Razlika između verzija stranice "Stepa Stepanović"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Odbijena posljednja izmjena teksta korisnika 178.220.212.2 i vraćeno na izmjenu 3165317 korisnika 31.223.144.180
oznaka: ručno vraćanje
m pravopis
Red 118:
U Beogradu je pet mjeseci obavljao dužnost komandanta 7. bataljona, a zatim je postavljen za šefa generalštabnog odsjeka u Vojnom ministarstvu. Postao je honorarni profesor ratne istorije na višem kursu Vojne akademije u Beogradu. Zatim je 30. marta 1897. godine postavljen za vršioca dužnosti komandanta 6. pješadijskog puka u Beogradu. Unapređen je 11. maja iste godine u čin ''generalštabnog [[potpukovnik]]a'' i dva dana kasnije postavljen je za komandanta 6. pješadijskog puka. Načelnik Đeneralštabnog odeljenja [[Komanda aktivne vojske|Komande aktivne vojske]] postao je 27. oktobra 1898. godine.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=156-160}}
 
Na ovoj funkciji je ostao do 15. marta 1899. godine, kada je premješten na rad u Vojno ministarstvo i postavljen za načelnika Opštevojnog odeljenja. Iako nije bio oduševljen kancelarijskim poslom, ostavio je veliki utisak u ministarstvu, gde su ga upamtili kao nekoga ko je veoma strog i tačan. Premješten je opet u Valjevo 17. avgustaaugusta 1900. godine i postavljen je na mjesto komandanta pješadijske brigade Drinske divizije. Zbog nesporazuma je 11. novembra iste godine premešten u [[Zaječar]] i postavljen za komandanta pješadijske brigade Timočke divizije. Ovom pozicijom je bio zadovoljan, jer je izjavio: {{citat|Trupa je za oficira što i voda za ribu, a naročito za generalštabnog oficira. Tu on može da pokaže šta zna i da pokaže rezultate. Kancelarija ubija duh, iscrpljuje snagu i pretvara čoveka u mehanizam.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=165-166}}}}
 
Međutim već 18. augusta 1901. godine bio je unaprijeđen u čin ''generalštabnog [[pukovnik]]a'', a 11. novembra bio je određen za pomoćnika načelnika Štaba Komande aktivne vojske. Na tom položaju je ostao do 15. decembra 1902. godine i zatim postavljen za pomoćnika načelnika [[Glavni đeneralštab|Glavnog đeneralštaba]]. Kralj [[Aleksandar Obrenović]] ga je 22. februara 1903. odlikovao ''[[Orden Takovskog krsta|Takovskim krstom II stepena.]]'' Na ovom položaju je ostao do [[Majski prevrat|Majskog prevrata]]. U ovom periodu je po drugi put bio izabran za honorarnog profesora istorije ratne vještine na Višoj školi, gde je predavao [[Napoleonovi ratovi|Napoleonove ratove]] 1796. i 1805. godine i uređivao vojni časopis „[[Ratnik (novine)|Ratnik]]“.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=165-166}}
Red 224:
Po završenom poslu na graničnom frontu Komisija je 23. jula 1914. stigla u [[Niš]]. Te noći, Stepanovića su probudili u 2 sata ujutru s telegramskim naređenjem da odmah otputuje u [[Kragujevac]], gde će zastupati načelnika štaba Vrhovne komande do povratka [[Vojvoda (vojni čin)|vojvode]] [[Radomir Putnik|Radomira Putnika]] sa liječenja. Istovremeno mu je saopšteno da će sutradan izaći ukaz o opštoj mobilizaciji, a tri sata kasnije Stepanović je krenuo u Kragujevac. Po dolasku u Kragujevac Stepanović je primio pismo lično od [[vlada Republike Srbije|predsednika vlade]] i ministra inostranih poslova [[Nikola Pašić|Nikole Pašića]] u kome je u kratkim crtama analiziran međunarodni položaj [[Kraljevina Srbija|Srbije]]. Na kraju pisma mu je rečeno, da je međunarodna situacija takva, a srpska Vrhovna komanda neka radi kako smatra.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=313-319}}
 
