Razlika između verzija stranice "Vladimir Nazor"

[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Eastonwest (razgovor | doprinosi)
mNo edit summary
Red 3:
== Život ==
 
Pučku školu je završio na otokuostrvu Braču, a gimnaziju u [[Split]]u. Studirao je prirodne nauke, [[matematika|matematiku]] i [[fizika|fiziku]] u [[Graz]]u i [[Zagreb]]u. Diplomirao je [[1902]]. godine. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u [[Zadar|Zadru]], a od [[1903]]. - [[1918]]. godine godine u [[Istri]], gdje je ujedno i proveo najviše svog života. U mirovinu je otišao [[1933]]. godine,kada je počeo raditi kao upravitelj dječijeg doma U Zagrebu. Prvo djelo mu je bilo ''[[Slavenske legende]]'' ([[1900]].)
 
Godine [[1904]]. u Zadru je objavljeno njegovo djelo ''[[Knjiga o hrvatskim kraljevima]]'', a u to vrijeme počinje pisati i ''[[Istarske priče]]''. Nekoliko godina kasnije objavljuje ''[[Veli Jože|Velog Jožu]]'' ([[1908]].) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. [[1916]]. godine objavio je nekoliko knjiga: ''[[Utva zlatokrila]]'', ''[[Medvjed Brundo]]'', ''[[Stoimena]]''.
Red 19:
Prvih dvadesetak godina njegova stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem [[hrvatska moderna|hrvatske moderne]] i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskoga tribuna- ponesenog [[mitologija|mitološko]]-[[legende|legendarnim]] i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima (''Slavenske legende'', 1900; ''Živana'', 1902; ''Knjiga o kraljevima hrvatskijem'', 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem [[istra|istarskog]] puka (poema ''Krvava košulja'', 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma te [[Stari zavjet|starozavjetnih]] [[Biblija|biblijskih]] tekstova (''Lirika'', 1910; ''Nove pjesme'', 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj nutarnji svijet (''Intima'', 1915). Nazorova [[ditiramb|ditirampski]] raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti [[mit]]u i [[legenda|legendi]], pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neo-romantičarska strujanja europske [[moderna|moderne]]. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze s jedne strane naslanjaju se na prošlostoljetnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman ''Krvavi dani'', 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i uticaji novih, modernističkih stilova. U svojim ''Istarskim pričama'',1913 Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog »duga« i uklapanja u tijekove moderne [[književnost]]i. U njima je snažno istaknuta autorova nacionalna i socijalna angažiranost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje [[folklor]]nih motiva (u ''Velom Joži'','' Boškarini'' i ''Divičinu gradu'') podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, vrlo bliske artističkoj bajci [[Oscar Wilde|Oscara Wildea]] i [[Maurice Maeterlinck|Mauricea Maeterlincka]], a njezina liričnost, sklonost prema [[simbol]]u i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nagnućima, pa je svojim ''Istarskim pričama'', posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke – ''Halugica'', ''Albus kralj'',.... - potpuno zakoračio u svijet [[Bajka|bajkovite]] modernističke secesionističke priče.
 
Počevši od pjesničkih zbirki ''Intima'' i ''Pjesni ljuvene'',[[1915]]. godine, Nazor se sve više zatvara u svoj unutarnji svijet; u njegovu stvaralaštvu postaju dominantne teme unutarnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep ''Utva zlatokrila'', 1916; zbirka priča ''Stoimena'', 1916; ''Legenda o svetom Hristoforu'', 1922; ''Pjesme o četiri arhanđela'', 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji [[avangarda|avangardni]] stilovi, posebice [[ekspresionizam]], Nazor je — tražeći nov izraz i nove motive — pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela ''Crveni tank'', 1922), ali nove kvalitetne domete u svojem stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na otokuostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije ''Niza od koralja'',1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike — ''Priče iz djetinjstva'',1924 i ''Priče s ostrva, iz grada i sa planine'',1927. [[Crikvenica|Crikveničke]] proze (''Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma'', 1929; roman ''Šarko'', 1930) tematski i kronološki znače nastavak njegova pričanja o samome sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje" Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutarnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (''Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini'', 1931; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – ''Zagrebačke novele'', 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (''Deseterci'', 1930; ''Topuske elegije'', 1933). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (''O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900'', 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj povijestihistoriji rodnog mu otokaostrva (''Pastir Loda'', 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. No, priključivši se [[partizani]]ma, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (''Pjesme partizanke'', 1944, živopisni dnevnik ''S partizanima'', 1945). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no valja reći da je i to izljev Nazorova bujnog mediteranskoga temperamenta i vitalističkoga zanosa, a ne programatsko piskaranje po naruždbama komunističkih vlastodržaca među koje je stari pjesnik upao kao Poncije u Credo. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (''Hrvatski jezik'', 1944) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevoditelj s nekoliko jezika ([[Dante Alighieri]], [[William Shakespeare|Shakespeare]], [[Heinrich Heine|Heine]], Carducci,..).
 
== Opus ==