|
== Tekst Hasanaginice ==
[http://bs.wikisource.org/wiki/Hasanaginica]
Što se bjeli u gori zelenoj?<br />
Al' su snjezi, al' su labudovi?<br />
Da su snjezi, već bi okopnuli,<br />
labudovi, već bi poletjeli;<br />
nit' su snjezi, nit' su labudovi,<br />
nego šator age Hasan-age:<br />
on boluje u ranami ljutim.<br />
Oblazi ga mater i sestrica,<br />
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,<br />
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:<br />
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,<br />
ni u dvoru, ni u rodu momu!"<br />
Kad kaduna r'ječ razumjela,<br />
još je jadna u toj misli stala,<br />
jeka stade konja oko dvora,<br />
i pobježe Hasanaginica,<br />
da vrat lomi kuli niz pendžere.<br />
Za njom trču dvi ćeri djevojke:<br />
"Vrati nam se, mila majko naša,<br />
nije ovo babo Hasan-aga,<br />
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,<br />
ter se vješa bratu oko vrata.<br />
"Da, moj brate, velike sramote,<br />
gdi me šalje od petero dice!"<br />
Beže muči, ne govori ništa,<br />
već se maša u džepe svione,<br />
i vadi njoj knjigu oprošćenja,<br />
da uzimlje potpuno vjenčanje,<br />
da gre s njime majci uzatrage.<br />
Kad kaduna knjigu proučila,<br />
dva je sina u čelo ljubila,<br />
a dv'je ćeri u rumena lica:<br />
a s malahnim u bešici sinkom,<br />
od'jeliti nikako se ne mogla,<br />
već je bratac za ruke uzeo,<br />
i jedva je sinkom rastavio,<br />
ter je meće k sebi na konjica,<br />
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,<br />
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,<br />
dobra kada i od roda dobra,<br />
dobru kadu prose sa svih strana,<br />
da najveće imotski kadija.<br />
Kaduna se bratu svomu moli:<br />
"Ah, tako te ne želila, braco!<br />
Nemoj mene davat za nikoga,<br />
da ne puca jadno srce moje,<br />
gledajući sirotice svoje!"<br />
Ali beže ne hajaše ništa,<br />
već nju daje imotskom kadiji.<br />
Još kaduna bratu se moljaše,<br />
da njoj piše listak, b'jele knjige,<br />
da je šalje imotskom kadiji:<br />
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,<br />
a u knjizi l'jepo te moljaše,<br />
kad pokupiš gospodu svatove,<br />
dug polduvak nosi na djevojku,<br />
kada bude agi mimo dvor,<br />
nek' ne vidi sirotice svoje!"<br />
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,<br />
gospodu je svate pokupio,<br />
svate kupi, grede po djevojku.<br />
Dobro svati došli po djevojke,<br />
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,<br />
dvi je ćerce s pendžera gledahu,<br />
a dva sina prid nju izhođahu:<br />
tere svojoj majci govorahu:<br />
"Svrati nam se, mila majko naša,<br />
da mi tebi užinati damo!"<br />
Kad to čula Hasanaginica,<br />
starišini svatov' govorila:<br />
"Bogom brate, svatov' starišina,<br />
ustavi mi konje uza dvora,<br />
da darujem sirotice moje!"<br />
Ustaviše konje uza dvora.<br />
Svoju dicu l'jepo darovala:<br />
svakom sinku nazve pozlaćene,<br />
svakoj ćeri čohu do poljane;<br />
a malomu u bešici sinku,<br />
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,<br />
ter dozivlje do dva sina svoja:<br />
"Hod'te amo, sirotice moje,<br />
kad se neće smilovati na vas,<br />
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,<br />
b'jelim licem u zemlju udrila,<br />
usput se je s dušom rastavila,<br />
od žalosti, gledajuć' sirota!
== Vanjski linkovi ==
| 