Razlika između verzija stranice "Borisav Stanković"
| [nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 9:
Borisav Stanković najznačajniji je srpski romanopisac prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskoga rata]]. Dok je srpska narativna književnost u 19. vijeku najveće dosege ostvarila u tzv. malim formama (tj. pripovijetkama), Stanković je najizrazitiji primjer realističkoga pisca koji je po svom [[habitus|habitusu]] usmjeren ostvarajima na složenijim pripovijednim strukturama kakve [[egzemplificirati|egzemplificira]] roman. Ovdje valja navesti nekoliko historijskih napomena: srpski je roman počeo relativno rano, u doba jezičnokulturnih reformi [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]. Najistaknutiji protagonist te, [[slavenosrpski jezik|slavenosrpskim jezikom]] pisane literature, bijaše sada zaboravljeni [[Milovan Vidaković]], čiji kvazipovijesni romani obiluju nevjerojatnim obratima i bizarnostima. No, od sredine 19. vijeka primat u srpskoj prozi, pisanoj standardnim srpskim jezikom koji su oblikovali Karadžić i [[Đuro Daničić]], preuzima pripovijetka (s uglednim predstavnicima kao što su [[Milovan Glišić]], [[Laza Lazarević]]), što je na prijelazu stoljeća kulminiralo u dugim prihistorijama [[Stevan Sremac|Stevana Sremca]] i [[Simo Matavulj|Sime Matavulja]]. U toj plejadi nalazimo i imena pisaca koji su sada predmet interesa skoro isključivo književnih povjesničara ([[Jakov Ignjatović]], [[Svetolik Ranković]], [[Janko Veselinović]], [[Milutin Uskoković]]). Stručnjaci nabrajaju više razloga zašto srpska književnost nije u 19. vijeku uspjela ostaviti značajnija ostvarenja na polju historijskog romana (i općenito tzv. većih formi), no, nesporno je da je tradicija realističke pripovijetke, od Lazarevića do Sremca, postavila temelj za opsežnije djelo kakvo je na početku 20. vijeka stvorio Borisav Stanković. Stanković je kulminacija srpske realističke naracije, jer se u razdoblju između dva rata već javlja raspad realizma i afirmacija novijih strujanja modernizma, poetskoga subjektivizma i formalnoga eksperimentatorstva ([[Rastko Petrović]], [[Miloš Crnjanski]]).
Stanković je u svojim najboljim djelima ("Nečista krv", "Koštana", dio pripovijedaka) nadrastao kanone dotadašnje srpske pripovjedne književnosti. U njegovim se tekstovima, na paradoksalan način, spajaju prikaz društvenoga rasapa poslijeturske Srbije (protkan elegičnim tonom žaljenja za ponešto idealiziranim statičnim patrijarhalnim životom "srpskog orijenta") i psihološka problematika gledana kroz optiku naturalista Zoline škole. Naglasak je u Stankovićevim ponajboljim pripovjetkama i romanima na prenadraženom erotizmu, biološki uvjetovanim i teško kontroliranim strastima te grabežljivoj naravi nadirućega kapitalizma balkanske provenijencije. Piščev je stav prema prošlosti protuslovan: zamjetna je nota nostalgije za nestajućim svijetom, no, još je snažniji Stankovićev naglasak na dehumanizirajućim vidovima orijentalnoga patrijarhata (kupoprodaja žena, promiskuitet, tjelesno zlostavljanje). Dok je Lazarevićeva, a i Sremčeva slika prošlosti idealizirana- Stanković daje dojmljiv opis društva u kojem dominiraju neobuzdani nagoni i koje se savija pod mješavinom socijalnih i
Borisav Stanković je pisac čiji opus čini vrhunac klasičnoga realizma, i to biološko-naturalističke provenijencije. Autori koji su stasali u doba Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo kasniji naraštaji, nisu slijedili njegov realističko-naturalistički prosede. Među rijetkim srpskim piscima za koje možemo reći da su nasljedovali Stankovićevu kombinaciju orijentalnoga senzualizma i psihopatoloških raskola u ljudskim odnosima nalazi se [[Ivo Andrić]].
| |||