Razlika između verzija stranice "Wikipedia:Igralište"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
oznaka: vraćeno
Zamijenjen sadržaj stranice sa "{{Igralište}}<!-- * Dobro došli na Igralište! * * Molimo Vas da isprobavate * * ispod crne linije. Hvala! * ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■-->"
oznake: zamijenjeno ručno vraćanje
Red 4:
* ispod crne linije. Hvala! *
■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■-->
 
Crkve svetog Proroka Ilije u Sedlarima, zajedno sa pokretnim naslijeđem, sa pravoslavnim grobljem u [[Sedlari]]ma, Grad Trebinje, proglašena jee nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Pokretno naslijeđe crkve sačinjavaju ikonostas i deset ikona na ikonostasu crkve. http://aplikacija.kons.gov.ba/kons/public/uploads/odluke_bos/Trebinje%20Crkva%20u%20Sedlarima%20BOS.pdf
Graditeljska cjelina Crkve sv. Proroka Ilije, koja pripada tipu jednobrodnih crkava sa prislonjenim lukovima i sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu, zajedno sa pravoslavnim grobljem, srednjevjekovnim grobnicama i stećcima, kao i gromile iz bronzanog perioda koje se nalaze iznad Sedlara, te ostaci rimske kulture pronađeni ispod sela Sedlara, svjedoče o dugačkom kontinuitetu naseljavanja prostora Popovog polja.
== Opis ruskog konzula ==
Na svome putovanju kroz Hercegovinu, Bosnu i staru Srbiju, koje je realizirao 1857. godine, ruski konzul Giljferding Aleksandar je o dataciji, veličini i vanjskom i unutrašnjem izgledu malih seoskih crkava u Popovom polju zabilježio sljedeće
{{citat|U Dražin-Dolu, jednom od takvih sela, vidjeli smo ono što se u Hercegovini naziva seoskom crkvom. To je mala prostorija od kamena koja bi se kod nas, bez teškoća, mogla smjestiti u običnu sobu ma koje kuće. Gola daščana pregrada zamjenjuje ikonostas. Carskih dveri nema. Obična kamena ploča na malom stupcu služi umjesto oltara. U crkvi nema ni krsta, ni ikona, ni knjiga, ni bogoslužbenih predmeta. Sve to čuvaju u svojim kolibama seljaci iz okoline. Stvari se donose u crkvu samo onda kada se održava bogosluženje. Kad bi neki predmet ostao u crkvi, Muslimani bi ga sigurno odnijeli. U novije vrijeme vlast je dozvolila da se crkve zaključavaju. Prije su one morale biti stalno otvorene, bez vrata, pa su hrišćani, dolazeći na bogosluženje, često nalazili u njima mnoge nečistoće. U jugoistočnom dijelu Hercegovine ima vrlo mnogo ovakvih malih crkava. Sve su one, izgleda, zidane u početku turske vladavine. Ma koliko neugledne i bijedne, one svjedoče o revnosti trebinjskih hrišćana kada je u pitanju bogosluženje. U Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini gotovo i nema seoskih crkava. Mnoge od ovih crkava porušili su nedavno Turci. U nekima je srušen oltar. Uz one u kojima se vrši bogosluženje ili, kako to Srbi čudno kažu, „koje poje“, nema sveštenika. O njima vode brigu seljaci. Kako je većina seljaka u takvoj bijedi da se ovim poslom ne može baviti, iako za to ne treba mnogo vremena, ovu obavezu prima imućniji čovjek i tim se bavi „radi spasenja duše“. U Dužima sam sreo jednog takvog seljaka iz Popova koji je vodio brigu o četiri crkve. O većim praznicima, četiri do šest puta godišnje, dolaze u ove seoske crkve naizmjenično kaluđeri iz jednog od okolnih manastira, tj. iz manastira Duži, iz Zavale u Popovu ili iz Dobrićeva u Zarječju. Ako monasi ne ponesu jevanđelje, služabnik i druge potrebne bogoslužbene knjige, tada se koriste nekakvim pocijepanim komadićima rukopisa iz XVI i XVII stoljeća ili štampanom srbuljom, koju čuvaju seljaci. Pa i takvo bogosluženje, koje se održava 4-6 puta godišnje, od velike je pomoći stanovništvu. Na ovaj način svaki trebinjski hrišćanin može, mada rijetko, da sluša riječ božju, što bi bilo nemoguće kad bi se vršenje bogosluženja ograničilo samo na manastire. Zbog neprohodnih planinskih puteva i bijede u kojoj hrišćani žive (umrli bi od gladi kad bi samo nekoliko dana napustili posao), manastirima dolazi vrlo mali broj ljudi, i to mahom seljaka. Pozitivan uticaj ovih siromašnih seoskih crkvica ogleda se u sklonosti trebinjskih hrišćana ka prosvjeti, u njihovoj vanrednoj bistrini i svjesnom osjećaju vjere, osobinama po kojima se oni odvajaju od seljaka sjeverozapadne
Hercegovine i Bosne, gdje seljak raste, ostari i umre ne prisustvujući nikada bogosluženju.}}