Razlika između verzija stranice "Lužički Srbi"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: {{Infokutija etnička grupa|grupa=Lužički Srbi|ukupno=60.000<ref>Catherine Hickley. [https://www.bloomberg.com/apps/news?pid=newsarchive&sid=aCW1fh0XInBE&refer=muse Germany's Sor...
(Nema razlike)

Verzija na dan 11 april 2021 u 13:05

Lužički Srbi (gornjolužičkosrpski: Serbja, donjolužičkosrpski: Serby), poznati i kao Sjeverni Srbi ili Lužičani, su zapadnoslavenski narod, koji živi u istočnom dijelu Njemačke, u njemačkim pokrajinama Saksonije i Brandenburga, u kraju koji je poznat kao Lužica.

Lužički Srbi

Zastava Lužički Srba
Ukupna populacija
60.000[1] - 80.000[2][3](proc.)
• 45–60,000 Gornji Lužički Srbi
• 15–20,000 Donji Lužički Srbi
Značajno stanovništvo u
Njemačka60.000 - 80.000
Češka2.000[4]
Poljska<1000
Jezik
lužičkosrpski
(gornjolužičkosrpski, donjolužičkosrpski)
njemački
Vjera
rimokatoličanstvo, luteranizam
Vezane etničke grupe
Zapadni Slaveni
(većinom česi, šlesi i poljaci)

Govore dva slična jezika: gornjolužičkosrpski (utjecaj češkog jezika) i donjolužičkosrpski (utjecaj poljskoga jezika). Oba jezika spadaju u slavensku grupu indoevropskih jezika. Lužičkih Srba ukupno ima oko 60.000 do 80.000, a po vjeri su većinom rimokatolici.

Ime

Lužički Srbi sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbowka, Serbstwo, dok Srbe u Jugoistočnoj Europi nazivaju Južni Srbi. Donjolužički Srbi rabe i naziv Wendojo kako bi na taj način naglasili različitost jezika, kulture i historije.

Jezik i pismo

Lužički Srbi govore dva slična jezika: donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski. Oba jezika spadaju u lužičkosrpsku podgrupu zapadnoslavenskih jezika. Do Drugoga svjetskog rata Lužički Srbi su pisali goticom i latinicom, a danas pišu samo latinicom.[5]

Geografija

Lužički Srbi naseljavaju područje jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena. Područje naseljeno Lužičkim Srbima se dijeli na dva geografska područja, koja su u svom historijskom životu bila najvećim dijelom razdvojena, a samim tim su živjele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uvjetima. To su Gornja Lužica (Hornja Łužica/Oberlausitz) i Donja Lužica (Dolna Łužyca/Niederlausitz), od kojih je prva bila u sastavu Saksonije i u nešto boljim društveno-političkim uvjetima nego Donja Lužica, koja se nalazila u sastavu Pruske.

Kulturno središte Gornje Lužice je Budišin (Bautzen), a Donje Lužice Chóśebuz (Cottbus). U administrativnom smislu, Gornja Lužica je danas dio njemačke pokrajine Saksonije, dok je Donja Lužica dio pokrajine Brandenburga.

S njihovih prvobitnih naseljavanja Lužički Srbi su nasilno protjerani u prostor između Labe i Berlina, između Budišina i Cottbusa, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim radom većim dijelom pretvorili u urban kraj.

Reference

  1. ^ Catherine Hickley. Germany's Sorb Minority Fights to Save Villages From Vattenfall. Bloomberg. December 18, 2007.
  2. ^ "Sorbs of East Germany". faqs.org. Pristupljeno 18 March 2015.
  3. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom gebel
  4. ^ "Společnost přátel Lužice". luzice.cz. Pristupljeno 18 March 2015.
  5. ^ Elżbieta Wrocławska, Promjene u ortografiji i leksici donjolužičkoga jezika – na margini jezikoslovnih globalističkih sporova (str. 139. – 146.), U kolekciji: Barbara Kryżan-Stanojević, ur., Inovacije u slavenskim jezicima, Zagreb : Srednja Evropa, 2011., ISBN 978-953-6979-80-6, str. 139.

    Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem. Wenden, vraćajući se starom imenu koje se više u Gornjoj Lužičkoj ne upotrebljava. U zadnjih dvadeset godina Donji Lužičani na taj način naglašavaju potrebu da se njihov jezik, kultura i historija razlikuju od jezika, kulture i historije Gornjih Lužičana.

    – Wrocławska, 2011., 139.