Razlika između verzija stranice "Antun Gustav Matoš"

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano evropeizirala i modernizirala, apsorbiravši savremena strujanja od [[simbolizam|simbolizma]], [[modernizam|modernizma]], [[impresionizam|impresionizma]] i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od [[Charles Baudelaire|Baudelairea]] do [[Stéphane Mallarmé|Mallarmea]], [[Maurice Barrès|Barresa]] i [[Joris Karl Huysmans|Huysmansa]]. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini ''credo'', ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca. Svoja djela objavljivao ih je između ostalih i u književnom časopisu "[[Zora (časopis)|Zora]]"<ref name="Most">{{Cite web |url=http://www.most.ba/041/046.htm |title='''Jezička standardizacija i pravopisna norma u "Zori"''' Prilog Mr. Muhameda Šatora na most.ba |accessdateaccess-date=20. 6. 2013 |archiveurlarchive-url=https://web.archive.org/web/20130609144433/http://www.most.ba/041/046.htm |archivedatearchive-date=9. 6. 2013 |url-status=dead }}</ref> iz [[Mostar]]a.

U književnost je ušao [[1892]]. pripovijetkom '''''Moć savjesti''''', koja naznačuje početak perioda [[moderna|moderne]]. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... '''''Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire''''', izjavljuje on u jednome pismu prijatelju [[Milan Ogrizović|Milanu Ogrizoviću]].{{Izvor}} Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u [[manirizam]], uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: '''''Iverje''''', 1899; '''''Novo iverje''''', 1900; '''''Umorne priče''''', 1909. godine.

Dok je [[novela|novele]], [[putopis]]e, kritičke članke i [[feljton]]e pisao i objavljivao uporedo od samog početka svog pisanja, [[poezija|poezijom]] se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko [[1906]]. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak [[pjesme|pjesama]]. Neosporno je da je [[Charles Baudelaire|Baudelaire]] bio veliki učitelj Matošev, od koga je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu [[sonet]]a, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za [[sinestezija|sinesteziju]], vrlo profinjen [[ritam]], te izmjena govorne i pjevne [[intonacija|intonacije]] - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj [[lirika|lirici]], [[elegija|elegičnost]], sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "'''''Samotna ljubav'''''", "'''''Djevojčici mjesto igračke'''''", "'''''Utjeha kose'''''".