Razlika između verzija stranice "Lužički Srbi"
Nova stranica: {{Infokutija etnička grupa|grupa=Lužički Srbi|ukupno=60.000<ref>Catherine Hickley. [https://www.bloomberg.com/apps/news?pid=newsarchive&sid=aCW1fh0XInBE&refer=muse Germany's Sor... |
(Nema razlike)
|
Verzija na dan 11 april 2021 u 13:05
Lužički Srbi (gornjolužičkosrpski: Serbja, donjolužičkosrpski: Serby), poznati i kao Sjeverni Srbi ili Lužičani, su zapadnoslavenski narod, koji živi u istočnom dijelu Njemačke, u njemačkim pokrajinama Saksonije i Brandenburga, u kraju koji je poznat kao Lužica.
Lužički Srbi | |
---|---|
Zastava Lužički Srba | |
Ukupna populacija | |
60.000[1] - 80.000[2][3](proc.) • 45–60,000 Gornji Lužički Srbi • 15–20,000 Donji Lužički Srbi | |
Značajno stanovništvo u | |
Njemačka | 60.000 - 80.000 |
Češka | 2.000[4] |
Poljska | <1000 |
Jezik | |
lužičkosrpski (gornjolužičkosrpski, donjolužičkosrpski) njemački | |
Vjera | |
rimokatoličanstvo, luteranizam | |
Vezane etničke grupe | |
Zapadni Slaveni (većinom česi, šlesi i poljaci) |
Govore dva slična jezika: gornjolužičkosrpski (utjecaj češkog jezika) i donjolužičkosrpski (utjecaj poljskoga jezika). Oba jezika spadaju u slavensku grupu indoevropskih jezika. Lužičkih Srba ukupno ima oko 60.000 do 80.000, a po vjeri su većinom rimokatolici.
Ime
Lužički Srbi sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbowka, Serbstwo, dok Srbe u Jugoistočnoj Europi nazivaju Južni Srbi. Donjolužički Srbi rabe i naziv Wendojo kako bi na taj način naglasili različitost jezika, kulture i historije.
Jezik i pismo
Lužički Srbi govore dva slična jezika: donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski. Oba jezika spadaju u lužičkosrpsku podgrupu zapadnoslavenskih jezika. Do Drugoga svjetskog rata Lužički Srbi su pisali goticom i latinicom, a danas pišu samo latinicom.[5]
Geografija
Lužički Srbi naseljavaju područje jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena. Područje naseljeno Lužičkim Srbima se dijeli na dva geografska područja, koja su u svom historijskom životu bila najvećim dijelom razdvojena, a samim tim su živjele i razvijale se pod različitim političkim i društvenim uvjetima. To su Gornja Lužica (Hornja Łužica/Oberlausitz) i Donja Lužica (Dolna Łužyca/Niederlausitz), od kojih je prva bila u sastavu Saksonije i u nešto boljim društveno-političkim uvjetima nego Donja Lužica, koja se nalazila u sastavu Pruske.
Kulturno središte Gornje Lužice je Budišin (Bautzen), a Donje Lužice Chóśebuz (Cottbus). U administrativnom smislu, Gornja Lužica je danas dio njemačke pokrajine Saksonije, dok je Donja Lužica dio pokrajine Brandenburga.
S njihovih prvobitnih naseljavanja Lužički Srbi su nasilno protjerani u prostor između Labe i Berlina, između Budišina i Cottbusa, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim radom većim dijelom pretvorili u urban kraj.
Reference
- ^ Catherine Hickley. Germany's Sorb Minority Fights to Save Villages From Vattenfall. Bloomberg. December 18, 2007.
- ^ "Sorbs of East Germany". faqs.org. Pristupljeno 18 March 2015.
- ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka
<ref>
; nije naveden tekst za reference s imenomgebel
- ^ "Společnost přátel Lužice". luzice.cz. Pristupljeno 18 March 2015.
- ^ Elżbieta Wrocławska, Promjene u ortografiji i leksici donjolužičkoga jezika – na margini jezikoslovnih globalističkih sporova (str. 139. – 146.),
U kolekciji:
Barbara Kryżan-Stanojević, ur., Inovacije u slavenskim jezicima, Zagreb : Srednja Evropa, 2011., ISBN 978-953-6979-80-6, str. 139.Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem. Wenden, vraćajući se starom imenu koje se više u Gornjoj Lužičkoj ne upotrebljava. U zadnjih dvadeset godina Donji Lužičani na taj način naglašavaju potrebu da se njihov jezik, kultura i historija razlikuju od jezika, kulture i historije Gornjih Lužičana.
– Wrocławska, 2011., 139.