajem Igora Stravinskog. Rijetkost u ovim djelima je u zadnjem setu pjesma: Trois poèmes de Mallarme (1913.) i Sonati za flautu, violu i harfu (1915.).

U sonatama od 1915. – 1917. godine dolazi do nagle promjene stila. Ova djela sadrže karakteristike ranijih Debussyjevih djela, ali također idu i naprijed, s elegantnijim i laganijim strukturama. Uprkos jednostavnijim teksturama, u Violinskoj sonati (1917.) ostaje neosporno bogatstvo u samim akordima. Ova promjena ima neke osobine neo-klasicizma koji je postao popularan nakon Debuussyjeve smrti. Debussy je planirao šest sonata, ali je ovaj plan osujećen njegovom smrću 1918., tako da je dovršio samo tri ( za violončelo, za flautu, violu i harfu te violinsku sonatu).

Zadnje Debussyijevo orkestralno djelo, balet Jeux (1912.), napisano za Ruske Balete Sergeja Djagiljeva, sadrži neke od njegovih najčudnijih harmonija i tekstura u formi što se slobodno gibaju kroz vlastito polje spajanja motiva. U početku je Jeux bio zasjenjen Posvećenjem proljeća Igora Stravinskog, napisanog iste godine kao i Jeux i kojeg je premijerno izveo isti baletni ansambl samo dvije sedmice poslije. Nekoliko desetljeća poslije kompozitori kao što su Pierre Boulez i Jean Barraque su pokazali sličnosti s serijalizmom u radu Antona Weberna. Ostala, kasnija djela, uključujući i balete Khmamma (1912.) i La boîte à joujoux (1913.) su ostala nedovršene orkestracije, ali su ih kasnije dovršili Charles Koechlin i Andre Caplet, koji su također pomogli Debussyju s orkestracijom Giguesa (iz Images pour orchestre) i Le martyre de St. Sebastien.

Druga serija Preludija za klavir (1913.) ističu Debussya u vrhu avangarde, koji ponekad koristi disonantne harmonije da bi probudio raspoloženja i slike (pogotovo u tajanstvenoj Canope). Pijanist Claudio Arrau smatrao je djelo jednim od najvećih Debussyjevih preludija: «Čudo je da je stvorio, s tako malo nota, nešto ovako duboko.»

Iako je Pelleas bila jedina završena Debussyjeva opera, započeo je nekoliko opera koje su ostale nezavršene, a njegova padajuća koncentracija, stalno odugovlačenje i slabo zdravlje su mogući razlozi. Završio je neke djelimične muzičke nacrte i neke neobjavljenje librete za opere koje se zasnivaju na Poeovim djelima: Le diable dans le beffroi (Vrag iz zvonika, 1902. – 1912.) i La chute de la maison Usher (Pad kuće Usher, 1908. – 1917.), kao i za opere koje je razmatrao, a zasnivale su se na Kako vam drago W. Shakespearea i La legende de Tristan J. Bediera.

Budući planovi, poput američke turneje, još notnih zapisa za balet i revizija Chopinovih i Bachovih djela za ponovno objavljivanje su prekinuti dolaskom Prvog svjetskog rata i ozbiljnom promjenom nagore u Debussyjevom zdravlju. Operacija 1915. samo je kratkotrajno ublažila to stanje.

Privatni život

Debussy je vodio nemiran privatni život. S 18 godina započeo je osmogodišnju aferu s madame Blanche Vasnier, ženom uglednog pariškog advokata. Vezu je prekinuo Debussyjev odlazak u Rim. Nakon povratka u Pariz, živio je u divljem braku s Gabrielle Dupont devet godina, a zatim se 1899. oženio za njenu prijateljicu Rosalie (Lily) Texier. Iako je Texier bila nježna, praktična žena koju su voljeli Debussyjevi prijatelji i suradnici, njega je nervirala njezina ograničenost i nedostatak osjećaja za muziku.

Zbog toga je napustio Texier 1904. i pošao za Emmom Bardac, ženom pariškog bankara i majkom jednog od njegovih studenata. Nasuprot Taxier, Bardac je bila profinjena, briljantan sugovornik i bila je amaterska pjevačica. Izbezumljena Texier, kao i Dupont prije nje, pokušala je počiniti samoubistvo pištoljem. Skandal je natjerao Debussyja i Bardac (koja je već nosila njegovo dijete) da pobjegnu u Eastbourne u Engleskoj, gdje je dovršio svoju simfonijsku suitu La Mer (More). Par se vjenčao 1908. godine.

Njihova kćer se zvala Claude-Emma, poznata i kao Chou-Chou, kojoj su posvećene Suite iz dječjeg kutka. Claude-Emma je nadživjela svog oca jedva godinu, kad je i umrla zbog epidemije difterije 1919.

