|
'''Selim III''' ([[Osmanlijski turski jezik|osmanlijski turski]]: سليم ثالث Selīm-i sālis; 24. decembar 1761 – 28. juli 1808) bio je [[Sultani Osmanlijskog Carstva|sultan Osmanlijskog Carstva]] od 1789. do 1807.<ref>{{Cite web|url = http://www.osmanli700.gen.tr/english/sultans/28index.html|title = OTTOMAN WEB SITE - SELIM III|website = www.osmanli700.gen.tr|accessdate = 2016-03-27}}</ref><ref>{{Cite web|url = http://www.britannica.com/biography/Selim-III|title = Selim III {{!}} Ottoman sultan|website = Encyclopedia Britannica|accessdate = 2016-03-27}}</ref> Nakon neuspješnih reformi, [[janjičari]] su ga svrgnuli sa vlasti i postavili njegovog rođaka [[Mustafa IV|Mustafu IV]]. Ubijen je od strane grupe atentatora nakon janjičarske pobune.
== Vladavina 1789.-1807. ==
Selim III postaje sultan [[7. april]]a [[1789]]. godine nakon smrti rođaka [[Abdul Hamid I|Abdul Hamida I]]. I ovaj sultan je, kao i njegov prethodnik, pokazivao sklonost ka reformama, ali je, za razliku od Abdul Hamida, bio više upleten u ratne sukobe. Protivljenje reformama, kao i janičarske pobune su ga pratile cijelo vrijeme vladavine. Na kraju su janičari, podržani od strane vjerskih autoriteta fetvom protiv reformi, organizovali rušenje sultana. Tokom njegove vladavine dolazi do uspješnog [[Prvi srpski ustanak|Prvog srpskog ustanka]] koji će biti ugušen tek od strane njegovih nasljednika.
U [[puč]]u koji slijedi Selim III je [[1807]]. srušen, a na njegovo mjesto se postavlja nesposobni [[Mustafa IV]].
====== Planovi reformi ======
Talenti i energija kojima je bio obdaren Selim III privukli su ga ljudima, a velike nade temeljile su se na njegovom pristupanju. Mnogo se družio sa strancima i bio je temeljito uvjeren u nužnost reforme svoje države.
Ostatak svog kratkog života Selim III provodi u zatvoru gdje ga dočekuje smrtna presuda Mustafe IV koji naređuje njegovo pogubljenje u strahu od moguće pobune.
Međutim, Austrija i Rusija nisu mu dale vremena ni za što drugo osim za obranu i tek su mu sa mirom u Laşiju (1792.) omogućili prostor za disanje u Europi, dok je Napoleonova invazija na Egipat i Siriju ubrzo zahtijevala najjače napore carstva .
Osmanske provincije od Egipta do Sirije počele su provoditi francusku politiku i počele su se razlikovati od Istanbula nakon Napoleonovog napada.
Selim III je profitirao predahom za ukidanje vojnog posjeda feuda; uveo je spasonosne reforme u upravu, posebno u fiskalnom odjelu, tražen dobro promišljenim planovima za širenje obrazovanja, i angažirao strane oficire kao instruktore, po kojima je prikupljen mali korpus novih trupa zvan nizam-i-jedid i bušena 1797. Ova je jedinica bila sastavljena od turskih seljačkih mladeži iz Anadolije i opskrbljena modernim oružjem.
Te su se trupe mogle održati protiv pobunjenih janjičara u balkanskim provincijama, poput Smederevskog sandžaka, protiv vezira Hadži Mustafa-paše, gdje razočarani guverneri nisu nimalo skrupljivo pokušavali iskoristiti ih protiv reformnog sultana.
Ohrabren ovim uspjehom, Selim III je izdao naredbu da se ubuduće birane muškarce treba odvoditi svake godine iz janjičara da služe u nizam-i-jedidu. [Citat potreban] Selim III nije uspio integrirati nizam-i jedid s ostalima vojske koja je u cjelini ograničila svoju ulogu u obrani države.
====== Vanjski odnosi ======
Selim III je zasjeo na prijestolje samo da bi ustanovio da je Osmansko carstvo davno bilo znatno smanjeno zbog sukoba izvan carstva. Sa sjevera je Rusija zauzela Crno more Ugovorom iz Küçüka Kaynarce 1774. Selim je shvatio važnost diplomatskih odnosa s drugim narodima i založio se za stalna veleposlanstva na sudovima svih velikih europskih naroda, što je težak zadatak zbog vjerske predrasude prema muslimanima. Čak i uz vjerske prepreke, rezidentna veleposlanstva osnovana su u Britaniji, Francuskoj, Pruskoj i Austriji. Selim, kulturni pjesnik i glazbenik, vodio je produženu prepisku s Lujem XVI. Iako su bili nezadovoljni uspostavom republike u Francuskoj, osmansku vladu smirili su francuski predstavnici u Carigradu koji su održavali dobru volju različitih utjecajnih ličnosti. [3] [4]
Međutim, 1. srpnja 1798. francuske snage iskrcale su se u Egiptu, a Selim je objavio rat Francuskoj. U savezništvu s Rusijom i Britanijom, Turci su se povremeno sukobljavali s Francuzima i na kopnu i na moru sve do ožujka 1801. Mir je uslijedio u lipnju 1802, a sljedeća godina donijela je probleme na Balkanu. Desetljećima sultanova riječ nije imala moć u udaljenim provincijama, što je potaknulo Selimove reforme vojske kako bi se ponovno uspostavila središnja kontrola. Ta se želja nije ispunila. Jedan od pobunjenih vođa bio je Osman Pazvanto -lu, kojeg podržavaju Austrije, čija je invazija na Vlašku 1801. nadahnula rusku intervenciju, što je rezultiralo većom autonomijom podunavskih provincija. Pogoršali su se i srpski uvjeti. Sudbonosno su se zaokrenuli povratkom mrskih janjičara, zbačenih 8 godina prije. Te su snage ubile prosvijetljenog guvernera Selima, okončavši najbolje pravilo koje je ova provincija imala u posljednjih 100 godina. [5] Ni oružje ni diplomacija nisu mogle vratiti osmansku vlast.
Francuski utjecaj na Uzvišenu Portu (europska diplomatska oznaka osmanske države) nije oživio, ali je potom naveo Sultana da prkosi i Sankt Peterburgu i Londonu, a Turska se pridružila Napoleonovom kontinentalnom sustavu. Rat je objavljen Rusiji 27. prosinca i Britaniji u ožujku 1807. godine.
== Reference ==
| 