Razlika između verzija stranice "Josip Broz Tito"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
|||
Red 131:
==== Španski građanski rat ====
[[Datoteka:Španski borci.jpg|thumb|250px|desno|Jugoslavenski dobrovoljci tokom borbi u Španskom građanskom ratu.]] Od početka [[Španski građanski rat|Španskog građanskog rata]] jeseni 1936. do jeseni 1938. u Španiju je stiglo oko 30.000 dobrovoljaca iz 54 zemlje, od kojih su 1800-2000 bili iz Jugoslavije. Iz Jugoslavije su dobrovoljci kretali raznim putevima, a kako se u Parizu 1937. održavala [[Svjetska izložba]], mnogi su došli u Pariz i pod izgovorom, mogli dobiti vize kao posjetioci. U Parizu su se javljali u knjižaru "Horizont", odakle ih je KPJ uz pomoć [[KP Francuske]] slala u Španiju. Za manje grupe i pojednice, koji nisu mogli doći ovom vezom, Tito je preko [[Pavle Gregorić|Pavla Gregorića]], organizirao ilegalni put preko [[Ljubljana|Ljubljane]], [[Klagenfurt]]a i [[Basel]]a do Pariza. Ovaj put se pokazao uspješnijim jer nijedan dobrovoljac nije pao u ruke policiji. Na sastanku u [[Prag]]u 1936. godine Gorkić je Tita upoznao sa planom slanja 500 dobrovoljaca brodom preko jadranske obale, koji su trebali biti prevezeni u [[Barcelona|Barcelonu]] ili [[Valencia|Valenciju]]. Gorkić je za rukovođenje odredio Adolfa Muka i [[Antun Franović|Antuna Franovića]], člana Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Titu se planirana operacija činila previše nekonspirativnom i riskantnom. Određena su tri mjesta na kojima je u noćima od 27. februara do 3. marta trebalo izvršiti ukrcavanja: u jednom zalivu kraj [[Šibenik]]a, na pučini izmedu [[Brač]]a i [[Hvar]]a i na pučini ispred [[Budva|Budve]]. Za 700.000-750.000 [[Francuski franak|franaka]] Gorkić je unajmio brod "La Corse", koji je na vrijeme stigao u Jadran. Zbog olujnog vremena u prvoj noći kod Šibenika nije se moglo vršiti ukrcavanje, a druge noći su Muk i Franović saznali da je većinu dobrovoljaca uhapsila policija. Isprva je uhapšeno oko stotinu dobrovoljaca, a kasnije još 300 oko [[Čanj]]a na prilazima Crnogorskom primorju. Muk i Franović su uhapšeni, te dobili pet i deset godina zatvora. Na sjednici CK 3. aprila osnovana je komisija, koja je trebala ispitati razloge propasti ekspedicije. U izvještaju krivica Gorkića nije spomenuta, a Tito ga je nerado potpisao, tako da je Titu u dosijeu u Kominterni zabilježeno kao njegova greška zbog supotpisa na neuvjerljivom izvještaju.{{sfn|Goldstein|Goldstein|2018|p=142-146}} Prema vlastitom svjedočenju Tito je 1936, ili 1937. otišao u [[Madrid]], a prema pisanju švedske (austrijske) komunistkinje [[Gusti Stridsberg]] (Gusti Jirku), boravio je 1938. godine u [[Barcelona|Barceloni]]. Po [[Dobrica Ćosić|Dobrici Ćosiću]], radilo se o inspekcijskim kratkim putovanjima, koja su bila povezana s organiziranjem jugoslavenskih učesnika u građanskom ratu. Navodno je namjeravao da se priključi u međunarodne brigade, ali su ga drugovi iz Partije odgovorili od toga, jer su smatrali da je potrebniji u zemlji.{{sfn|Pirjevec|2013a|p=65-78}} Po [[Vladimir Dedijer|Vladimiru Dedijeru]] u ''"Autobiografskim kazivanjima"'', iznosi se Titova izjava, da je bio samo jedan dan u Madridu.{{sfn|Goldstein|Goldstein|2018|p=147-152}} Engleski komunista [[Fred Copeman]], tvrdi da je Broz pod pseudonimom ''Šapajev'' neko vrijeme komandovao [[Internacionalni bataljon Georgi Dimitrov|Internacionalnim bataljonom Georgi Dimitrov]] u kojoj su bili dobrovoljci iz Srednje Evrope i Balkana. Jedan od komandanata ovog bataljona je bio [[Franc Rozman Stane]].{{sfn|M. M.|1975}} Provjerljivih izvora o djelatnosti Broza u Španiji nema.{{sfn|Pirjevec|2013a|p=65-78}}
==== Privremeno rukovodstvo ====
Red 304:
===== Odnos prema vjerskim zajednicama =====
[[Datoteka: Event in Zagreb in honour of Tito.jpg|thumb|250px|desno|Proslava u čast Josipa Broza Tita uz prisustvo pravoslavnog sveštenstva, te katoličkog kardinala [[Alojzije Stepinac|Alojzija Stepinca]] i sovjetskog vojnog atašea, Zagreb 1945. godine.]]