Stepanović je radio na mobilizaciji i koncentraciji srpske vojske s velikim teškoćama. Nedostajala su mnoga materijalna sredstva i vojska je imala veliki nedostatak u [[municija|municiji]]. Vojska nije imala čak ni kompletnu odjeću, a bili su i dislocirani u novim pripojenim oblastima. Uprkos teškoćama do 10. augusta 1914. godine sve jedinice su bile na svojim mjestima, a Stepanović je 6. avgustaaugusta 1914. preuzeo komadnu Druge armije. Njegova armija je bila najjača u vojsci i nju su činile Šumadijska i Moravska divizija prvog poziva na prostoru [[Aranđelovac]]-[[Lazarevac]] sa ojačanom Dunavskom divizijom prvog poziva kod [[Beograd]]a. Stepanovićev rad u na dužnosti načelnika generalštaba najbolje opisuje [[general]] [[Petar Bojović]]:
{{citat|Na toj dužnosti ja ga se dobro sećam. Mogu reći da je on u tim momentima, zahvaljujući svojoj inteligenciji, poznavanju prilika i proučavanju događaja, bio potpuno svestan velikih iskušenja koji dolaze. Sa srčanošću koja ga nikada nije napuštala, Stepa je bio odlučan da preduzme sve mere za pružanje energičnog otpora neprijatelju. On je sa vidovitošću velikog uma i talenta predviđao razvoj događaja i umeo svoje odluke da sprovodi čvrsto i brzo, tako da one budu u punoj meri korisne. Tih dana naša zemlja imala je neizmernih koristi od Stepinih osobina, kao i kasnije, kada je on vodio trupe u slavne, besmrtne pobede.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=313-319}}}}
 
Red 345:
{{citat|Mogli bi se nadati nekom uspehu.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=471-478}}}}
 
Međutim, na pitanje kakav je izgled Srbije na uspešan otpor u slučaju kombiniranog napada Austrougarske, Njemačke i Bugarske, generali su jednoglasno odgovorili da izgled za uspešnu odbrane zemlje, ne bi bio nikakav. Također su naglasili da vide izvjesnu nadu u uspjeh, ali dosta sumnjivu, samo ako bi [[Kraljevina Grčka|Grčka]] ispunila svoje savezničke obaveze prema ugovoru iz 1913. Budući da se na Grčku nije moglo računati, a imajući u vidu veliku opasnost koja prijeti od Bugarske, na sjednici se raspravljalo da se ona eliminira prije početka trojnog napada. Suočena s opasnošću da u predstojećoj neravnopravnoj borbi ostane izlovana i poražena i da, pored svega toga, na nju padne odgovornost za slom na Balkanu, srpska vlada je [[31. avgustaugust]]a odobrila Vrhovnoj komandi da koncentriše trupe na istočnoj granici radi odbijanja eventualnog bugarskog iznenadnog napada. [[4. septembar|4. septembra]], Bugarska je potpisala opšti [[ugovor]] o [[savez]]u sa [[Centralne sile|Centralnim silama]], a dva dana docnije i vojnu konvenciju za rat protiv Srbije. Tom prilikom Bugarskoj je obećana cela [[Republika Makedonija|Vardarska Makedonija]] i srpske oblasti istočno od Morave a takođe i teritorijalna proširenja na račun Grčke i [[Kraljevina Rumunija|Rumunije]] koje su stale na stranu Antante.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=471-478}}
 
