Razlika između verzija stranice "Korisnik:Luka/Sandbox"

Prije nekoliko dana je Nar, prijatelj moga oca, donio vijest da su mog oca iskasapili Orci Morije. Šta da kažem? Moj bol je ogroman, da nikad ne nestane. Moj otac je nestao, da se nikad ne sretnemo do kraja svijeta. Izgubio sam ga zauvijek. Kao da je bilo juče kad sam bio mali momčić, a on mi je pokazivao tajne kovačkog zanata! O slavni Trore! Tvoj narod je izgubio velikog vođu I zvijezdu vodilju, a ja izgubih najboljeg oca svijeta!

Već tri duge godine se vojske našeg naroda skupljaju. Ali ni sto godina ne bi ublažilo moju tugu i smirilo svoj bijes. Danas je naša vojska spremna. Skupili smo se da sprovedemo pravdu i osvetu! Ogromna vojska je postrojana. Ja Train, nasljednik Durinov, sin Trora, izlazim da održim govor. Izlazim iz svog smeđeg šatora i vidim mnoge Patuljke. Tu su mnogi, i mladi i stari, ratnici u punoj snazi i stare zanatlije. Tu su odrpane lutalice, tu su Patuljci sa Željezih brda, tu su i izaslanici ostalih kuća Patuljaka. Ali svi imaju nekoliko zajedničkih stvari: čvrsto, istrajno lice i ledeni, ubilački pogled u očima.

 

''Mogu li da kažem par riječi, Traine?''- upita Nehmar, izaslanik jedne od kuće Patuljaka. Možeš. ''Mislim da nas je sve previše zaveo gnijev. Ova vremena su opasna i obazrive osobe najbolje prolaze. Izbjegavati uletanje u krvave sukobe, da, to je najbolje. Danas ponos i dostojanstvo svake rase slabe. Patuljci nisu brojni kao nekad, a koliko će nas ostati posle ovog krvavog rata? Jer nećete povratiti Sive planine i Erebor, njih drže Zmajevi. Na kraju rata vratićemo se umanjeni i ogorčeni kućama. Patuljci su hrabriji i ja Omoćniji od Orka, istina, ali oni kuljaju iz Maglenih planina kao mravi iz mravinjaka. Možda su jednostavno previše brojni čak i za ovakvu vojsku.'' Njegove riječi nisu prošle nezapaženo. Na licima pojedinih Patuljaka pojavilo se kolebanje. Nehmar je bio Patuljak srednjih godina, obučen u sjajni čelik, sa sjekirom okovanom zlatom. Bio je nadaleko čuven po svojoj mudrosti, a i vidio je mnogo bitaka i ratova. Dvojica braće su mu poginula u bici sa Orcima. Bol zbog tog gubitka je uvijek bio vidljiv na njegovom licu, kao stara rana koja mu ne da mira. Ali se iznenada gomila Patuljaka pokrenu i počeše da viču: ''Vrijeme savjeta je prošlo! U boj! U rat! U osvetu!'' i gomila drugih povika, većinom od mladih Patuljaka, još neokušanih u boju. Ali se nekolicina starijih zažarila, a jedan čak povika: ''Bolje da umrem na bojnom polju, lomeći orčke vratove, nego da umrem u postelji bolestan i umoran.'' Ovo je i mene samog zapanjilo. Ali, ipak vrijedi iskoristiti situaciju. Nehtare, čuo si glas naroda. Odlučni su da krenu. Vrijeme za kajanje i žaljenje sada nije, već vrijeme za ratnike! Ali ipak, slobodno se vrati sa svojim ljudima. Niko ti neće zamjeriti.- završih ironičnim glasom. ''Neka hvala- reče kiselo Nehmar- svako mora jednom umrijeti. Izgleda da moje vrijeme dolazi.'' I ode tužnog i razočaranog lica. Pokrenuli su se. Eh, već mnogo godina nisam ih vidio da se ovoliko razbjesne. Ipak, Nehtanove riječi su ostavile nemir u meni. Ali ne smijem pokleknuti! Za Trora!- povikah koliko me grlo nosi.

