'''Ljiljana Molnar-Talajić''' ([[Bosanski Brod]], [[30. decembar]] [[1938]]. - [[Zagreb]], [[18. septembar]] [[2007]].), istaknuta [[Bosna i Hercegovina|bosanska]] [[opera|operna]] [[diva]] i [[sopran]]istica s jednim od najmoćnijih glasova na prostorima Balkana.
Studij solo pjevanja završila na [[Muzička akademija|Muzičkoj akademiji]] u Sarajevu [[1961]]. u klasi prof. [[Bruna Špiler|Brune Špiler]], a [[1963]]. ja završila i postdiplomski studij na istoj akademiji. Prvi nastup na opernoj pozornici imala je još zatokom studija u [[Sarajevo|Sarajevu]] [[1959]]. godine, kao grofica u [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozartovu]] "Figarovu piru". Petnaest godina pjevala je u [[Sarajevo|Sarajevskoj]] operi, a od [[1975]]. do [[1980]]. godine bila je prvakinja [[Zagreb]]ačke opere. U tom trenutku iza sebe je već imala briljantan početak. Za svoju Ćo-ćo San nagrađena je u [[Tokio|Tokiju]] [[1967]]. godine, a [[1969]]. kao Aida na [[Firenca|firentinskom]] Maggiju Musicale, pod ravnanjem [[Zubin Mehta|Zubina Mehte]], postaje svjetska primadona: "posljednji veliki [[Giuseppe Verdi|verdijanski]] glas", prema nekim tvrdnjama.{{izvor}} Slijedile su najveće svjetske pozornice: [[Beč]]ka državna opera, [[Milano|milanska]] Scala, [[London|london]]ski Covent Garden, [[New York City|newyorški]] Metropolitan.
LjiljanaZaštitni znak Ljiljane Molnar-Talajić bila je nenadmašnabila Aida, na svom vrhuncu najveća od najvećih, koja je bila njezin "zaštitni znak". Briljirala je i u cijelom verdijanskom repertoaru: Trubaduru, Don Carlosu, Krabuljnom plesu, Otellu, ali i u njegovu Requiemu. To joj je, među ostalim, donijelo i veliko priznanje iz Maestrove domovine — "Zlatnog Verdija" grada [[Parma|Parme]].
U vrijeme njene najveće umjetničke snage kritičari su se nadmetali u traženju komplimenata za njen glas ("boje opala", kako je neko nadahnuto napisao), moćnom u visinama i beskrajno nježnom u pianissimu. Umrla je nakon kratke bolesti u Zagrebu.