=== Trojna ofanziva ===
Red 383:
No, u tim teškim trenucima Stepa nije klonuo niti se predavao jadikovanju. On je u takvim prilikama najviše vremena provodio u radu. I upravo zahvaljujući takvom shvatanju dužnosti, u čemu su ga sledili i njegovi [[oficir]]i, obnovljena Druga armija je već sredinom aprila bila spremna za nove podvige. Vrhovna komanda je u narednom periodu uradila detaljnu reorganizaciju armija. Od postojećih 13 pešadijskih divizija obrazovano je 6 novih istog naziva. Prema novoj organizaciji srpska vojska je imala tri armije i po dve pešadijske [[divizija|divizije]]. Osim toga, zadržana je Konjička divizija i pomoćne trupe izvan armijskog sastava. Ukupno brojno stanje je bilo 147.000 ljudi. Od februara do maja [[1916]], zahvaljujući i komandantu Druge armije, na Krfu je stvorena nova Druga armija. Ta jedinica je polovinom maja prebačena u [[Solun]], a u julu na novo ratište, na [[Solunski front]]. Skoro dve godine nalazila se na položaju oko [[Kožuh]]a, [[Zborska kosa|Zborske kose]], [[Veternik (planina u Makedoniji)|Veternika]], [[Dobro Polje|Dobrog Polja]] i Sokola. Po mišljenju srpske Vrhovne komande, to je bilo povoljno mesto za izvršenje proboja [[front]]a, ofanzivnim dejstvom. Prva naređenja Vrhovna komanda je uputila Drugoj armiji tek [[20. jun]]a 1916. Tada je završeno strategijsko raspoređivanje srpske vojske koja je zajedno sa francuskim trupama razvila front na liniji od 450 km - od [[Orfanski zaliv|Orfanskog zaliva]] do [[Ohridsko jezero|Ohridskog jezera]]. Glavokomandujući ovih združenih snaga bio je general [[Moris Saraj|Saraj]], koji je bio i glavokomandujući Francuske istočne armije. Početak savezničke ofanzive planiran je za [[23. jul]]i, ali je nekoliko puta odlagan zbog odugovlačenja [[Kraljevina Rumunija|Rumunije]] da stupi u akciju. Tako da je napad počeo sa mjesec dana zakašnjenja [[20. august]]a.{{sfn|Milićević|Popović|2003|p=222-229}}
 
Potpisivanjem konvencije [[17. avgustaugust]]a po kojoj Rumunija pristupa [[Antanta|Antanti]], Bugarska je izvršila napad na Rumuniju, i time odsekla i za jedno vreme zaustavila pomoć rumunskih armija saveznicima u Solunu. Zbog novoiskrslih okolnosti, [[general]] Saraj je odustao od ranije planirane ofanzive dolinom [[Vardar]]a. Na sastanku sa svim savezničkim komandantima 20. avgustaaugusta u Solunu usvojen je novi plan dejstva savezničkih trupa, koji je predviđao da se preduzme dejstvo pravcem [[Sorović]]-[[Banica (višeznačna odrednica)|Banica]]-[[Bitolj]], a da se na ostalim dijelovima [[Solunski front|Solunskog fronta]] ostane u odbrani, a da konačni napad krene [[12. septembar|12. septembra]]. [[Saveznici u Prvom svetskom ratu|Saveznici]] su dali odrešene ruke da Vrhovna komanda srpskih snaga odluči o toku napada. [[29. septembar|29. septembra]], general [[Petar Bojović|Bojović]] i vojvoda Stepanović su bili na sastanku koji je održan u [[Vertekop]]u. Određeni su detalji napada kao što je vojvodi ponuđeno da Druga armija ispita nove duge topove kalibra 155 mm i na osnovu analize da odrede u kom pravcu da se vodi [[rat]]. Za to vreme Prva armija pod komandom generala [[Miloš Vasić|Miloša Vasića]] je preuzela glavninu napada, a Drugoj armije vojvode Stepe određena je uloga pomoći. U to vreme je reorganizovan komandni kor u armijama. [[Vojvoda (vojni čin)|Vojvoda]] [[Živojin Mišić]] je preuzeo Prvu armiju, a general Vasić, Treću od generala [[Pavle Jurišić Šturm|Pavla Jurišića Šturma]] koji je suspendovan zbog grešaka u komandovanju. Nakon reorganizacije, pristupilo se zadatku koji je srpska vojska dobila u dogovoru sa saveznicima. Srpska armija je imala zadatak da napadne neprijatelja na frontu i probije front pravcem na sjever prema Bitolju.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=535-550}}
 