Usprkos političkom [[Antagonizam|antagonizmu]], Tito je želio s objema velikim vjerskim zajednicama [[Rimokatoličanstvo|Katoličkom]] i [[Pravoslavna crkva|Pravoslavnom crkvom]] imati što bolje odnose. Kako podrška [[nadbiskup]]a Stepinca NDH nije prestala sve do kapitulacije, a izjavama da je najveći neprijatelj boljševički komunizam, Stepinac je uskoro pao u nemilost Tita i KPJ, tako da je 17. maja 1945. godine bio uhapšen. Imao je i ideju o samostalnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, mada je znao da se Crkva neće lako odvojiti od [[Vatikan]]a. Početkom juna Tito se u Zagrebu sastaje s delegacijom Crkve, koju su predvodili biskupi [[Franjo Salis-Seewis]] i [[Josip Lach]], ali i žestoki kritičar ustaškog režima [[kanonik]] [[Pavao Lončar]]. Istaknuo je ''"...da kao Hrvat i katolik, nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su stajali velikih žrtava..."'', ali je naglasio da svi članovi Crkve nisu krivi i obećao pregovore i dogovor. Dan nakon sastanka Stepinac je pušten na slobodu, a 4. juna su se sastali Stepinac i Tito. Stepinac je dvadesetak dana kasnije bio gost na [[Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a|Četvrtom zasjedanju ]] [[ZAVNOH]]-a, a nakon toga su razgovarali o agrarnoj reformi. Nakon pastirskog pisma Stepinca i nekoliko biskupa u septembru 1945. u komu reaguju na donošenje Zakona o agrarnoj reformi, podsjetili su i na ubijanje svećenika, zabranu katoličkih novina i zatvaranje škola. Tito je ovu utemeljenu kritiku ipak smatrao neprijateljskim stavom, mada je znao da se Stepinac nije slagao s Pavelićevim ekstremizmom, [[genocid]]om i zločinačkom politikom, ali je po njegovom mišljenju premalo činio da se zlo zaustavi. Ovim pismom je sukob prerastao u osobni sukob između njih dvojice. Da bi dobio podršku stanovnika Istre, početkom 1946. je finacijski pomogao obnovu [[Sjemenište|sjemeništa]] u [[Pazin]]u, dopustio izdavanja tada jedinog vjerskog lista, osnivanje svećeničkog udruženja i otvaranje hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije. Stepinac je ponovo uhapšen 18. septembra 1946. gotovo istovremeno kada se u Beogradu sudilo [[Draža Mihailović|Draži Mihailoviću]], a u Ljubljani [[Leon Rupnik|Leonu Rupniku]]. Nadbiskup je izveden na sud zajedno sa ustaškim [[pukovnik]]om [[Erih Lisak|Erihom Lisakom]], pa se u novinama pisalo o "suđenju Lisaku, Stepincu i družini". Osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.{{sfn|Sundhaussen|2018|p=69}}{{sfn|Goldstein|Goldstein|2018|p=391-401}}
Line 348 ⟶ 349:
==== Pozicioniranje u međunarodnoj zajednici ====
Isprva su zapadni Saveznici sukob sa Staljinom smatrali "fintom", a kada su shvatili da se stvarno radi o svađi, planirana je invazija na oslabljenu Jugoslaviju, a [[CIA]] je 1949. poslala grupu četnika, koji bi trebali vratiti kralja Petra II na prijestolje. [[UDBA]] je grupu razbila, pa su Amerikanci shvatili da moraju tražiti drugi put za suradnju s Jugoslavijom. Propagandna ofanziva protiv Staljina u inostranstvu je započela govorom Kardelja pred Općom skupštinom UN 1949. godine, kada je najavio neovisnu jugoslavensku poziciju u međunarodnim odnosima. Istovremeno je Jugoslavija 1950, uprkos sovjetskom protivljenju postala nestalna članica [[Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija|Vijeća sigurnosti]]. Tomu je pomogla i podrška islamskih zemalja, jer je jedna reprezentativna delegacija jugoslavenskih muslimana otišla na [[hadž]] i posjetila više [[Bliski istok|bliskoistočnih]] zemalja. Ekonomski se odnosi pojačavaju prema Zapadu, pa je sklopljen trgovinski ugovor s [[Velika Britanija|Velikom Britanijom]], američkim je tvornicama ponuđen [[bakar]] i [[olovo]] u zamjenu za strojeve, a u martu 1950. godine Tito traži zajam od SAD-a od 500 miliona dolara. U augustu je [[Kongres Sjedinjenih Američkih Država|američki Kongres]] odobrio pomoć Jugoslaviji, a istovremeno inicijativom [[Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država|američkog predsjednika]] [[Harry Truman|Harryja Trumana]], poslata je pomoć u hrani. Tito potpisuje ugovor sa SAD o vojnoj pomoći, a uskoro uspostavlja diplomatske odnose i sa [[Savezna Republika Njemačka|SR Njemačkom]].