Smrt

 
Debussyjev grob u Parizu

Umro je u Parizu, 25. marta 1918. od raka debelog crijeva. U vrijeme Prvog svjetskog rata situacija u Francuskoj je bila očajna i okolnosti nisu dopuštale da se održi počasni javni pogreb ili ceremonija s nekrolozima. Pogrebna povorka prošla je kroz puste ulice, uništene njemačkim napadima. Sahranjen je na malom groblju Cimetière de Passy, izoliranom iza Trocadéra.

Francuska kultura od onda slavi Debussyja kao jednog od najistaknutijih predstavnika Francuske.

Muzički stil

Najznačajnije karakteristike Debussyjeve muzike su:

  1. blještavi prijelazi i cijela mreža oblika koji skreću pažnju s povremenog nedostatka tonaliteta
  2. česta upotreba paralelnog nizanja akorada koji, u biti, nisu uopće harmonije, već su «melodije akorada» koji obogaćuju jednoglasje
  3. bitonalotetnost ili barem bitonalni akordi
  4. upotreba cjelotonske i pentatonske ljestvice
  5. nenajavljene modulacije, bez ikakvog harmonijskog mosta

Prema Rudolphu Rétiju, Debussyjev uspjeh je sinteza monofonije temeljene na «melodijskom» tonalitetu s harmonijama koje su različite od onih «harmonijskog» tonaliteta.Upotreba izraza «impresionizam» na Debussyja i na muziku na koju je on uticao je intezivna tema debate koja se vodi unutar akademskih krugova. Jedna strana argumentira da je taj izraz krivo upotrebljena i da je neprikladan naziv kojeg je i sam Debussy negirao. Suprotna strana tvrdi da, iako je Debussy iskazao negativnu kritiku prema tom izrazu, da je to bilo samo pod utjecajem negativnih stavova kritičara prema njegovoj muzici.

Matematičko strukturiranje

Budući da je Debussy obraćao pozornost na raspoloženje i boju pri skladanju, neobično je za otkriti da su, prema jednom autoru, mnoga od njegovih najvećih djela strukturirana prema matematičkim modelima i to bez upotrebe klasične strukture poput oblika sonate. Howat pretpostavlja da neka Debussyjeva djela mogu biti podijeljena u odlomke koji odražavaju zlatni rez, često prema brojevima standardnog Fibonaccijevog niza. Ponekad se čini da ti odlomci prate standard odlomaka ukupne strukture. U drugim djelima naglašavaju druge važne osobine muzike. Na primjer: "Uvod u Dialogue du vent et la mer" (Razgovor vjetra i mora) u Moru može se podijeliti u 5 odlomaka po 21, 8, 8, 5 i 13 taktova po dužini. Središte zlatnoga reza nalazi se u 34 taktu ove strukture i nagoviješteno je uvodom trombona s upotrebom glavnoga motiva iz sva tri stavka koja su korištena u centralnom odlomku oko te tačke. Istovremeno, Howat priznaje da u mnogo Debussyjevih djela (uglavnom kasnih) nije uspio pronaći dokaze zlatnoga reza.

Uticaj na ostale muzičare

Claude Debussy je naširoko smatran kao jedan od najuticajnijih kompozitora 20. vijeka. Njegove harmonije, koje su bile smatrane radikalnima u njegovo vrijeme, su uticale na gotovo svakog većeg kompozitora 20. vijeka, pogotovo na muziku Igora Stravinskog, Olivera Messiaena, Bélu Bartóka, Pierrea Bouleza, Henrija Dutilleuxa i na minimalističku muziku Stevea Reicha i Philipa Glassa. Također je uticao i na japanskog kompozitora Torua Takemitsua. Uticao je i na mnoge poznate osobe jazza, naročito Billa Evansa, Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, Antoinia Carlosa Jobima, Jimmyja Giuffrea i Brada Mehladua.

Izvori

  1. Politoske, Daniel T.; Martin Werner (1988). Music, Fourth Edition. Prentice Hall. pp. 419. ISBN 0-13-607616-5.
  2. Léon Vallas: Claude Debussy - His Life and Works
  3. Greene's Biographical Encyclopedia of Composers
  4. Harold C. Schonberg, The Great Pianists, p. 343
  5. Concerts where Debussy appeared as a pianist
  6. Archangel Fashion Cat (.ed) (2002-01-23). "Claude Debussy - the Composer". BBC h2g2. Retrieved on 2007-04-20.
  7. Alexander Poznansky, Tchaikovsky: The Quest for the Inner Man, p. 375
  8. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.70
  9. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.77
  10. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.82
  11. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.158-9
  12. Brent Hugh. "Claude Debussy and the Javanese Gamelan". brenthugh.com. Retrieved on 2007-01-27.
  13. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.180-5
  14. Steve Bryson (2003-11-16). "Canope (Preludes, Book II, 1913)". Steve's Debussy Page. Retrieved on 2007-04-19.
  15. http://homepage.mac.com/stevepur/music/debussy_plays.html
  16. Reti, Rudolph (1958). Tonality, Atonality, Pantonality. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 0313204780.
  17. Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p.161
  18. a b Howat, Roy (1983). Debussy in Proportion: A musical analysis. Cambridge University Press. ISBN 0521311454.