Dana [[14. avgustaugust]]a, počela je saveznička ofanziva i prva značajnija bitka koja je trajala tri dana do 17. avgustaaugusta, a odigrala se na Gorničevskom polju. U ovoj bici značajnu ulogu odigrala je [[artiljerija]] moravičkog puka koja je pružala podršku. Za vreme [[Gorničevska bitka|Gorničevske bitke]], Druga armija je takođe vodila vrlo oštre borbe. Na pravcu [[Kožuf]], [[Zborsko]], [[Preslap]], [[Kovil]], [[Golo bilo]], [[Veternik (planina u Makedoniji)|Veternik]], [[Kravica]], [[Dobro polje]], [[Soko]] na kojima je neprijatelj organizovao odbranu, Druga armija nije mogla da izvrši zadatak sa sopstvenim snagama. Polazeći od ovih činjenica vojvoda Stepa 17. avgustaaugusta je referisao vrhovnoj komandi da se napad na zadati cilj odgodi dok ne bude osvojen [[Kajmakčalan]]. Na ovaj predlog Vrhovna komanda ga je u celosti prihvatila i obavestila vojvodu da mu se stavlja na raspolaganje da komanduje armijom sa potpunom slobodom.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=535-550}}
 
[[Osvajanje Kajmakčalana|Napad na Kajmakčalan]] počeo je 12. septembra, ali je trajao 18 dana. Borbe su bile teške, krvave ali zbog žilavog otpora neprijatelja napad se sporo odvijao. Posle žestokih borbi konačno [[30. septembar|30. septembra]], Drinska divizija je osvojila planinu Kajmakčalan. Do zastoja operacija dogodilo se na bitoljskom frontu. Taj zastoj posebno je uznemirio srpsku Vrhovnu komandu, koja je došla do zaključka da neće biti moguće savladati odbranu neprijatelja na bitoljskom pravcu. Zbog lične želje da se ne dozvoli neprijateljima da se odmore i pregrupišu snage general Bojović se obratio generalu Saraju [[10. oktobar|10]], [[11. oktobar|11.]] i [[16. oktobar|16. oktobra]] sa predlogom da se ojačaju trupe u [[Mogleni]] (Druga armija) i da se sa tih položaja preduzme snažna ofanziva u [[Tikveška kotlina|Tikvešku kotlinu]], sa ciljem da se izbije na liniju: [[Vozarci]]-[[Kavadar]]-[[Demir Kapija]] i da se tako izmanevriše i pokoleba neprijateljev front u dolini Vardara i kod Bitolja. Na žalost ovaj prijedlog nije prihvaćen pa je Solunski front probijen tek dvije godine kasnije. Ne dobivši pojačanje od [[Francuzi|Francuza]], srpska Vrhovna komanda se odlučila na transformaciju [[armija]]. Od Druge armije je uzet jedan [[puk]] (12. šumadijski) i nekoliko [[baterija]] jer se smatralo da će vojvoda Stepa uspjeti da održi front i sa vidno oslabljenom armijom. Ove trupe su upućene Trećoj armiji i ubrzo se utvrdilo da je to bio pravi potez. Već [[5. oktobar|5. oktobra]] počeo je napad na obalama Crne reke. U međuvremenu rumunski front se naglo pogoršao i saznavši za tu situaciju francuski general [[Žozef Žofr|Žofr]] insistirao je da saveznici pošalju 10 novih divizija i da u dogledno vrijeme ojača front i pripremi ga za kontraofanzivu na Solunskom frontu kojom bi u sadejstvu sa ruskim snagama na [[Dunav]]u, izbacio Bugarsku iz rata. Po dolasku tih trupa ukupno savezničke snage na Solunskom frontu su brojale 500.000 boraca, tj. [[20]]. [[divizija]]. [[27. oktobar|27. oktobra]], nastavljene su borbe na [[Crna Reka (Makedonija)|Crnoj reci]] i konačno [[17. novembar|17. novembra]] osvojen je ovaj rejon. Uvidevši to neprijateljske snage su počele da se povlače na sjever iznad Bitolja. U ovim bitkama nije zaostajala ni Druga armija, mada je glavninu napada vodila Prva i Treća armija. Ona je svojim besprijekornim izvršavanjem naređenja na položajima oko rijeke [[Moglenica|Moglenice]], korisno potpomogla napad u završnoj operaciji osvajanja Bitolja. Posle ove bitke vojvoda Stepa Stepanović odlikovan je ''[[Kraljevski orden Karađorđeve zvezde|Karađorđevom zvezdom sa mačevima II stepena.]]''{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=551-594}}
Red 398:
{{citat|Potpuno sam zdrav i sposoban da komandujem armijom.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=551-594}}}}
 