[[Datoteka:Konferencija Pokreta nesvrstanih 1961. godine.jpg|thumb|250px|desno|Osnivačka konferencija [[Pokret nesvrstanih|Pokreta nesvrstanih]] održana septembra 1961. godine u Beogradu.]]
Razvoj suradnje sa SAD-om, podstaknut je isporukom sovjetskog jurišnog aviona [[MiG-15]], čiji je pilot prebjegao u Jugoslaviju. Avion je rasklopljen i predat CIA-i. Istovremeno Tito napada sovjetsku politiku nazvavši je "sovjetski imperijalizam". Zbog inteniziviranja [[Hladni rat|Hladnog rata]], Tito često govori o "borbi za mir", protiv blokovske podijeljenosti svijeta, ali podržava revolucionarne pokrete [[Hồ Chí Minh|Ho Ši Min]]a u [[Vijetnam]]u, kao i [[Mohamed Mosadik|Mohameda Mosadika]] u [[Iran]]u, a kasnije podržava i [[alžir]]ske ustanike u [[Alžirski rat za nezavisnost|borbi protiv francuske]] vlasti. U ljeto 1950. godine započinjanjem [[Korejski rat|Korejskog rata]], jasno je stao na američku stranu, što bi značilo da bi u slučaju međunarodnog sukoba Jugoslavija teoretski zaratila sa SSSR-om. Politički sukob prema Zapadu izbio je u oktobru 1953. kada je postalo jasno da će se [[Slobodna teritorija Trsta|Zona A]] s Trstom pripojiti Italiji, mada je Tito bio svjestan nemogućnosti da Trst ostane u Jugoslaviji, ipak je na narodnim mitinzima isticao pravo na Trst, te čak i pripremao planove ulaska JNA u Trst. U [[Slobodna teritorija Trsta|Zoni B]] su održani vojni manevri, a u Beogradu su u demonstracijama demolirane američke i britanske institucije. U oktobru 1954. godine potpisivanjem [[Londonski sporazum (1954)|Londonskog sporazuma]], Zona B i manji dio Zone A je pripao Jugoslaviji, a do oružanog sukoba nije došlo. Tito u martu 1953. godine, na poziv [[Anthony Eden|Anthonyja Edna]] kao prvi komunistički lider posjećuje London, a doplovio je kroz [[Temza|Temzu]] brodom [[Galeb (brod)|Galeb]], te se ponovo susreo s Churchillom. Jugoslavija je već ranije od Velike Britanije dobila vojnu pomoć u vidu 130 lovačkih mlaznih aviona [[North American F-86 Sabre]]. 1953. godine sklapa [[Ankarski sporazum]] sa Turskom i Grčkom, da bi slijedeće godine sklopio [[Balkanski pakt (1953)|Balkanski pakt]] s istim državama, koji je imao defenzivni karakter, ali kako su Grčka i Turska od 1952. godine bile članice [[NATO]]-a, Jugoslavije je time postala ''de facto'' pridružena članica. U desetodnevnoj posjeti 1955. godine Tito je primio grčki kraljevski par [[Pavle Grčki|kralja Pavla]] i [[Frederika od Hannovera|kraljicu Frederiku]], a u maju 1956. je posjetio Francusku i susreo se s predsjednikom [[René Coty|Renéom Cotyjem]] i premijerom [[Guy Mollet|Guyem Molletom]]. Početak poboljšavanja odnosa sa SSSR-om bilo je potisivanje [[Austrijski državni ugovor|Austrijskog državnog ugovora]] 1955. godine. nakon čega je [[Nikita Hruščov]] 26. maja posjetio Beograd. Hruščov se već na aerodromu ispričao za događaje oko Rezolucije Informbiroa, a na kraju posjete potpisana je [[Beogradska deklaracija]] o poštivanju suverenosti, neovisnosti intrgeriteta i ravnopravnosti u uzajamnim odnosima s drugim državama. U februaru 1956. poslao je pismo na Dvadeseti kongres KPSS-a, čime ponovo povezuje KPJ sa sovjetskim komunistima. Istovremeno je radio na približavanju zemljama [[Treći svijet|Trećega svijeta]] a u početku [[Egipat|Egiptu]] i [[Indija|Indiji]], gdje je poslao najsposobnije diplomate [[Josip Đerđa|Josipa Đerđu]], [[Jože Vilfan|Jožeta Vilfana]] i [[Gojko Nikoliš|Gojka Nikoliša]]. {{sfn|Goldstein|Goldstein|2018|p=544-561}}
| |||