 

Planina Gundabad. Sveto mjesto za mnoge Patuljke. Planina dubokih pećina gdje se Durin probudio. Doduše, to meni, Gramu, sinu Narlovom, malo znači. Naš Otac je drugi. Mi smi iz druge Kuće Patuljaka, pa ipak dođosmo. Mnogo nas se okupilo. Neki su bili željni boja, neki su osjećali privrženost prema Kući Durinovoj, a neki su se nadali bogatstvima i mithrilu Kazad-duma. Ja sam pošao kako bih pazio na svog mlađeg brata. Ima 24 godine i još se nije okušao u boju. Ja sam Patuljak sa svojih 48 godina i već sam bio u par bitki. Eno ga tamo dolje u onoj koloni, blesavac jedan! Prijeteći zamahuje buzdovanom ka planini! Bah! Mlada budala sigurno zamišlja da ubija Orke! Nehmar, naš vođa, je pametno juče govorio. Kad je Durin pomogao nama? Ne mi moramo sami da se borimo protiv Orka, primitivnih ljudi Istoka, starih plemena koja još obožavaju Morgota. I polazimo u daleku zemlju da se borimo u jednoj borbi koja je beskorisna za nas. Hah! I ova planinčina se prijeteći uzdiže. Stoji pomalo usamljena, ali ne sasvim odvojena od lanca Maglenih planina. Njen vrh izgleda kao bodež koji hoće da raspara nebo, a oko planine šibaju vjetrovi a ponekad se stvore i guste magle. Kako sivo i otužno izgledaju padine ove planine na svijetlosti ovog sumornog jutra! Za sada se ne pojavljuju Orci. Gadovi nas čekaju u podzemnim tunelima, mogu se opkladiti. Naše vođe su odlučile da se ne prišunjamo planini, već da pravo marširamo, pjevajući borbene pjesme, pokazujući Orcima da je stigao čas osvete! Nadaju se da će uspijeti da pronađu ostatke stare kapije, koja je izdubljena u Drugom dobu. Pa, to se mene ne tiče. Moja briga je da ja i moj brat preživimo paklenu bitku koja slijedi.....

Splet mračnih i zagušljivih tunela kao da se nastavlja u nedogled, želeći da uguši svo svijetlo i sav život. Doduše, ja, Train, ne osjećam strah od ovoga mjesta. Konačno je počeo rat! Žedan sam crne orčke krvi. Mnoštvo Patuljaka ide oko mene, pretražujući mračne uglove, strahujući od zasjede.Očito je da ovaj tunel mi nismo napravili, jer su naši tuneli pravilni i kvalitetni. Tunel kojim idemo je tipično orčki, smrdljiv, nepravilnog oblika, djelimično urušen.... Odjednom niotkuda iskače nekoliko desetina Orka! Ork ispred mene je veoma razvijen primjerak, možda jedan od Uruk-haja. U njegovim očima sija mržnja i želja da ubije sve živo. Međutim, prespor je za mene. Moja štit je izdržao udarac njegovog zarđalog mača. Moja sjekira rasijeca njegovu glavu, a njegov rasprsnuti mozak leti po vazduhu. Drugog Orka oborim velikim zamahom sjekirom. Njegov slabašni oklop nije izdržao, a ja mu prekratim zadnje trzaje još jednim nemilosrdim udarcem. Svuda oko mene dopiru jarosni zvuci borbe. Čujem pogane orčke uzvike, ali im vika neće pomoći! Većina ih je pobijena, a ono malo što ih je preživjelo sumanuto bježi. Lica mojih saboraca su iskrivljena jarošću i žarom borbe. Avaj, četrnaestorica naših su poginula!