Najveći deo vremena vojvoda Stepa je na Solunskom frontu proveo u jednom malom zabačenom planinskom selu [[Tresina|Tresini]], nedaleko od puta koji iz Vertekopa vodi ka [[Dobrom polje|Dobrom polju]]. Na tom mjestu se nalazio štab Druge armije od aprila 1917. do [[avgustaugust]]a 1918. godine. Krajem 1917. Vrhovna komanda je poslala u Drugu armiju veliki broj dobrovoljaca iz austrougarskih krajeva naseljenih Srbima i drugim južnoslovenskim narodima koji su došli na Solunski front da ratuju na strani saveznika. Popunjavanjem novim dobrovoljcima iz cijelog sveta, Amerike, Rusije, četa sa dobrovoljcima iz južnoslovenskih krajeva je vremenom prerasla u [[bataljon]], [[brigada|brigadu]] i na kraju u diviziju. Divizija je početkom 1918. nazvana [[Jugosloveni|Jugoslovenska]] jer je bila obrazovana po želji Jugoslovenskog odbora. Vardarska divizija je rasformirana i njen sastav je ušao u sastav Jugoslovenske divizije i konačno ona je ušla u sastav Druge armije. U proljeće 1918. ova divizija je preuzela front bivše Vardarske divizije na pravcu Soko-Dobro polje, na kojem je ostala do početka septembarske savezničke ofanzive 1918. godine.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=551-594}}
 
Nova 1918. donijela je nove promjene u rasporedu snaga [[Centralne sile|Centralnih sila]] i Antante. Posle pobede [[Oktobarska revolucija|oktobarske socijalističke revolucije]] i izlaska Rusije iz rata, Nemci su mogli da prebace svoje slobodne divizije sa istočnog fronta i po prvi put od početka rata da ostvare nadmoć u broju divizija na [[Zapadni front u Prvom svetskom ratu|zapadnom frontu]]. Glavni razlog je bila očekivan dolazak novih saveznika [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenih Američkih Država]] koji su svoje trupe obučavali na zapadnoj obali [[Atlantski okean|Atlantika]] i koji bi početkom [[1919]]. godine, prešli u ofanzivu i rat okončali u svoju korist. O svemu ovome obaveštena je i Srpska Vrhovna komanda. Druga armija je u tom periodu izvršila određen niz manjih operacija na svom frontu, pri čemu se posebno istakla novoformirana Jugoslovenska divizija. Francuske trupe ojačane Grčkim snagama, sa svojom snažnom artiljerijom napadala je bugarske položaje kod Skra di Legena. Posmatrajući sa osmatračnice na [[Paik]]u komandant štaba Druge armije pukovnik [[Vojislav Živanović]] impresioniran dejstvom novih topova rekao je:
Red 415:
Pošto je utvrđeno da se izvrši plan proboja preko položaja Druge armije, general d' Epere je odlučio da dobar deo svojih snaga stavi na raspolaganje srpskoj Vrhovnoj komandi. Vojvoda Stepa je čuvši odgovor d' Eperea zatražio od Francuza da se Drugoj armiji upute sledeća pojačanja: u artiljeriji (12 baterija dugačkih kalibra 155 mm, 14 baterija kratkih topova 155 mm „Šnajder“ i dve baterije rovovskih oruđa od 175 mm sa po 6 cijevi), u pešadiji (tri puka za pojačanje divizija prve linije i dve kompletne divizije u rezervi za iskorišćavanje uspeha tj. ukupno oko tri divizije pešadije). Takođe je zatražio da u toku napada dejstvuje i francuska avio-eskadrila po neprijatelju [[bombardovanje]]m pozadine i stalnim izviđanjem. Vrhovna komanda je prihatila zahteve Druge armije i uz njih dodala zahteve i Prve armije da se i ona ojača sa još jednom divizijom i teškom artiljerijom. S tim projektima vojvoda Mišić je otišao kod generala d' Eperea koji je prihvatio srpske predloge uz uslov da se francuske trupe rasporede u Drugu armiju kod vojvode Stepanovića. Pored obećane pomoći general d' Epere je i Prvoj i Drugoj armiji srpske vojske dodelio još 12 dugačkih topova kalibra 240 mm, 18 cijevi rovovskih oruđa, 2 baterije kratkih topova kalibra 155 mm. Uz to d' Epere je obećao da će staviti na raspolaganje srpskim snagama i što je moguće više aviona, bacača plamena, radničke odrede i izvestan broj specijalista. Na sastanku vojvode Mišića i generala d' Eperea od [[3. jul|3.]] do [[7. jul]]a u Solunu utvrđene su sve važnije pojedinosti predstojeće ofanzive, te je glavni komandant izradio projekat plana operacije.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=597-655}}
 
Pripreme za ofanzivu trajale su puna dva mjeseca. Pošto su za proboj neprijateljevog fronta relativno male širine bile predviđene veoma jake snage i ogromne količine municije i drugog ratnog materijala, pred svim komandama i njihovim organima nalazili su se do tada nepoznati, vrlo krupni zadaci. Naime, trebalo je sve unaprijed predvidjeti, proračunati i najracionalnije upotrebiti. U tim okolnostima najpotpunije je došlo do izražaja Stepino ogromno iskustvo i ona njegova poslovična metodičnost, sigurnost u predviđanju i tačnost u radu. Gledajući na trupu kao izvršioca svih planova, on je uporno zahtijevao da se ne zakasni sa izradom planova i druge borbene dokumentacije, da bi trupa imala što više vremena da što kvalitetnije i na vreme izvrši postavljene zadatke. Stepa je čak u nekoliko navrata ulazio u prepirku s Vrhovnom komandom zbog zakašnjenja nekih osnovnih naređenja, kao i zbog čestih izmjena i dopuna u već izdatim naređenjima - jer je to, kako je on s razlogom isticao, izazivalo pometnju i kolebanje u radu jedinica. Najviše se raspravljalo o metodu proboja fronta. Imajući u vidu jačinu neprijateljeve odbrane, vojvoda Stepanović je planirao proboj po sistemu metodičnog napada. Dana [[18. avgustaugust]]a, general d'Epere je izdao posebnu veoma opširnu naredbu u kojoj je izneo svoje poglede na tok proboja, sa zahtevom da se uputstvo Druge armije za izvršenje napada izmeni. Na ove zahteve vojvoda Stepa je i dalje ostajao pri svojim stavovima. Vojvoda Mišić je u celini podržao naredbu glavnog komandanta. Posle toga vojvoda Stepanović je morao da izradi novi plan napada svoje armije, koji je bio gotov tek [[30. avgustaugust]]a. Pripreme za početak napada završene su do početka septembra. Međutim, engleska i italijanska vlada neprekidno su odbijale da daju saglasnost za početak ofanzive. One su se zalagale da se diplomatskim pregovorima i uz odgovarajuće ustupke Bugarska navede na separatni [[mir]]. Ovakvom stavu suprostavile su se vlade Srbije i Francuske. Najzad posle dugih pregovora odlučeno je da se napad realizuje [[11. septembar|11. septembra]]. Takođe je određen termin za početka napada saveznika. Artiljerijska priprema imala je da počne na celom solunskom frontu [[14. septembar|14. septembra]], a napad pešadije: za Srbe - [[15. septembar|15. septembra]], za Engleze i Grke - [[18. septembar|18. septembra]], a za Francusku istočnu armiju - [[24. septembar|24. septembra]].{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=597-655}}
 
[[11. septembar|11.]] i 12. septembra sve francuske jedinice dodeljene za ojačanje Druge armije ušle su u njen sastav. Trinaestog septembra uveče svim jedinicama je pročitana naredba Vrhovne komande o predstojećoj ofanzivi. U zoru 14. septembra, savezničke baterije otvorile su vatru na bugarske položaje. Artiljerijska vatra je trajala ceo dan i celu narednu noć. Njena najveća žestina dostigla je vrhunac 15. septembra ujutru ispred srpske Druge armije na odseku Soko-Veternik. Vojvoda Stepa je pratio razvoj napada sa svoje osmatračnice i sve do 11,40 časova nije nalazio za potrebno da podstiče komandante divizija da ubrzavaju akciju, jer se napad Šumadijske divizije razvijao uspešno preko svakog očekivanja, dok su komandanti frnacuskih divizija slali izveštaje da preduzimaju najenergičnije mjere da prošire početne uspehe. Međutim vojvoda je oko podneva postao uznemiren zbog tapkanja u mestu francuskih divizija na glavnom pravcu napada. Oko 11,40 uputio je naređenje francuskim generalima da ovladaju zadatim ciljem, ali i posle tog naređenja, mada su činile očajničke pokušaje da krenu napred francuske trupe su ostale u mestu. Kako je situacija postala kritična bio je doveden u pitanje ceo proboj. U 14,10 časova vojvoda Stepa je naredio komandantu Šumadijske divizije da iz sastava svoje rezerve uputi jedan odred sa brdskom baterijom u pravcu [[Borove čuke]] i da istu zauzme u cilju olakšavanja daljeg rada 17. francuske divizije. Međutim, nije bilo izgleda da će 17. divizija ni posle pada Borove čuke i [[Oble čuke]] moći da izvrši zadatak. Posle ovoga vojvoda je odlučio da u borbu uvede Timočku i Jugoslovensku diviziju, da one dovrše proboj. Tek pošto su posle 20,30 časova stigle dve čete iz divizijske rezerve uz saradnju Drinske divizije, izvršen je proboj i osvajanje Sokola. Posle pada [[Kozjak (Dobro Polje)|Kozjaka]] i [[Kozjačka kosa|Kozjačke kose]], Jugoslovenska divizija je uputila svoju Jugoslovensku brigadu da zauzme [[Kučkov kamen]]. Na taj način Druga armija je u toku [[17. septembar|17. septembra]], razbila bugarsku 3. diviziju i sva pristigla pojačanja, nateravši je da se u neredu povlači ka Konopištu.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=597-655}}
Red 457:
Po izlasku iz aktivne vojne službe Stepa je živeo u [[Čačak|Čačku]]. U [[Beograd]] je odlazio kad je morao na poziv vrhovnog komandanta i njegovih ratnih saboraca. U prvo vreme je najveći period provodio sa svojim unučićima u bašti. Negovao je voće i cveće. Sa Solunskog fronta je doneo ratni sto na rasklapanje i smestio ga u hlad bašte gde je često vreme provodio sam. Nikome nije odlazio u posetu i retko koga je primao. One koje je primio dočekao je domaćinski, srdačno i gostoljubivo. Dosta vremena je provodio u šetnji kraj [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]]. U šetnju je uvek odlazio u skromnoj odeći, a ljudi koji su ga sretali pozdravljali su ga, međutim on nije otpozdravljao nikog. No uskoro bolest je počela da uzima Stepino zdravlje. Za vreme političke krize [[1924]]. godine u [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevini SHS]], kralj [[Aleksandar I Karađorđević|Aleksandar I]] mu je ponudio [[politički mandat|mandat]] za sastav [[vlada|vlade]] kao nestranačkoj ličnosti što je vojvoda Stepa u načelu prihvatio.{{sfn|Bjelajac|2004|p=281}} Kasnije je tu ponudu odbio zbog zdravstevnog stanja. Već 1924. osećao se toliko loše da nije bio u stanju da otputuje na [[Cer]] da uzme učešće u proslavi desetogodišnjice [[Cerska bitka|cerske pobede]] koja ga je proslavila i prisustvuje otkrivanju spomenika palim borcima Druge armije. Pošto nije došao na proslavu, počele su da kruže intrige koje su ovaj događaj okarakterisali da je stari vojvoda pao u nemilost novog režima i da je njegova bolest izmišljena da bi se javnost zavarala.
 
<nowiki> </nowiki>Čim je počeo da poboljeva njegov lični doktor Drago Mirković je nagovarao Stepu da se pregleda i leči, ali on je to odbio. U avgustuaugustu 1924. počeo je misli da sebi sazida grobnicu. Nekoliko puta je šetao čačanskim grobljem tražeći zgodno mesto sa koga se proteže lep pogled i vidik. Naviknut kao komandant da posmatra okolinu sa najviše tačke, on je izabrao najizdignutije mesto u [[groblje|groblju]] i tu mu je sagrađena grobnica. Dok je pravljena grobnica Stepa je često odlazio i sedeo pored novog groba, a kada je grobnica bila završena kamenorezac je u spomenik utisnuo slavna mesta pobeda Druge armije na šta se Stepa naljutio ali je bilo prekasno.{{sfn|Skoko|Opačić|1990|p=661-670}}
 
U političkom životu Stepa nije hteo da učestvuje. Jedino je učestvovao u radu ''[[Narodna odbrana|Narodne odbrane]]'', organizacije koja je imala za cilj da okuplja narod na patriotskoj osnovi, što ga je izuzetno radovalo. Radeći onako kako je navikao u vojsci, on je u Narodnu odbranu uneo aktivnost, posao je krenuo i pododbori su počeli da niču širom Jugoslavije. Međutim, čim je primetio [[1926]]. godine da organizacija poprima političke pretenzije podneo je ostavku. I tek nakon intervencije njegovih saradnika i ubeđenja da organizacija neće postati [[politička partija]] pristao je da otpupuje u Beograd na kongres Narodne odbrane. Na putu za Beograd kad su pravili pauzu na [[Rudnik]]u, vojvoda se prisetio svog saborca i komandanta iz rata [[Radomir Putnik|vojvode Putnika]]. Počeo je da priča kako je vojvoda Putnik generalštabne pravilnike tuda izvodio na teren. Često je ponavljao da je vojvoda Putnik bio njegov učitelj i komandant, mladalački ushićen i bez trunke zavisti. Po dolasku na kongres, delegati su ga zbog zasluga za organizaciju ''"Narodna odbrana"'', prograsili za [[doživotni predsednik|doživotnog predsednika]].{{sfn|Milićević|Popović|2003|p=222-229}}
Red 495:
Osim spomenika u [[Čačak|Čačku]], u Beogradu [[ulica Vojvode Stepe|glavna ulica]] na [[Gradska opština Voždovac|Voždovcu]] nosi njegovo ime, u rodnom Kumodražu podignut je spomenik i osnovna škola dobila je njegovo ime. Selo Marin Majur kod [[Novi Sad|Novog Sada]] od [[1927]]. zove se [[Stepanovićevo]], jedno selo u [[Banat]]u, blizu srpsko-rumunske granice, u [[opština Nova Crnja|opštini Nova Crnja]], nosi ime [[Vojvoda Stepa (Nova Crnja)|Vojvoda Stepa]].<ref>Gradska opština Voždovac: [http://vozdovac.rs/o-vozdovcu/istorija-vodovca/ „Istorija Voždovca“] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140804113227/http://vozdovac.rs/o-vozdovcu/istorija-vodovca/ |date=4. 8. 2014 }}, Pristupljeno 4. 7 .2013</ref>
 
Srpski pesnik [[Aleksa Šantić]] je blizu [[Mostar]]a 1919. u njegovu čast napisao pesmu ''„Vojvodi Stepi“''.<ref>aleksasantic.com [http://www.aleksasantic.com/Print/1919-3.html VOJVODI STEPI] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110103092903/http://www.aleksasantic.com/Print/1919-3.html |date=3 Januar 2011 }}, Pristupljeno 6. avgustaaugusta 2013.</ref>
 
== Unapređenje u činove{{napomena|datumi po [[Julijanski kalendar|Julijanskom kalendaru]]}} ==
Red 561:
!Nije<br /> unaprijeđen
!Nije<br /> unaprijeđen
!20. avgustaugust 1914.
|}
 
Red 655:
* [http://serbia-forum.mi.sanu.ac.rs/wb/?action=getbook&bookkey=8509#page/0/mode/1up Umro vojvoda Stepa Stepanović („Politika“, 28. april 1929)]{{Mrtav link|datum=Oktobar 2019 |bot=InternetArchiveBot }}
* [http://www.politika.rs/rubrike/Beograd/Novi-sjaj-Stepine-kuce-stare-vek-i-po.sr.html Novi sjaj Stepine kuće stare vek i po („Politika“, 17. jul 2014)]
* [http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/488796/Praunuka-Stepe-Stepanovica-Pradeda-je-bio-skroman-nije-se-odvajao-od-vojske Praunuka Stepe Stepanovića:Pradeda je bio skroman, nije se odvajao od vojske („Blic“, 20. avgustaugust 2014)]
 
{{Redoslijed